-vrbica-

Hvala Medi što me je inspirirao svojim blogom..:))))

Za svoju majku, ja sam uplašeno dijete, koje joj se privija na prsa i traži sigurnost u njezinu naručju.
Za svoga oca, težak sam sin, kome je ljubav bilo teško uzvraćati, ali čija je ljubav ipak jaka, kao i moja prema njemu.
Za svoju sam sestru, mlađi brat čija je smionost bila uzrok ljubavi i straha.
Za svoju ženu, ja sam ljubavnik, koji je pokraj nje u noći, molio s njom pred oltarom strasti i sjedinio se s njom u djetetu.
Za svoga sina, - za svoga sina, ne znam što sam, jer me nije poznavao.

Pet kamenčića leži na mojem grobu, a ti sine moj, još stojiš tu u nedoumici. Za sve sam druge stvaran, ali za tebe nisam. Zašto onda stojiš tu i tuguješ za nekim koga nisi uopće poznavao?
Još je u tvom srcu sitna tvrda jezgra dječjeg jada.
Jer sam te prevario. Ti se nikad nisi mogao pohvaliti, onako kako se djeca obično hvale: Moj je tata "najjači", ili najpametniji, ili najbolji, ili najljubazniji. Slušao si u ogorčenoj šutnji, sa sve većim razočarenjem, kako drugi to govore.
Ne ljuti se i ne osuđuj me sine moj. Obuzdaj svoju osudu, ako možeš, i poslušaj krik ovog pisma. Bio sam čovjek, dakle grešan i slab. I premda sam griješio mnogo i razočarao mnoge, nisam ih razočarao hotimice. Poslušaj me zato, molim te, poslušaj me sine i uči od svog oca.
Vrati se sa mnom u mislima na početak. Jer mi, koji smo bili jedno tijelo, jedna krv, jedno srce, sjedinimo se u sjećanju.
Želim ti mislima prenijeti, zašto nisi imao oca. Želim da čuješ moj vapaj, želim prije svega da mi oprostiš. Da me razumiješ u mom ništavilu.
Možda onda smogneš hrabrosti da mi oprostiš.

mai...drago mi je da si pogodila..!!!!

važno je oprostiti! i moj je otaci bio to što je bio...i nije mi nikad napisao ovakvo pismo...al ja sam mu oprostila! tako to ide u životu...sada je red na mojim kćerima da meni oproste? jedna je, ali druga...hm...valjda će? naslućujem čiji je to otac, ali to nije bitno...tako je puno ljudi koji su svjesni da su griješili, ali nisu si mogli pomoći...niti nama, niti njima! to je valjda život..hvala za ovu priču!

pozdrav mazo...:))
Svi ponekad imamo lijevi dan..:)))
Zato je bis i došla, da ju mi malo razveselimo..:))

samo da vas pozdravim, drage cure :))))

biserna nam je nekako tuzna, zabrinuta, nezadovoljna :(
proci ce sta je da je :))) sve prode.
mah mah

bis...prijavljivanje blogova je nekome
postala odlična zanimacija...:))))
Pa neka se veseli.
Pusa i tebi...

... da kao i ovaj nick koji ti prijavio zapis..bleso blesavi, što mu smeta?!
ajme što sam ljuta,( ali ne na tebe, tebe lolim) bolje da nestanem. Papa mahmah

Neki muškarci, često zaboravljaju tu činjenicu..:)

puno ovakvih ili sličnih situacija ima oko nas,Vrbi draga, i čovjek ne može ostati apatičan pa da ne primijeti, svi smo mi djeca pa i roditelji.

razumijem te bis...:))
i ja sam ljuta, na neke ljude, na svoj način...
Pomaže mi pisanje, blog i razgovor...:))

............. ali je trebao otac doći i biti snjim prije nego u "pismu".

Vrbi, samo sam tužna i ljuta, zbog sina, zbog dijece..ne želim misliti na oca , mislim na djecu, na sina i grrrrrrrrrrrrr ...

bis, prema mojoj priči...sin mu je ipak došao...:))
čudi se otac, zašto?
A nikada ga nije upoznao.
Očito...ipak...jednom...makar u smrti, svoj ide svom...

suditi+ osuditi? ne dolazi u obzir...to je samo spoznaja da ja NEĆU TAKO!

:-(

polako odlazi ( nečiji)otac ,svjestan toga zamoli sina da mu oprosti za sve ono što nije mogao učiniti a mogao je, trebao je kao otac jer majke nema već godinama.....a uvijek je tražio puno a traži i sada u ove posljednje dane, sati...ma koji klinac sprečava ljude da živu u ljubavi , umjesto da se kaju kasnije kad je prekasno????? Ja to nikako ne SHVAČAM I NE PRIHVAČAM...

sve više je takvih koji ne zaslužuju...:(((
Isuse, kuda ide ovaj svijet...?

danas sam ljuta,jako, pa ću napisat ono što mislim. Neki roditelji si ne zaslužuju djecu koju imaju....

biska moja...djeca nisu kriva,
ali ne možemo reći isto za "neke" očeve...:)

Bok Vrbi:-))

jesam kruta ako mislim da bi Mladost trebala raditi za Starost?
ni jedno dijete ne traži da se rodi...plod ljubavi?! Trenutne?
Pisana riječ ili živjeti tako kao što napišemo kad je kasno?

Ovako razmišljam, jer mi situacija ove dane takva.

Tako nekako medo..:))
Sudbine nas često podsjećaju na neke stvari...

Da, i još jedno da. Tragičnost je uvijek u blizini. Nekad je dovoljan kišni dan a nekad i obiteljski uskršnji ručak a bez obitelji....