Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Nedavno pročitala.
Pa se mislim...falabogu, zdravlje me još služi, bez obzira što se stresiram, ne pazim baš previše na zdravu prehranu, tjelovježba se svela na brzo hodanje do posla i natrag i šetnje sa psom, spavam često po 4, 5 sati po noći...kad ovako pišem, shvaćam da je zadnji tren da se "sredim" i počnem misliti na starost, jer kad krene štekati na sve strane, bit će kasno.
No, muči me pamćenje...
Pamtim ko slon.
Čujem pjesmu...vremeplov me vrati točno u dan i sat i sjetim se da su mi nokti bili nalakirani nekim blijedo rozim lakom...kažiprstom desne ruke sam pipala njegovo rame, ožiljak od rane, svježe izvađeni konci, na podu pored stola torba spakirana, a iz nje viri rukav košulje koju je nosio kad smo se vraćali iz Varaždina...i onda muk...jer je sve ostalo u zraku...nedovršeno, nedorečeno, ko da si zaustavljen u koraku, prekinut u pola rečenice, kao da ti je netko istrgnuo nešto iz ruke što si čvrsto držao, pa ruka bridi ma koliko stiskao i dalje pulsira, boli, peče...
I volim i ne volim tu pjesmu.
Miris savijače od jabuka sa puno cimeta me vrati u jednu subotu kad smo oca dizali s poda...klinci se smiju jer se dida pokliznuo, a sestra i ja u panici gledamo u njegov tup pogled, rukom lovi majicu, gleda kroz nas.
Tada sam mislila da ćemo ga izgubiti.
Moj tata je moj heroj, i danas sam zahvalna kad god ga vidim, malo govori, puno radi, a najviše voli.
Kad god osjetim cimet, stresem se jer želim djetinje vjerovati da će moji dragi biti uvijek tu...blizu.
Moja djeca se smiju kad god im dajem synopen mast da si namažu na kožu " znam, mama, ovaj miris te vraća u ljetne večeri na moru" i smiju se toj mojoj gluposti, ali ja sam u Makarskoj, Viru, Lopudu, Krku, Vodicama, Tkonu i baš me briga što mi se smiju, ja skoro pa osjetim miris soli u zraku i baš mi dobro.

Prije nekoliko godina počela sam bacati stvari...previše puta sam se selila i svaki put sam se sve lakše rješavala nepotrebne prtljage.
Sve te materijalne stvari me vežu...drže za trenutak, često za bol, muku, gorčinu...gledam danas svoju kćer kako je izbacila neke stvari iz ormara, nekoliko skoro novih pidžama i onda shvatim da ih povezuje sa boravkom u bolnici " ja bih to maknula, ili daj nekome ili baci "
Nisam joj ništa rekla, samo sam spremila u vrećicu.

Sjećanja su gadna stvar kad nas prate ko sjenka.
Neki piju da zaborave, kako veli pjesma.
Neki putuju da pobjegnu od ljudi.
Neki se zatrpaju poslom u nadi da neće imati vremena ni misliti.

Sreća je u kratkotrajnom pamćenju.
Biti sada i ovdje.
I svaki dan doživjeti ko jedan mali život...u njemu i ljubavi i osmijeha i malih stvari i velikih riječi i običnih ljudi i neobičnih oblaka i puno strasti i malo dosade.
I tako opet sutra kad nekome poželiš " dobro jutro".

:)))

Malo mi dosadno, pa se sjetila iskre i bloga, gdje bih mogla natrkeljati a da mi se previše ne uzme za zlo jer blog trpi...svašta, o da!

Ovči, bok :)) Lijepo si ovo posložila :) A ja volim pamćeeeeeeenje...te sitnice koje ožive trenutak ...nekaako one grde uspjela "izbaciti" pa mi ulijeću ovi lijepi i dragi spomeni :)

Ovca..bok.:-)

čestitam.....čestitam....

Dobaro nam došla natrag, oFco :-)
To si jako lijepo napisala...
"Sreća je u kratkotrajnim pamćenju. Biti sad i ovdje.
I svaki dan doživjeti ko jedan mali život...u njemu i ljubavi i osmijeha i malih stvari i velikih riječi i običnih ljudi i neobičnih oblaka i puno strasti i malo dosade."
Wow... Super.

Ah, sjećanja.... ne moramo se sjećati samo lošeg, a čak i kod tog patina vremena uljepša ponešto. Sjećanja su dio nas, utkana u nas , kao što je i sadašnjost koja se lagano utkiva, samo u drugi zupčanik vremena... da bi i ona postala sjećanje, osim ako ju beznačajnost trenutka ne izbriše. Ne stane baš sve na taj zupčanik, bili bi pregusti zupci. Volim te čitati, navrati povremeno, malo se zbrčkaš u neko svoje klupko, ali vrlo uspješno odmotaš :-)

Stara si ko Biblija! :-)

;)

na kraju, samo uspomene i vrijede...cuvaj ih

ofca pozdrav ...:)

Možda kratkoročno zlopamćenje :-)).