Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Danas m jedan teži dan roditeljstva.
Jednu rano ispratila na more.
Sa mladim vozačem.
Pa cijeli dan napeta hoće li sretno stići od točke A do točke B.
A ova srednja, inače, dijete koje oduvijek postavlja milijun pitanja, ne odustaje do točke usijanja, testira sve granice koje postoje, zaobilazi postavljene prepreke, nalazi način da navede vodu na svoj mlin...ima svoj dan D od kad je otvorila oči.
Ona je i moje najnesebičnije dijete, najtoplije, najsusretljivije, najkreativnije, ali dijete koje u jednom danu izazove cijeli spektar reakcija i emocija.
Razgovaramo satima, slušam ju više nego što govorim.
Nisam od roditelja koji kažu : Dosta, zato što ja tako kažem!
Dopuštam im da se izraze, da mi kažu, da vježbaju interakcije na sigurnom, u obitelji.
Postavljam granicu kad je to potrebno, jer tako svijet funkcionira.
Neki red postoji.
Neke stvari se moraju znati.
Akcija izaziva reakciju.
Ako nešto krivo napraviš, posljedice su neminovne.
Nakon ovakvih razgovora, mučnih, teških, iscrpljujućih pomislim da je vrijeme otišlo uzalud.
Ali znam da nije.
Bar smo izbacile neke stvari koje su nas mučile.
Vjerojatno mi je u naletu rekla i neke stvari koje bi inače dozirala pažljivo.
Ovako je sve istreseno na hrpu, pa smo trančirale, petljale i raspetljavale do detalja.
Zanimljivo.
Onaj osjećaj iz naslova zapisa polako mijenja osjećaj olakšanja i laganog umora.
Nit ću lupati glavom o zid, nit odustajem a osjećaj nemoći polako prerasta u zadovoljstvo.
Samo mi ponekad nedostaje strpljenja.
Ali to vježbam...svakodnevno.

cp:
Samo mi ponekad nedostaje strpljenja.
Ali to vježbam...svakodnevno.

ne brini.. imaš ga dovoljno jer si (the) roditelj.
(strpljenja, razumijevanja, vremena.. svega za djecu). Jedino treba vrijeme da oni to shvate (znaju i sad.. ali ne pokazuju to).. jer djeca na to gledaju kao na 'svoje pravo'.. a čini mi se da i je.

Hush :)))
Kava popijena, smjesa za palačinke gotova.
Palačinke s nutelom, recept za osmijeh !

ovca, opusti se..:))
one o tebi sigurno ne razmišljaju..

Vrbice, znam, znam.
Ali ja razmišljam koliko štete, a koliko koristu dugoročno radim.
I znam...ispravljam greške svojih roditelja, radim nove, svoje i tako u krug.
Životni ciklus.
Sve u rok službe.
I da...znam još nešto.
Moram kupiti novu tavu za palačinke ;)

sva su djeca posesivna...ali proći će,
jednom će odrasti, a onda hehehe...čeka te lijepo razdoblje..:))

Bravo mama
Stici ce i nagrada
Slusaju i uce ne brini

što god učinila neće bit dovoljno dobro, stoga...čini što možeš! nažalost, mi smo roditelji a oni djeca i nikad nećemo gledat jednako! no, jednom kad oni postanu roditelji shvatit će i nas roditelje! ja sam nekak baš na tom putu da konačno moje dijete stasa ko roditelj! no, iako je teško to je nešto čega se ne bih odrekla...iako me danas uglavnom više nitko ne treba kao mamu, došao je red na...baku!

Volim čuti različita mišljenja, različitih roditelja...svako cijenim.
Zato volim blog, različitost :)

svaka minuta uložena u njih vrće se satima dobrih osjećaja. Samo šljakat s njima, pričati i ponekad staviti granice. Razmišljaju oni o nama i te kako, a kad malo sazriju sve vrate i duboko cijene napore uložene u njih.