Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

Bilo je to u vrijeme kad se još umjelo platonski voljeti.
Rekao je: "Napiši mi nešto. Bilo šta, samo nek bude dugačko, da dok čitam, izgubim bar pola sata dosadnog života. O čemu god hoćeš, samo mi napiši. Ako te ne mrzi, penkalom, tako ti je ljepši rukopis. Ja ću poslije prekucat', da mi se vremenom ne obriše. Ništa me ne pitaj, samo mi nešto napiši, onako, svoje, što samo ti razumiješ..."
Pisala sam.
Šesnaest stranica, toga se sjećam. I ni jedne jedine riječi!
Znam da sam upetljala topole i Templare, Drinu i Filozofski fakultet, ljubav i agresiju.
Pa onda, brvnaru na obali jezera sa tako providnom vodom da se mogu posmatrati ribe u zagrljaju sa algama.
Nisam pisala o sebi, ništa nisam opisivala. Pustila sam ruku i penkalo da rade šta im padne na pamet plešući po papiru vježbanke na crte.
Ja sam uglavnom plakala u sebi.
Odlazili su svi, pa i on. Bez ideje o povratku. Zauvijek. Mijenjao je državu; jedan propali život za mirno životarenje.
Ja sam ostala jer nisam bila uvjetovana da odem.
No, to nije tema.
Znala sam da ne mari mnogo za pisanu riječ. Sve knjige je zvao "lektira", u novinama je čitao samo politiku i sport ali zato je znao nepogrešivo pročitati ljude.
"Mračan ti je ovaj lik!"- govorili su mi oni koji ne znaju prepoznati svjetlo ni da im rokneš 200 volti u oko!
On je na to ostajao ozbiljan i klimao glavom.
"Mračan sam ti ja lik, Sunčeva svjetlosti"
Poslala sam vježbanku punu riječi.
On je meni, posle cijele decenije, jednom, oči u oči , izgovorio svih 16 stranica.
Točno i lako. Kao da priča bajku.
Zadržao se koliko je bilo potrebno da mi prepriča mene, i još toliko da ćuti i gleda me.
Onda je otišao.
Nikada mi nije rekao da me je volio.
Jedino sam za njega sigurna da jeste.
JMM

Iz glave ti je prepričao svih 16 stranica?
Btw, lijepa priča.

i ja se slažem, dobra

a tip je...mračan, valjda

tnx oči...ti ovom pričom još jednom potvrđuješ da doista neke priče nisu samo piče!

Takve stvari nas griju i kad je najhladnije.
Ima jedan u meni koji je otišao u nepovrat a zapravo je stalno tu u meni.
I niti jedan drugi ga neće zamijeniti.
Jer je nezamjenjiv.
To je unaprijed izgubljena bitka.
Ali ja dajem sebi i nekom drugom šansu da me drugačije grije i ljubi.
On je u najskrivenijem.kutku srca i tamo ostaje nikoga ne ugrožavajući.
Samo toplinu povremeno emitira kad me nešto podsjeti na njega..
Hvala ti za ovu priču, oči :))

muškarci vole i kad ne kažu da nas vole :)

Priča nije moja, već izvjesne JMM , ali je lijepa i zato sam je podijelila sa vama.. :))