Bespućima prerije

Dragi D...

Evo još jedan dan je minuo pun događaja koji su digli veliku buru ali što je bilo i za očekivati kada su se situacije tako posložile, pale su i teške riječi i poneka suza. No hrabro sam ih obrisala i u sebi zamolila snagu za vrijeme koje me čeka..Hoće li biti bolje, uspješnije? Tko zna!
Nada je tu no ona je uvijek varljiva prijateljica ali često i jedina...
No bumo videli povikaše slijepci, no nisu problem oni što ne vide radi problema s očima već oni što pored zdravih očiju ne vide očito, ma čak i sklanjaju pogled da ne vide.. dok ih istina lupa po nosu ali ništa, tek obrišu slinu u već prljav rupćić negdje iz stražnjeg džepu hlaća.

Danas, 8. svibnja, 2014.

Nada je još uvijek sa mnom, dok živim biti će uz mene, na nju se ponekad oslonim, a nekada sam ja njoj potpora i tako se nas dvije hranimo uzajamno, šepamo uzajamno, lijegamo i ustajemo, čak smo i korake uskladili... stupamo kao jedna, ma više se ni ne razlikujemo...
Kažu nada umire zadnja, ali ja mislim da ću ipak otići prije nje... i kada nas ne bude stajati će, negdje u nekom kutku Svemira kao svjedok ljudskih tlapnji, ma možda se i zabuni pa nekom drugom ispuni moje, tvoje, naše želje.

ne daj se ines!

Predaja mi nije u prirodi!

nekoć smo imale zajedničkog prijatelja...želim ti da si dobro...želim njemu da je dobro...a želim i sebi! dobri ljudi zaslužuju da im je dobro, al to ne znači da nas ne snalazi zlo! no, kako veliš..mi se ne predajemo! uvijek ima..još (boli, nade, čežnje, žudnje...jebeš život bez života)!

Svi ljudi zaslužuju dobro, valjda bi onda društvo bilo bolje...