Životinjsko carstvo

E da: a ovo su moje kuharske pomoćnice:

s lijeva i zdesna: kaputič od tiftina :-)

al te okice, ko gumbeki na kaputiču :-)

Eh, sorry, zaboravih kupiti fino vino koje sam si obećala pa napustih poprište blogoslužja.

Je, muddy, okice su fakat ko gumbeki. I uvijek vesele :-))

Indijansko ime moje Duške glasi "Pas koji se smije".

Inače, kaputić je od tvida, nije od tiftina. Pravi jesenski, klasična moda.

E tak, sad se dobro vidi klasična elegancija: riblja kost.

U kuhinji još nije napeto, tek se priprema posuđe, rezucka i pere. Kasnije će obje face biti okrenute prema štednjaku. Ako uspijem, uslikam pa vas obavijestim, vidim da napeto pratite zbivanja u našem malom kućanstvu :-))

Mački je svo to rezuckanje i peruckanje predugo trajalo, otišla je na dvosjed u hodniku.

Duška mi se, naravno, motala pod nogama, a sad mi liže pregaču.

Pregača je genijalna: plastificirana, s crtežom cucka pljuniti moj pokojni šaponja, ima perjanicu na glavi i piše "Chief Cook".

Volim takve sitnice koje mi razvedre svaku uporabu. Mislim, stvarno mi je fora kuhati u takvoj pregači. A imam i "Fashion Victim", na njoj je slika nakostriješene perzijanke u ružičastoj pregači.

Volim i lijepe papirante ubruse, šarene zdjelice i šalice. I čaše. Ali moraju biti od finog, tankog stakla, tak da ih nemam u kompletima, glupo mi spizdit toliko love, kupim si komad-dva.

Lijepo mi je doma. Mramoterm grije vrlo ugodno, bez isušivanja zraka, bez puhanja. Samo uroniš u toplo.

U spavaćoj sobi i hodniku se još uvijek ne uključuje, znači, prozori čist OK dihtaju, jer sam namjestila termostat na 19 celzijevaca.

Otfikareni dio stana je odlično spremište za koještarije, za sušenje veša i pohranu cvijeća, koje ću vjerojatno već večeras ukloniti s prozora, predviđaju temperature oko ništice.

Po noći. Danju bi trebalo biti toplije nego danas.

Ajd, fala blogu, umrli su svi kojima je bilo vrijeme za umrijeti, ja sam ih čestito odnjegovala, sebi ne predbacujem ništa, njima sam sve oprostila. Ostali smo samo mi koji još vidimo nekaj dobroga, i sad i ubuduće. Živi nam se. Lijepo nam je.

Da je više novca, bilo bi još bolje. Ali, može se i ovako. OK nam je.

Ponekad sanjarim o novom zaljubljivanju. Minus sva ona prevrtanja utrobe i histerije. Ono, čisti, topli ushit. Bez suhog zraka i puhanja. Kao moje Mramoterm grijanje.

Ponekad si pomislim, viš, ljudima koji ne boluju od depresije je stalno ovako, baš sjajno, nije mi jasno zakaj su onda tak nadrkani...?

Meni depra stalno grebe po vratima, je, mogla bih ja sad u afan zbog love, mogla bih već početi oplakivati mačku, koja ima 9 godina, mogla bih strahovati za svoje zdravlje... Neću. Kažem si, budem kad dođe vrijeme. A to nije sad.

Uživam u vikendu bez posla, u kuhanju, kad pojedem uživat ću na trosjedu, malo telke, nekaj iz HBO On Demand ili nekaj automatski snimljenoga od jučer, šetnjica s Duškom, izvaljivanje u velikom krevetu, ili još jedna dobra kavica i malo bloganja ili kartanja na kompu, opet mi se čita, ja bih novog Murakamija, ali nemam ga, nisam još naručila, možda iščeprkam nešto drugo iz nenačetih zaliha.

Nadam se da moja dosadna susjeda ne bude svratila. Žena je topla, pametna i simpatična, ali, brate mili, naporna! Valjda treba malo mira i utočišta pa se na mene namjeračila. Ali, onda mi njen pas zapiša pola stana, a poslije bi i Duška na ista mjesta, a meni se ne da mlatiti mojeg psa zato jer je njen neodgojen. Niti mi se da čistiti za njima. Niti slušati o njenim tak svakodnevnim i otrcanim problemima, koje imam i ja, ali "njeni su veći". I jebiga! Ne da mi se. Sve češće "nisam doma" i "nemam vremena".

I tak... Idem sad vidjeti kaj ima kod vas.

Nema niš novoga. Bar sudeći po naslovima. Jebga, vi ste ko copycat killers, ni zločine nemrete sami smisliti!

Ne dopuštate si bijes, tugu... A bez njih nema niš. Nema oprosta, nema uspjeha, nema niš... Samo pusta zemlja nekakvog nategnutog stanja koje (još) nije neuspjeh, ali nije ni uspjeh.

Nema skromnosti, nema zahvalnosti. Jer nema kriterija. Osim onih primjenjljivih na druge. Ne na vas.

A svaki čovjek je ČUDO! Čudo evolucije, čudo složenosti, čudo koje koješta može, a razmjerno malo mora.

Kad pogledam tih 4-5 kila života u mojim ljubimcima, ma kakvih kila, papigica se mjeri u gramima, vjerujte mi, zapitam se čemu služi ta silna ljudska masa... Jer, očito, ne služi osobnoj sreći i zadovoljstvu, minimalno ili nimalo ne pridonosi kolektivnima... Čisti potrošači kisika. Kojeg, zaključujem, još uvijek ima preveč.

I zato sad idem jesti. Dok se nisam raspigala zbog vas. A o zato jer iz pećnice divno miriši. Ajd, budite mi dobro. I dobri!

E profa,kad bi vas ja stisnul malo svojom masom,
odmah biste shvatili čemu ona služi.

Bez prakse,sve je ostalo teoretiziranje.