Životinjsko carstvo

i kak pajceka dvaaaa..mi sreetniii smo biiiliii..z jedega kopajneka..mi napoj smo vžili ..

:)

dobar jutar :)

Jutreko, Ane! Ma, kaj fali pajcekima, osim kaj skončaju u tanjuru?

Doduše, ni to nije baš najgora smrt. Šteta jedino što je za njih uvijek prerana.

Al hebga, nikad niš nije baš do kraja idealno: pajceki imaju uživancije u blatu i napoju + najduži orgazam u svih vrsta, ali pride dobiju ljudsku prehranu. Hm. Valjda je to neka evolucijska trampa.

Možda bismo se i mi ljudi trebali tu i tamo (sigurno malo češće nego sada) dati pojesti. Možda bismo onda više uživali u životu.

znaš kaj..nije to ni tak loša varijanta..živjeti kratko , ali slatko i intenzivno :))

i zato mi žal kad netko muške uspoređuje s krmcima..

muškima uvijek nekaj od karakteristika krmaka fali..

A kajaznam... Nismo ni mi baš idealne prasice. Ili kučke.

ma i to stoji..

mislim da bi bar jedno od nas moral biti

radi ravnoteže u svemiru.

ma..ja bi malo cmoljila..

stara je kod mene već tjedan dana..

razmišljam o praksitenu.

naime, odviknula sam se od tog tipa mobinga i maltretaže.

navodno bu ostala do 1.11.

dakle, praksiten je izlaz

Eh, sorry, morala sam nešto zmejlati da ne zaboravim kasnije, a jako je važno...

Ma, kužim te. Ja sam svoju dobrovljno trpjela do prije dvije godine, a sad kad je nema, vidim koliko mi je lakše bez nje. Mislim da je u prirodi stvari da se od roditelja trebamo maknuti čim smo spremni samostalno nabavljati hranu.

S druge strane, kajaznam, neću se sad tu prenemagati s bogznakakvim altruizmom, ali ne bih voljela živjeti i misliti o sebi kao o osobi koja je ostavila majku na cjedilu. Ili je pospremila nekam gdje ne smeta.

Iako, također mislim da je u prirodi stvari da o starcima skrbi cijelo pleme, a ne jedna osoba. Jer to za jednu osobu fakat jako teško.

Praksitene nikad nisam probala. Prepisalo mi normabele zbog tlaka, a ni njih nisam probala sve dok stara nije postala psihotična pa usput zamalo izludjela i mene. A to je bilo od kortikosteroida i straha od očito bliske smrti, tak da joj nisam zamjerila. Sad si tu i tam čvaknem normabel kad sam jako umorna, a nemam cajta za dovoljno spavanja: oputi mi muskulaturu pa zduram još malo.

ali ne bih voljela živjeti i misliti o sebi kao o osobi koja je ostavila majku na cjedilu. Ili je pospremila nekam gdje ne smeta.


ma..moja mama i ja imamo (ili nemamo) čudan odnos. Ona se je sama pospremila tam da nikom ne smeta i da nikom ne treba..i da nikome ne treba trebati (hm..što sam starija sve više sličnosti nalazim)..tak da obzirom na sve obzire ili neobzire, ne bum o sebi imala drugačije mišljenje ako ju jednog dana pospremim tam di nikom ne smeta. Time ju ne bum ostavila na cjedilu..samo bum usosila nekog drugog..i za to platila..

to ti je onaj princip..kako si ti meni..tako ću ja tebi..jbga

da..normabel opušta glatku muskulaturu..i srčanu..
praksiten je neurotropik..djeluje psihotropno..smiruje anksioznost..a meni upravo to sad treba

legalna droga

Ah, kompleksni su ti odnosi s roditeljima... Meni je pomoglo kad sam svojeg oca počela doživljavati kao dijete (posthumno, naime, sanjala sam ga kao dječaka) - onda skužiš te njihove igrice, i skužiš da ih igraju zato jer jednostavno ne znaju neke druge. Mislim da nitko ne želi nikome ne smetati, naprotiv, svi mi želimo da se netko potrga oko nas, ali nam smeta ako im to smeta; pa se sami maknemo, da izbjegnemo bol poniženja.

kajjaznam..mojoja mama ovim posjetom meni pokušava izazvati ljubomoru . Bratovu.

Kad sad razmišljam o svojim roditeljima, mislim da su mi svojim nemarom, tj. činjenicom da sam im ja fakat jako smetala (osim u ulozi pijuna u njihovim međusobnim igricama) učinili golemu uslugu: shvatila sam da se svijet ne vrti oko mene. A to je izuzetno korisna spoznaja! Omogućava ti bolju procjenu optimalnog ulaza u žižu zbivanja (ako je to ono što želiš) i/ili izbjegavanje svega onoga što ti fakat smeta. Jer, nisi u središtu. I ne moraš biti. Biraš jel oš ili neš.

Bilo bi dobro kad biste se ti i buraz mogli moćno zajebavati na taj račun. Onda bi njoj igrica propala pa bi morala naučiti neku drugu, vašu... Ili jednostavno biti iskrena.

Humor je sjajna stvar u svim životnim poteškoćama!

Al nije to razlog moje anksioznoti.

Sama njena nazočnost me inkomodira. To me čini živčanom.

Evo, ja se sad kesim Duški, koja svašta izvodi da bi mi bila glavna. Ali, hebga, postoje jutra kad ona to jednostavno nije i ne mora biti. Dobila je klopu, ima prostirku za nuždu, igračke i mačku za zabavu - dakle, mala, odjebi! Danas JA.

A jebga... Tak je kak je. Teško da bu ti se to promijenilo. Ali, malo treninga živaca dobro dođe. Ja se fakat dobro osjećam zbog toga što sam preživjela sve te iritacije i ostala ne samo živa, nego i prilično čitava. Gledaj na to kao na investiciju u budućnost :-))

hm..možda bi i mogli..al ja fakat nisam u stanju nakon tjedan dana ..(buraz ne reagira..:))..mama pizdi i pili mi živce s tim)

hm..ne vidim isplativost investicije..al ajd..probala bum još malo zdurat prije nego popustim nagonu sjedanja u auto i bijega u tripizdemilematere..

idem off

(pitanje je ..kad će ručak :)

A gle, ne znam ni tebe ni tvoju staru toliko da bih mogla išta iskoristivoga ispametovati. Mogu ti jedino reći da se to može, evo, ja sam zaista svjesno i namjerno prilično egoistična pa sam izdržala staru na neodređeno vrijeme - dakle, ti MOŽEŠ na određeno.

Mislim da je štos u postavljanju granica. Onih koje druga strana može ispoštivati, a neke ne može, jer ih jednostavno ne kuži, kao što neki ljudi ne kuže npr. ironiju ili sarkazam. Za to kaj ne kuže postoji naš vlastiti humor.

Nekak mi se ova tvoja priča uklapa u razmišljanje o ljudima čiju kći instruiram iz engleskog. Maze je i paze neizmjerno, a ona je, naravno, lijena, inertna, bezobrazna i nezahvalna. Ima ona i hardware i software za prilične uspjehe, ali nema drajv, a zašto bi i imala kad joj se sve servira gotovo. I sad njeni roditelji mene npr. nazovu u pol 11 navečer jer se princeza sjetila da bi ona duže spavala sljedećeg dana, kad ima instrukcije u 10 (dakle, u vrlo humano vrijeme). Ja se jednostavno ne javim, a sljedećeg dana im velim da ne jebem pozive koji me ometaju u uživanju slobodnog vremena. Šok i nevjerica!!! Prekjučer mi ZVONE NA VRATA da dogovore instrukcije, a ja žurim na posao i velim nek me nazovu sljedećeg dana. ŠOK I NEVJERICA!!! Ta njihova princeza TREBA instrukcije. Ali ja ne trebam njihovu princezu, ne toliko da mi preplavi svo vrijeme. Ja trebam nekoga tko mi pošteno plati za točno onoliko vremena koliko ide u tu cijenu. Jer meni ona nije centar svemira. I za nju je dobro da to spozna.

A kak bu ta princeza tretirala svoje starce kad joj više ne budu od koristi, hm...

Bojim se da će se ti starci od potpornih stupova o kojima nikad ne razmišlja pretvoriti u ljutog neprijatelja, koji inkomodira i invadira. (Ane, sad pišem o OVIM ljudima, za tebe ne znam.) Moji starci nisu bili potporni stupovi, nego stupovi koji ponekad koriste, ponekad smetaju, a to je puno realnija slika svijeta. I zato mi je bilo OK uskočiti kad su me zatrebali. Kao što bih uskočila svakome koga vidim u nevolji, a mogu pomoći. I jest, inkomodirali su me i invadirali su mi svijet, ali ja se ipak bolje osjećam u svijetu u kojem sam odradila sve što sam trebala, htjela i mogla, nego u svijetu u koji sam se sakrila zato jer nisam htjela nešto što sam vjerojatno mogla. (Doduše, kad nešto nisam mogla, jednostavno nisam mogla, ali se nisam morala ni skrivati.)

I sad mi opet padaju na pamet The Babini "njeni mrtvi" i "poštovanje njenih mrtvih" i sve one zajedljivosti na račun mojih mrtvih... Pa, zaboljelo me to, ne zato jer moji mrtvi išta trebaju ili zato jer me se tu može raniti - jock, tu sam na miru, tu sam zaista dala sve od sebe - nego zbog tog poriva da se zbog nečeg toliko bezveznog, toliko izvan REALNIH KUŠNJI ŽIVOTA, ide nekome skočiti za vrat; potruditi se nanijeti ozljedu koju The Baba i njoj slični smatraju STVARNOM. Ja to jednostavno ne mogu prihvatiti, da su ljudi takva govnad. I to me boli, činjenica da JESU. S time mi je teško živjeti.

Također se sad prisjećam galame koju su digle potporne stupice ovog bloga, drončika i pognica na čelu, protiv skrbi o roditeljima... Kakti, pa valjda NORMALAN čovjek ima pametnijeg posla. Ja mislim da NORMALAN čovjek NEMA pametnijeg posla. Ja mislim da je to OSNOVNA PREMISA čovječnosti. Je, treba roditelje odjebati u svojem ŽIVLJENJU, ali NE u NJIHOVOJ starosti i smrti.

I sad se prisjećam svojeg prvog radnog mjesta u školi, u jednom osnovnjaku, i svojeg šoka koliko su djeca odvratna, tj. podudarna s odraslima u svojem grabežu, podmuklosti, neiskrenosti... U stvari, jedina prednost djece pred odraslima jest to što su još uvijek nevješta pa ih odmah skužiš. Nažalost, većina ostaje na dlaku ista i nakon 20-30-40 godina života. U što sam se imala prilike uvjeriti iskustveno, jer sam neku od te djece sretala i u kasnijim razdobljima života. Sve je ostalo isto, samo malo "uljudnije". I zato, vjerojatno, podnošljivije, iako (vjerojatno) učinkovitije.

I to je zbilja scary: ta zadanost ograničenosti.

Vega, mudro zboriš.
Iako, bilo bi idealno da to nije obaveza jedne osobe
(mi ljudi smo i počeli živjeti u plemenima jer je to
vrlo efikasan način organizacije posla-svatko radi
ono što može-netko ide u lov, netko radi u vrtu, netko
se brine o djeci i starcima, itd itd). Obitelj je "odjek"
plemenske organizacije posla. Dobar dan želim :)

Za mene je jedini način da preživim u svijetu takvih ljudi (a jebiga, takvi smo kakvi smo!) neprestani humor. Tu mi pomažu moji životinjci: jest, lakomi su, grabežljivi su, sebični su, ali beskrajno komični u tim svojim, ajmo reć "slabostima". I onda skužim da to nisu slabosti, nego osnove preživljavanja, a da je altruizam i nesebičnost koje sam naučila uglavnom iz knjiga zapravo jako labava nadogradnja, koja se primjenjuje rijetko i selektivno, a ako imaš sreće, onda nikad. Samo što uglavnom nemaš sreće. Ljudi koji ih ne primjenjuju nikad nisu niš sretniji od onih koji ih tu i tamo aktiviraju, ili koji ih stalno aktiviraju, nego su jednostavno ili debelokošci, ili sociopati. I uspješni u tome. Jesu li sretni? Vjerojatno da. Na svoj način.

Bok, disagree. Je, nažalost, naš mozak se nije razvijao brzinom kojom se razvijala naša komocija, potpomognuta tehnologijom. Zato i smatram da mi, superinteligentni, i zato superdosjetljivi u načinima da si omogućimo što više lijenosti, tj. inovativni i kreativni, NISMO evolucijski vrhunac, nego ćorsokak. Osrednje nepametni su optimum: dovoljno glupi da se trude trebalo ili ne, a dovoljno pametni da smisle prečace kad im je fakat preteško.

hi, hi, sad si me sjetila nešto iz kozmologije/biologije:
u slučaju da razina kisika počne padati, evolucijska
prednost je imati što manji mozak (jer je potrebno manje kisika :)

Iskreno, ja zaista mislim da je ljudski rod evolucijska aberacija za kojom ne treba žaliti, a da su optimum žohari, štakori i mačke. I zato ih jako poštujem, a pse volim onak sentimentalno :-))

Ajde, Vega, nemoj tako crno o ljudima.
Jeste, u konačnici i ljudska rasa je samo
eksperiment prirode (probala je s dinosaurima,
gmazevima pa što ne bi s ljudima)

Disagree, nije to crno, nego objektivno: kad skužiš da nisi centar svemira, a nisi, onda ti nije teško prihvatiti vlastitu nevažnost i konačnost. Zato su meni neizmjerno komični svi ovi "duhovnjaci", koji zapravo ne rade niš drugo nego traže izlike vlastitom egu, tj. vlastitoj važnosti u nekakvom kozmičkom poretku. Ne mislim ja da je itko potpuno nevažan, ali sam duboko uvjerena da NITKO nije onoliko važan koliko bi htio biti. A to htijenje je jednostavno životna forca, potrebna evoluciji, ili Bogu, ili bilo kojoj nama nespoznatljivoj sili... Meni je čak prihvatljivo i to da je cijeli moj život kompletna improvizacija, besmislena, dokoličarska, bez ikakve organizacije i plana. Meni je to ZABAVNO. Meni je gušt biti zamorčić u pokusu koji nemrem shvatiti, meni je intrigantno biti zamorčić čak i kad pokusa NEMA. Zato jer to SVE što JA imam.

Istovremeno, to je razlog zašto mi ograničenost silno ide na živce. Ajmo npr. zamisliti red važnosti neke mačke, a mačke su starija vrsta nego čovjek:
1. UKUSNA hrana
2. hrana
3. sigurnost (fizički integritet)
4. ugoda
5. perspektiva (ukusne) hrane, fizičkog integriteta, sigurnosti i ugode

Ah, da, zaboravila sam uvrstiti reprodukciju. Valjda zato jer sam čovjek. A čovjek to može i izostaviti s popisa. Mačka ne.

I u tome vidim osnovnu razliku: naše projekcije u budućnost su EGOISTIČNO dugoročnije, a EVOLUCIJSKI kratkoročnije nego kod mačaka. I zato ćemo mi riknuti prije. Garant. Uvjerena sam. I uopće se ne grizem zbog toga.

Prah smo bili, u prah ćemo se opet pretvoriti :)
O duhovnjacima nisam na taj način razmišljao, iako sigurno
ego ima utjecaja-ljudima je teško prihvatiti da su samo
prah i pepeo, Njihovo je samo se veseliti životu
dok orkestar svira :)

Duhovnjaci su, rekla bih PAUŠALNO, najdalje od biti stvari od svih dvonožaca. Bit stvari je, koliko ja mogu uvidjeti, reprodukcija, ali ne neke uniformne vrste, nego raznolikosti, pa da vidimo koja može najdalje. U tome smo mi sami, pojedinačno, zapravo sasvim nevažni.

Duhovnjaci se, koliko ja vidim PAUŠALNO, uglavnom bave utjehom i integritetom vlasitog ega. Iako slute da ego treba rastopiti da bi bili iole sretni. Pa priznajem, ni ja, evolucijska aberacija bez osobite perspektive, ne vidim baš puno opcija za sreću ako egu dam sve igračke koje želi, ali niti ako mu uskratim bar one osnovne. A te su, mislim, pored tjelesnog integriteta, i neka pozitivna projekcija u budućnost, najčešće reproduktivne naravi, ali ne nužno. Evo, ja, koja se nisam reproducirala iz intuitivnog zazora, ali i iz nemogućnosti da realiziram stremljenja svojeg ega u dobi od 40+, smatram da je za moju sreću bitno imati bar neki milipromil utjecaja na konstelaciju stvarnosti u kojoj živim kako bi stvarnost u kojoj neću postojati bila, po MOJEM mišljenju, bolja... Da toga nema, ne bi mi se dalo opstajati. Ako toga nema, a meni se svejedno bude dalo opstajati, morat ću prihvatiti još ograničeniju vizuru čovječnosti. A što se mora, mora se, bilo teško ili ne :-))

I da, vidjela sam onaj blog u kojem je popizdičica propitivala moju uspješnost s obzirom na IQ. Nažalost, nisam imala vremena odgovoriti, a i da sam imala vremena, tko zna bih li to smatrala smislenim. Jer komunicirati s njom je isto kao kad mačka komunicira s noćnim leptirom: netko uvijek bude pojeden. A nikad ne nastane nešto novo.

Međutim, danas sam vrijeme posvetila neutilitarnim ugodama, pa mogu odgovoriti: najinteligentnija žena na svijetu (IQ 200+, točnije, off the charts, jer suvremena psihologija zapraf ne zna mjeriti preko 150) radi kao tvornička radnica na traci. Moj IQ je prema suvremenim testovima 161, a kad sam ga prvi put mjerila ( u 14. godini života) bio je 10 bodova niži, tj. 151. Jesam li se ja opametila, ili su se skale promijenile, meni sasvim svejedno. Jer, moja vizura svijeta je neshvatljiva (ali DOISTA NESHVATLJIVA) svima koji žive u rasponu od 90-110, što je nekakva "normala".

Meni je interesantno da ljudi nisu svjesni ponekad
da mi (kao civilizacija), postajemo jako softisticirani (ovisni
o tehnologiji), izuzetno premreženi, i kao takvi uopće nismo
stabilni. Oduzmi nam pisanu riječ i postajemo mrvicu napredniji
od čimpanzi.

Popizdičica se zapitala zašto ja živim u stanu koji sam naslijedila od roditelja i zašto nemam posao koji bi mi donosio više love od osrednje.

Inteligentno pitanja za normalu, a potpuno besmisleno za nenormalu: jerbo, zašto bih se ja trudila KUPITI stan kad znam da ću naslijediti stan koji mi je tak i tak prevelik (jedinica sam, u trenutku smrti mojeg oca majka je bila seksualno totalno nezainteresirana, dakle, nije bilo prijetnji mojim perspektivama nasljeđivanja, pride, stara se odrekla svojeg dijela nasljedstva u moju korist, štoćereć, frke nije bilo ni u tragovima)? Naime, mene ne fura dokazivanje sposobnosti raznoraznim popizdičama, nego moja vlastita udobnost. A ta je osigurana još prije 17 godina.

Disagree, PROSJEČNA VEĆINA je ovisna; neprosječna nije. Valjda za svaki slučaj. Jer, ako se zbidne neka kataklizma, PROSJEK NEĆE PREŽIVJETI. Nego MI, sada "nenormalni". I to ti je evolucija.

Nadalje, zašto ja radim za prosječnu plaću. Zato jer mi je dovoljna. U stvari, nije, ali kad usporedim što bih morala dati za više, a što bih za ta davanja dobila, ispada da baš i ne bih bila u plusu. Ukratko, meni je dovoljno ono što me drži unutar legaliteta, a sve preko toga dobrodošao bonus. Za koji mi se ne da osobito truditi. Meni je važnije opaliti ćorku popodne nego imati kajaznam što, smart TV, npr., koji bi me, istinablog, veselio, ali ne toliko da bih zbog njega ostajala budna, skraćivala šetnje s Duškom, ili žrtvovala ijedan od svojih gušteva.

I u tome sam ja, pretpostavljam, pametnija od prosjeka: ja znam nabrojati što je MENI važno, i znam se odrediti prema onome što nije. Znam čak i podnijeti nemogućnost/vlastitu nesposobnost da se domognem onoga što bih htjela; ako nije presudno. A kad jest, jebite se, ja si to priuštim! Vjerovali vi to ili ne :-))

ako si još možeš pripomoći s instrukcijama-super :)
a sama si svoj gazda s instrukcijama, nema moraš :)
Ja sam 6 mjeseci živio od njih, i bio sam možda
sretniji nego sad (kad imam ok posao u ok firmi, za
vrlo ok lovu, nedavno i povišica pala)

u tvojoj priči nastaloj kao asocijacija na moju, ulogu prinčipese igra moja mama. a meni je dopizdila uloga pepepljuge.

Disagree, proživjela sam 2 desetljeća u kojima mi je džeparac bila plaća, a ostale aktivnosti okosnica. Više nemam živaca za to. Ova mala, tipična po svemu, i njeni roditelji, nije vrijedna mojeg inkomodiranja. Sve dok mogu platiti Holdingov račun, meni Ok. Bez njih osobito, s njima ako baš nikako drugačije ne ide.

ideš....fakat visoki IQ!!! Kad sam prvi put bila testirana i nemala pojma koliko znači imati IQ 143....tadašnja ispitivačica je meni..i mojoj sestri, koja ima 145, rekla nešto što sam zapamtila cijeli život: Bome, biti visoko inteligentan donosi previše shvaćanja da stvari NE funkcioniraju savšeno...a premalo mogućnosti da se one...promijene. ..hehheh...i još nešto, ljudi taaaako vole svoje redosljedne šprance da bi i izginuli zbog njih. Ono: škola, posao, brak, djeca, pas, ljetovanje, zimovanje, monovolumen i kazalište. - kao pokazatelj uspješnosti življenja. ....Sve što je u tim gabaritima - prihvatljivo je....ehhehehe. Da li održavanje i postizanje toga svega ikoga istinski veseli....nevažno je. Voljela bih samo....da ipak naučimo poštivati različitosti...i da ne divljamo na ono kaj ne razumijemo ili nije po našim mjerilima. Možda jednom.....:)

mislim da je Wicki Baum (ak se dobro sjećam..davno sam to čitala..u osnovnjaku još) moj odnos s mamom super opisala u knjizi "Čuvajte se srna"

Ane, tvoja majka tebe vjerojatno ne vidi kao Pepeljugu, nego kao stoglavu neman koju treba udobrovoljiti. I to je NJEN problem, a ne tvoj. Pepeljuga je, međutim, sasvim TVOJ problem.

ova tvoja mala, vega, je živi užas :)

prerezala sam pupčanu vrpcu davno..1992., kad mi je umro otac. O njemu sam skrbila do smrti.
O njoj sam skrbila prije par godina, kad je bila u potrebi za skrbi.

Ona za mene nikad nije više no što je nužno. Ne zamjeram. Samo napominjem.

hahaha..bolje da ne napišem kak mene moja mama vidi :)))

niti bi bilo lijepo, niti mnogima razumljivo, ali to je druga i duga priča. Nikom osim meni zanimljiva :)

i onda..kad smo radi obzira i obiteljskih veza ili kaprica prisiljene obitavati u istom prostoru, izbiju moje frustre. A vjerojatno i njene.

Ane, oš ti meni povjerovati ako napišem da ne razumijem, ali suosjećam?

Puno puta sam ovdje pisala o važnosti oprosta, a nikad, ali zaista nikad, nitko nije shvatio o čemu pišem. A pišem o nečemu što sam doista osobno proživjela.

Rijetko sam ovdje pisala o svojoj sreći, a kad i jesam, pa i kad nisam, rijetki su povjerovali da sam srena. A meni nikad nije bilo dovoljno važno dokazivati jesam li sretna ili nisam. Iako mislim da jesam, koliko to mogu biti, s obzirom da uviđam da je moguće biti i sretnija.

maznula sam praksiten..hehehe..rekli bi..pra(k)snula sam se..hehehe

Preduvjet sreće je OPROST. Ne samo roditeljima, nego svima, svakome i svačemu što nas razočarava. Svođenje na najmanji zajednički nazivnik. NE, NIJE TO ŽIVLJENJE NA NAJMANJEM ZAJEDNIČKOM NAZIVNIKU. Nego njegovo definiranje.

ma..oprostila sam ja odavno ..:)

međutua, oprost sam po sebi ne znači i sposobnost prilagodbe na nešto na što skačeš na zadnje noge ili dozvolu za maltretažu..

i da..vjerujem ti da suosjećaš..zašto ne bih ?

Real life anegdota: jučer Duška i ja upoznamo jednog krasnog mješanca, njene veličine i približnog temperamenta. Vlasnik mi pristupa iz perspektive inferiornosti, koju ja ne vidim, jer nije čimbenik mojih postupaka, ali on vidi, jer je moje pseto čistokrvno, a ja u odjeći s posla, štoćereć, ne baš jeftinoj). Nakon pola sata, moje čisotkrvno i njegovo zmešano pseto se krasno igraju, a vlasnik i ja ugodno čavrljamo. Nakon sat vremena, vlasnik me želi jebati, ali ne zna kako, jer kuži moju formalnu superiornost (a jebga, uspjela sam reći da predajem na faksu i da imam više love nego on!) pa predlaže da sparimo cuckad...

hm...ni ovi produhovljeni nisu skužili? zar ne počinju sva 'čišćenja' upravo oprostom?...Hoćeš medicinski...hoćeš homeopatski, vjerski,...kako god..:)) Zapravo...razumije se sve to...kad treba o tome nešto reći....sprovođenje u djelo..je već stvar.....ugodnosti s tim. hehheheh

a, jel bi ti njega pofukala ?

(tnx na kretanju ka skretanju misli :)

U tom trentuku Priroda, ili Evolucija, čine svoje: ja se zapitam koliko mi se da inkomodirati s miješanim štencima zbog vlastite jebačine, jerbo, da sam pristala na Duškino potomstvo, pojebao bi me neki frajer u trenirci, nedefiniranog materijalnog i inih statusa; i zaključim, ne da mi se. Čak ni za Duškinu sreću.

a, onda ništ..ko ga hebe..bu si Duška već nekaj našla :)

Pam, Ane, Disagree, svi ostali: sreća je nešto najosobnije što postoji. I zato je ne možemo dijeliti. Za razliku od nesreće, koja je univerzalna pojava u većini svojih manifestacija.

I zato blog pun "sretnih zapisa" ne funkcionira; ali blog pun gadosti ima života.

That's life! :-))

da je tebi tip bil napet, fućkalo bi se tebi za njegovu masnu trenirku ili kajjaznam kaj..
kres po tintari (figurativno, ofskroz) i odvlačenje u svoju pećinu..:))

hm..čistilište u pisanom obliku ?

ne mislim da bi to bilo učinkovito. ili bi ?

ionako raja nema :))

Ma, meni ti se niš ne da... I to, po nekima, ni dobro. Ali ja to ne kužim, jer meni JE dobro. Evo, naručila pizzu za ručak, odjebala instruckcije, odjebala Dušku... Meni dobro. A za druge...? Zar bi me zbilja trebalo bit briga? Idem off :-))

sretan čovjek ne može generirati
pamtljiv zapis, to je istina.Ali, kod potenciranja gadarija
se javlja problem "kojem stadu pripadaš"?
Vjeruj mi, postoje ljudi, Vega, koje ovo naše ugodno
ćaskanje smatraju neprijateljskim činom prema sebi
(iako ne poznajem ni tebe niti njih, niti ću upoznati, najvjerojatnije)