Životinjsko carstvo

šuška se šuška
kako je to Duška

Nema više šaponje, stari moj - prije sat vremena je izdahnuo na Veterini.

Duška je za to vrijeme bila kod svojeg prijatelja Jimmyja i lijepo se igrala.

Šaponju su spopali veliki bolovi, urlao je, jadan. I više nije bilo čekanja.

:(

I tak, sad smo ženska kuća: ja, Duška, minceza-princeza i papigica-udova.

bilo je krajnje vrijeme da prestaneš mučiti šaponju
zahvalan ti je na tome što si ga konačno oslobodila

Sad sam tužna, ali znam da je do daske iskoristio svoj životni bon; i da je imao svaku šansu da mu potraje. I da je uglavnom bio dobar.

Ah, stari, svakome se živi, pa i njemu se živjelo. Još je on imao force žicati slatkiše prije nego što ga je spopalo. Naime, otkazala mu je i jedna prednja šapa i kretanje je postalo nemoguće, izgleda da ga je lupi neki šlug dok smo bili vani. A hebga... Žao mi je što mu je bilo tako bolno. Ali bar sam mu kupus danas skuhala. Dobro se najeo :-))

mnogi bi psi bili sretni
da su tak živjeli
i tolko poživjeli
dajte mu mira

Ima on sad mira, perce - izdahnuo je u sekundi. Sad se ja moram malo smiriti. Popila sam dva normabela i veliki viski kod susjeda, doma nemam niš, samo čaj. Ali, proći će to, znam: kad znam da mi je ljubimac proživio koliko je zaista najviše mogao, i najbolje što sam mu mogla priuštiti, ne tugujem dugo.

A tu je i Duška :-))

svaki gubitak ostavi traga na čovjeku
i to je neka škola
nije se lako nositi sa smrti
ali i to je dio života
neizbježan dio

Želim sa zakašnjenjem zapisati još jedan san. Sanjala sam ga negdje oko 10. siječnja, dan prije ili poslije, ne znam više.
Izlazim s Arnijem iz haustora i vidim da je napadao tanak sloj suhog, škripavog snijega. Puštam ga s povodnika već pred vratima, jer znam kako uživa u snijegu. On, naravno, nateže lajnu kao lud, i čim ga pustim, pojuri u Martićevu, prema parkiću. Putem izranjaju ispod automobila raznorazne mačke, i on ih sve goni u park, one se veru po drveću, a u parku, umjesto nakaznog spomenika Grgi Martiću, klofer-štanga, na kojoj stoje ljudi, uglavnom muškarci (možda jedna žena), i između njih najurene mačke. Arnie ushićeno skakuće u podnožju.
Stižem i ja, s osjećajem olakšanja što ga ništa nije pregazilo kad je jurnuo preko Martićeve, i s blagom neugodom što je nagnao ljude na klofer-štangu, mislim da pušim i muvam se oko štange. Jedan muškarac je već sišao, silaze polako i ostali, a taj prvi me pita da li znam koji je danas dan. Ne znam odmah, moram razmisliti, rekonstruiram: jučer ovo, sutra ono, i zaključim da je subota, mislim da sam zaključila da je 12. siječnja. On kaže: “Kako ste vi pametni, svi misle da je petak jer u novinama bio otisnut krivi datum.” Strašno sam ponosna, i zbog komplimenta, i zbog toga što ja ne čitam novine.

Ovo sam davno sanjala, 2001. godine. I dok je umirao, poželjela sam mu tu klofer štangu i mačke, sve moguće mačke, jer ih je strašno volio natjerati na drvo i onda se ponosno vrzmati ispod. Nije ih želio uloviti, ne, nego da bježe i da on bude glavni :-))

sve zavrsava I trazi svoj put...
on ga je nasao i zavrsio sa igrom...
ostao je gorak okus u ustima
par slika I lijepa sjecanja

vega, znam kako ti je.
ali Duška će pomoći da brže prođe.

manjkat će ti još dugo Šaponja
prošla sam to tri puta.
ali treba ga se sjećati samo po lijepome
i svim "svinjarijama" koje su nam priredili
bilo je to iz razigranosti ne iz zlobe

:-(