Ručkić krčkić

Već smo mjesec dana na novoj adresi. Stara nam uopće ne fali. Prođem pored starog stana svaki dan, osim vikendom, jer radim ondje u blizini, i stalno čekam neki sentiš, žal, probadanje tuge... Jock. Završila sam s tim životom.

Koji je bio uvjetovan svim mojim prošlim životima; i životima mojih roditelja, i njihovih roditelja, i svih onih predaka koji su nas uvjetovali. Ja više nisam uvjetovana; ali ih nisam zaboravila. Znam da su tu, znam da sam tko jesam zato jer su oduvijek tu, i znam da sam sad (uglavnom) slobodna biti tko hoću, kako hoću i živjeti bez njih.

Voljela sam ja svoj stari stan; i staru adresu. Cijeli taj kvart. Susjedstvo, koje mi je sad uglavnom komično, i pitam se kak sam ih uopće podnosila svih tih desetljeća... Uživala sam u svojoj staroj krami, kojoj bih dala novu namjenu, i/ili novo ruho, u udobnosti, u prostranosti, a donekle i u jalu susjedstva, kojem nikako nije bilo jasno kako ja sve to uspijevam od profesorske plaćice. Pa eto, jesam. Ni ja ne znam kako. Valjda zato jer sam, blogufala, lišena konvencionalnih prioriteta.

Dok sam selila, a to je trajalo gotovo pola godine, preživjela sam lešinarenja svojih susjeda, grebažu i otimačinu moje imovine, koju sam na koncu konca iskrcala u mještoviti otpad, e da bi mi jednog dana pozvonio jedan fini gospon, kojeg sam (naknadno ustanovih) par dana ranije čula kako prekopava po mojem smeću i konstatira "Ovo je bila neka fina gospođa!", i rekao: "Slušajte, vi svaki dan bacate čudesa u smeće, a ja to svaki dan vadim iz kante; biste li vi meni dopustili da pogledam što imate, pa da skratimo proces?". Jesam. I skratili smo. Ja platila manje za odvoz krame, on vjerojatno ušićario nešto za prodaju neodvezenog.

Sanjala sam jedne noći, u novom krevetu, u novom stanu, da čistim stari od stvari, a moji starci pojma nemaju da sam ga prodala, oni bi sad nešto preuređivali... Pa kak sam mogla prodati a da njih ne pitam?! Što sad??? Noćna mora. Shvatim, ne želim nikako s njima, a više nemam love za kupiti 2 stana, pa oni u jedan, ja u drugi.

I zato ih nisam povela u ovaj. Doselivši, odbacila sam još masu stvari koje sam (skupo) dovukla njima u čast. Jock majci, nećete više: sad ja. I moje. I po mojem ukusu.

Nekoliko dana kasnije, sanjam da idem Ratkićem i pronalazim svoje stare stvari, izvučene iz kanti za smeće... I bijesna sam, jer sam ih nekome poklonila e da bi ovi to samo tako odbacili, a s druge strane, vidim i sama, krama je to, ofucano, nije ni za što... I onda sretnem svoje starce, a oni vele, baš fino što si to prodala, evo, mi smo si našli novi stan, mali, i baš nam je lijepo!

I tak smo to riješili.

Pola godine sam bila jako bogata. Ono, milijunski plus bogata. Mogla sam s tim novcem što god sam htjela: kupiti mali stan i ostaviti si finu svoticu, kupiti veliki i noviji i ostaviti si svoticu, kupiti ovaj, renovirati ga i opremiti super i ostaviti si svoticu... Zadnja stavka je, naravno, varijabilna.

Ja sam kupila onaj koji sam sanjala nakon što sam ga prvi put vidjela. Jer vjerujem u snove. Ne u sanjarice, of skroz. Ali snovi su ono što jesmo, samo si ne znamo reći. Nije bio najjeftiniji, nije bio najnoviji, nije uopće bio u kvartu koji sam htjela. Jer sam mislila da hoću ono što poznajem; i što je podređeno mojoj prošlosti. Ne budućnosti. Niti sadašnjosti.

I onda sam krenula od sadašnjosti: što je moj život? Što me čini sretnom? I što je sreća?

Puno manje nego što bih voljela misliti! I zato puno, puno, puno lakše dosežno!

Moj život je komocija, vitalnost, sposobnost da o zdravlju i kućanstvu brinem na bezbolne načine... I za to treba love, za nove zube, koje ću dobiti sljedećeg tjedna, uz masu anestezije i probe vikendom, kad mi to najbolje paše; za kućanske uređaje, koje poštelaš navečer, odrade svoje po jeftinijoj tarifi, a ujutro ti je sve čisto; za Dyson zauger od 2,3 kg, kojim ti nije tlaka odraditi ono što stroj ne može bez tebe; možda ubuduće, kad riješim zube, za privatne fizioterapijske vježbe. Koje mi možda neće ni trebati, jer ovo je naš novi parkić, u koji stignem za 7 minuta sporog hoda:



I sad se pitam, zašto ja sve to nisam sebi priuštila još prije? Zašto sam mislila da mi to netko drugi treba odobriti, olakšati, možda čak i dati? Zašto sam ovdje, na Iskrici, gubila vrijeme s kriploidima koji su bili poput mene, željni nekog ispunjenja, neke slobode, neke kriškice sreće, a nisu imali pojma da si to mogu sami dati, doduše, uz puno kuraže, puno zafrkancije, puno rizika i beskrajno puno gnjavaže, koja pak, ruku na srce, nije ništa manja od dejtanja nepoznatih ljudi, niti manje rizična, niti sigurnija, zapravo nije ništa bolja, ni po čemu, ni po dobrome, ni po lošemu, od jednostavne odluke da ti je dosta staroga i da si spremna/spreman na novo, i sve dobro i loše što to novo podrazumijeva?!

Ne znam što me sve oblikuje ovakvu kakva sam sad, a sada mi se ne da ni mozgati o tome. Imam love i to mi daje snagu i osjećaj prava da zahtijevam vrijednost za novce; znam da sam sve pošteno platila, pa susjedu koji grinta zbog mojih uređaja koji rade noću mrtvo-hladno kažem da postoji jednostavno i jeftino rješenje - čepići za uši iz DM-a, koji koštaju ravno 10 kuna, jer sam sigurna da moji uređaji, ganc novi, ne proizvode toliku buku da on, u dijagonalnom stanu iznad mojeg, ne bi mogao spavati, jerbo onda prvo ja ne bih mogla spavati, s obzirom da u ovom stanu imam jedna-jedincata vrata, na kupaonici, i to samo iz obzira prema gostima kojima se pripiša, a inače su uvijek otvorena.

Znam da mi je moj posao sporedna stavka, koju treba čestito određivati još neko sagledivo vrijeme, i da uopće ne određuje tko sam i što mi treba biti važno, niti kako se trebam ponašati kad ga ne radim. Znam da volim svoje knjige, one papirnate, i da ih nikada neće zamijeniti neki zaslon, pa sam na njihovu selidbu i smještaj potrošila malo bogatstvo. I neka sam! Baš su mi drago i lijepo društvo. (A zbog tih knjiga sam otkantala jednog potencijalnog prijevoznika, nekog propalog diplomanda FF-a, koji se drznuo ironično reći "Aha, čita se Kafka!", podrazumijevajući da sam si kupila pol metra žutih knjiga za ukras; e pa fino sam mu se predstavila, kao autorica, prevoditeljica i profesorica svjetske književnosti, i onda ga zamijenila nekim dođošima, koji isto imaju diplomu (agronomije), ali je nemaju potrebu spominjati ljudima koji ih angažiraju za fizičke poslove.)

U novom susjedstvu se dobro osjećam: manje je fine i skupe robe, više je finih i dragocjenih riječi i postupaka. Za sada. Bumo vidli. I odreagirali kak spada. Ponekad sam malo usamljena, jer nema te izvjesnosti da ću sresti nekog poznatog čim izađem iz kuće; ali često sretnem nekog nepoznatog, i sasvim se dobro napričam i zabavim; a ima i ovdje poznatih, samo sam ih smetnula s uma u ovoj gunguli - evo, neki dan me nazvala susjeda iz starog kvarta, koja se isto preselila u ovaj moj novi. I fino smo se napile vina i napričale do sita!

Lijepo nam je. Imamo otvoreni pogled.

drago mi je da si zadovoljna učinjenim ..
jest malo potrajalo ali je vrijedilo.
snovi su samo čišćenje podsvjesti od relikata koji opterećuju.
uživaj u tom pogledu. lijep je

konačno:)))