SAMA U SVIM SVEMIRČEKIMA



Trenutno imam dva. Svemirčeka. Stari stan, sve nepodnošljivije krcat kutijama, praznim ladicama, papirićima s oznakama što kome poklanjam, što bacam, što selim... I novi stan, jedva nalik domu u kojem namjeravam živjeti. Iako svaka ekipa majstora, maleri jučer, npr., kažu: "Bome vam je lijep stan, gospođo!" A oni valjda znaju, stalno su u tuđim stanovima.

Najgore mi je to što nikako odrediti točan dan selidbe: stalno se nešto izdogađa, evo, jučer sam si sama priuštila odgodu jer sam zaključila da nema smisla gletati samo jedan stari zid, nego treba sve, i kvit, inače to nikad neću učiniti, a popizdit ću kad za koju godinu odlučim pomaljati pa mi majstor veli "je, nije vam ravan zid".

U stvari, nije mi to najgore: najgore je koordinirati tu vojsku stručnjaka, koje ja jedva razumijem. Jest, imam voditelja projekta, ali i njega ja moram koordinirati kako bi on moje upute preveo stručnjacima, a njihove meni. A pride pere ruke od mojeg stolara, kojeg sam mu nametnula, jer mi je drag i već mi je radio pa kužim kako funkcionira: tako da čita mejlove, ali ne odgovara na njih, ni telefonirati mu nije drago, a na kraju, nekim čudom, napravi sva čuda koja ja zamislim.

I sad ja jučer nazovem svojeg komunikacijski šturog stolara, o kojem uvelike ovisi ne samo konačno useljenje, nego i montaža umivaonika, sudopera, pipa... Pa on meni nešto opširno; pa ja njemu nešto kratko, jasno i precizno; pa šuti, jer ne zna odgovor; pa ja malo popizdim. Veli on meni "Shvaćam ja vas, nije vama lako, sve to sami..."

I onda ja shvatim samu sebe: nije mi lako; sve ovo radim sama. Poznajem žene, čak i mlađe nego što sam ja, imaju muža, brata, sestru, roditelje, odraslu djecu, i svejedno im je teško, svakodnevne odluke su im teške, ne zna jel' bi spekla šnicle ili bi ih pohala, ne može to bez opsežnih konzultacija, a ja sam, čovječe, prodala ogromnu nekretninu, sama, vlastitim oglasom, bez agencije, povoljno kupila manju, A+ energetske klase, odličnog i prilagodljivog tlocrta, na lokaciji iz snova svakoga tko ima psa, ne želi živjeti u novokomponovanom naselju, cijeni urbanu kulturu i odličnu povezanost javnim prijevozom, odjebala izvođača-pljačkaša, ishodila 6 drugih ponuda za adaptaciju, izabrala onu koja mi je ulijevala najviše povjerenja, sveudilj vodeći suprugu nepokretnog mi prodavatelja kroz pravne zavrzlame, jer ona funkcionira po načelu "imam ja prijatelja" pa je redovito zajebu, a još uvijek sam unutar ugovorenih rokova i samonametnutih financijskih granica.

Imala sam i ja muža... I, koliko se sjećam, da je živ, sve ovo bih vjerojatno opet napravila sama. Jedina promjena bi bila to što bi me on opterećivao zanovijetanjem, bojaznima i prigovaranjem. Kao što je činio i glede mojih odluka o šniclama, kuhinjskom stolu, zavjesama, odgoja psa... Pa i građevinskih radova, za koje je angažirao nekog prastarog Hasu (stvarno se tako zvao!) i onda mi je prigovarao što ja prigovaram Hasi i ne dam mu piti kad radi na krovu. Haso nam je postao član familije koliko je sve to dugo trajalo, a zidao je novi dimnjak i mijenjao komad kanalizacije, i to tako da smo pola godine posred kuhinje imali rupu u koju kad bi stao, Haso ili moj muž, još bi mu bilo nekoliko centimetara iznad glave. Nije imao prigovora jedino u pogledu seksa. I mojeg izgleda. Aleluja! Tko zna koliko bi mu/nam to zadovoljstvo potrajalo. Hm. Ako i ne bi, možda bi se stopilo s masom svih drugih nezadovoljstava i postalo sasvim obično, domaće, čak i pomalo sretno.

Je, u svemu ovome, poželjeh si muža... Ali sasvim drugačijeg od onoga kojeg sam imala. I kakve većina žena ima. Možda ovi iz mojih želja postoje u nekim svemirčekima, ali ti su već odavna crne rupe iz kojih ne isijava ništa za nas manje omuževljene: oni tajnovitom silom i masom osmišljavaju svoje, a nitko o tome ništa ne zna, osim da (možda) postoje.

11.09.2018. u 13:10   |   Dodaj komentar

Zaboravila sam ispričati jednu dogodovštinu iz svojeg starog, velikog svemirčeka: jedan dan, dobijem ja napadaj depre jer sam okružena vrećama za smeće u kojima je roba za donaciju, tj. odjeća + obuća. Veli meni frendica, daj, nakrcat ćemo to u moj auto i baciti u kontejner za tekstil. Nakrcale mi njen auto, koji, usput budi rečeno, nema stražnjih sjedala, dakle, stvarno puno stane, ali još je toga ostalo. Kaj te briga, veli ona, baci u obične kante, netko će već uzeti...

Autor: vegavega8   |   11.09.2018. u 13:36   |   opcije


I stvarno, sljedećeg jutra slušam ja kroz otvoreni prozor dvojac koji prebire po mojem smeću: "To je bila neka fina gospođa", vele oni.

Autor: vegavega8   |   11.09.2018. u 13:37   |   opcije


Hehe. Koliko vas bi dobilo ovakav kompliment na osnovu svojeg smeća? Ajd, da vas čujem! ;))))

Autor: vegavega8   |   11.09.2018. u 13:37   |   opcije


Je, istina živa, žene što uspiju same, ne bi uspjele uz muškarca, mada nam je u genima da si sve želimo pomoć od muškarca, ali onu, kako kažeš, izmaštanu.

Autor: cassia   |   11.09.2018. u 14:20   |   opcije


Ja sam sve radove u stan(u, -ovima) organizirala sama, našla sama majstore, nadgledala ih, obilazila radove, teglila sama, rastrgala se po cijelom Zg-u za kupovinu namještaja, parketa, pločica, inoga...raspitivala se oko toga kako se i što sve treba postaviti ispod parketa, kao izolacija, jer kojeg god majstora sam pitala, svaki je imao svoju varijantu...sama počistila stan perući detaljno i sve kuhinjske elemente i ladice, tako da sam danima nakon toga bila strgana u krevetu od kroničnog muskulfibera...sama se popakirala i sama se iselila.
Sama pregovarala oko cijena izvođenja radova i kad su me htjeli preveslati (misleći, gle mlađe krhke plavušice), spustila sam svaki put cijenu, neki put i za 70%.

Autor: cassia   |   11.09.2018. u 14:29   |   opcije


Dodaj komentar