POŽELJEH SI MUŽA



Pogled je moja životna tema: vidim previše; imam slijepe točke; gledam selektivno; gledam, a ne vidim; vidim i kad ne gledam...

Dok sam tražila svoj novi dom, intuitivno sam manevrirala prema svojoj istinskoj želji: otvorenom pogledu. U svakom smislu. Zamalo sam kupila stan koji je odgovarao svim mojim drugim kriterijima: u istom kvartu, lift, dvostran, odgovarajuća kvadratura, dobra organizacija prostora, čak i sasvim realna cijena... Srećom, u tom trenutku nisam imala love za kaparu, a vlasnica ga je jako brzo prodala. Međutim, imala sam ja alternativu u favoritima: ovaj. I čim sam kročila u kvart, znala sam: tu mi je dobro. A čim sam kročila u stan, znala sam: to je TO!

Dogodio se niz peripetija: jednog ponedjeljka u travnju ugovorila sam kupnju stana, u srijedu tog istog tjedna vlasnik je doživio užasnu prometnu nesreću, strašno je nastradao, a prošlo je mjesec i pol dana da se oporavi toliko da bi supruga mogla dobiti punomoć... Mjesec i pol dana sam imala za predomisliti se; a nisam.

Nije to bilo sve. Prikvačio mi se neki majstor, po preporuci prijateljice, i zatražio cca 190.000 kuna za adaptaciju, od toga 100 do 120 tisućica unaprijed, a sve na ruke, bez ikakvog papira, računa, ugovora ili garancije. Pa on i ta moja frendica se znaju 20 godina! Sorry, rekoh, ja sam vas susrela ukupno 4 puta u životu; a usput budi rečeno, biste li ovak nešto tražili od osobe koja ima pimpek u gaćama?

Naravno, adaptacija ne košta toliko, nego upola manje u fiksnome dijelu, tj. onome koji ne ovisi o mojem izboru materijala. Samo, još je gotovo mjesec dana prošlo dok su mi stigli prvi troškovnici (za sada samo 2 od 6 zatraženih, s time da odmah eliminiram muljatore koji kukaju da će materijal na ruke nositi na 4. kat jer je lift mali - ako nemaš za dizalicu, radi isključivo u prizemlju i kvit!).

I dok svakodnevno donosim niz odluka o stvarima o kojima znam malo, ponekad ništa, koje me ne zanimaju (ja želim birati tepihe!!!), dok vrtim iznose koji su mi čista apstrakcija, prevladavam skromnost i škrtost, teškom mukom, i to ne uvijek zato jer sam uvjerena da se isplati, nego zato jer znam da ću se više kajati ako ne potrošim nego obratno - poželjeh si muža! Prvi put u 20+ godina!

Pa neka on presiječe; neka on bude kriv ako ne valja; neka on bude mudar, i racionalan, i odgovoran za sada i ubuduće. I nek sluša moje dvojbe, ceketanje, želje i pozdrave, i nek on pregovara s tim majstorima kod kojih je sve bar 25% skuplje ako ne razgovaraju s nekim pimpekom u sklopu cijele konstrukcije.

Neki dan se vozim tramvajem (da, ovaj kvart je 6 tramvajskih stanica udaljen od dosadašnje adrese, ali tom prilikom sam išla zubarici, koja je 10+ stanica udaljena od obje) i slušam neku ženu kako pregovara s nekim o košenju trave pred njenom kućom: kaže ona, "Vi samo gledate kako žena izgleda, koliko vam je napeta, a ne posao; vi ste izgubili ono iskonsko mužjaštvo, koje znači da ženi trebate pomagati i štititi ju". U pravu je; iako je ona htjela posao zabadave, a ja sam voljna i sposobna platiti, što pak ne znači da želim PREplatiti.

I smeta mi moja vlastita osviještenost, taj moj vlastiti prodoran pogled: jesemti, sad na svakom kućanskom uređaju moš' doktorirati, tolika je ponuda, toliko je opcija, a zapraf niti jedan jedincati ne trebaš, čovječanstvo se namnožilo do nepodnošljivih razmjera bez ijednog od njih... Samo, ja nisam TAJ dio čovječanstva: meni odjednom treba i perilica, i sušilica, i suđerica, i pirolitička pećnica, i kuhalište s 5 plamenika, i no-frost hladnjak, i super naj-haj klima, i sve pametno, sve WiFi, i sve najviša energetska klasa... I nije mi dobra prosječna PVC stolarija, ja ću alu, zbog užih profila, da se bolje istakne taj predivan pogled kroz sve otvore mojeg stana. I naravno da je kuhinja po mjeri, moj stolar P. je u sebi konačno otkrio kreativca i načisto pošašavio kad sam mu nacrtala svoje zamisli, i sve on to može, a koliko će koštati...

Pa, nek košta. Nikad više u životu neću biti bogata. Sad jesam. A sva svoja dosadašnja razdoblja siromaštva uspjeh prebroditi zato jer sam u obilju investirala u dobre stvari. Trebala ih tad ili ne. Kad-tad zatrebaju. Neka ih. I parket za 5000 eura. Neka ga. Čak i ako se isfuca. A hoće. Tko god ga naslijedi, ima da kaže "Aleluja!".

A sve je ovo divan katalist za falš i nefalš ljude: prvi me tretiraju kao samoposlugu i samo naručuju što bi od mene, radilo se o starim stvarima (npr. susjeda bi TRI stolice, ne 4, tu viška nek ja zbrinem, pička ti materina bezobrazna, niti jednu nećeš dobiti!!!), bilo unaprijed; prvi se ne mogu sa mnom radovati, nego oni bi sve to skuplje prodali, jeftinije kupili, bolje organizirali... Kad imaš kinderštube, ilitiga, kad si pravi GRAĐANIN, znaš da gotove odluke i izbore nema smisla kritizirati: onda samo ističeš njihove prednosti. Srećom, Iskrica me naučila predrasudama prema seljoberima, tako da se takvi u ovoj situaciji pojavljuju isključivo u tragovima i jako brzo bivaju odjebani. Istina je, platila sam taj novi stan previše; ali sam ga kupila od GRAĐANINA. I sad oni MENI plaćaju nešto što košta upravo onoliko koliko su još bili spremni spustiti cijenu. Jer sam i ja građanka; i jer me žele u stanu do onoga u kojem žive (oba su jedina 2 stana na tom katu). Tak nešto sa seljoberskim mudrijašima nikad ne bih doživjela; nego isključivo daljnje pokušaje iskorištavanja, jer za njih sam ja, takva kakva jesam, samo i jedino "glupa"; i zato objekt; zanimljiva isključivo dok ne ostanem bez resursa.

I evo, još uvijek bih muža, privremenog: da meni prepusti tepihe, stoliće, biljke, a on se primi pregovora, plaćanja, ugovora i rokova. Znam da ga ne trebam: sve ja to obavim sama. I to bolje od ijednog za kojeg sam se ikada imalo poželjela ne udati, nego malo trajnije povezati. Uostalom, pomaže mi u svemu tome jedna ŽENA, arhitektica; a posredno i njen muž, ing. građevine. Nitko me neće zvarati; samo ću sama morati obaviti neugodne poslove i razgovore.

Međutim, sad maštam o trenutku, negdje najesen, kad zasjednem na svoj divan balkon od 6m2 i upiljim se prema Medvedgradu, pijuckajući crno vino... Ne bi bilo loše da je tu još netko, s pravom i sposobnom armaturom u gaćama. I da odemo onda na moj jako fini, jako skupi boxspring krevet i guštamo dalje, sasvim prirodno, i sasvim neopterećeni cijenom...

Možda se i to dogodi; kad prevladam strah od cijene.

24.06.2018. u 13:08   |   Dodaj komentar

prelijep pogled, odmara dušu ;))

Autor: ema-emily   |   24.06.2018. u 14:45   |   opcije


Vega, vrijeme ti je bilo, da se pojaviš:-)))

Pretpostavljam da je to pogled iz tvog novog doma, prekrasno!
Veliki posao si obavila, fizički i psihički, a i veliki korak, velika si promjenu u životu napravila. Bogme si se naradila i namučilai. Ja ti se divim ali nisam iznenađena:-)
Vjerojatno si umorna , želim ti da guštaš i radujem se s tobom ( i ne samo ja!), onako kako treba, zaslužuješ poslije svih tih muka i briga.
Pitam se kako reagiraju životinjice na te nagle promjene ???

190.000 kuna je punoooo, ne znam što( je ) treba/lo obaviti ali zastrašujuća cifra obzirom da kupuješ stan, a ne kuću!

Ne strahuj od toga koliki trošak nosi zadnja rečenica. Sigurno odnosi sve!:-)))))

Autor: biserna   |   24.06.2018. u 17:54   |   opcije


Dodaj komentar