Volim

Ovo sam proljeće počela hodati , strastveno , ali ne nordijski već vulgarno bez štapova onak kak hodam cijeli život. Sama. Volim hodat sama. Kao prvo ne moram se obazirat na tuđi ritam, kao drugo mogu napokon… šuuutjeti, ta su pješačenja moje svojevrsne introspekcije, inventure. Svakim korakom oslobađam sebe od drugih i druge od sebe. Naporno radim i okružena sam ljudima. Ni doma nisam sama. To su moji i samo moji sati..

I tako sad sam na godišnjem i čvrsto sam odlučila da se do mile volje nahodam.
Jedno 2 mjeseca sam apstinirala, dakle zadnji sam put planinarila ljetos, kad su bili dugi dani,. Hjoj blaženo ljeto.
Prošlu se nedjelju uputim na Sljeme i stignem do vrha oko 3.30, kod tornja se presvučem i popijem mirisni, topli čaji kroz prozor promatram zalazak bez brige i pameti. Otvorim knjigu i čak počnem čituckat, uživam u zasluženom jer osvojila sam vrh a nije to mala stvar jel. Kad ono sve je mračnije i skužim da je ipak vrijeme da pođem i odjašem ja tako u suton, prođem kraj hrpice ljudi kod Stare Lugarnice koji su čekali bus za dole i mislim se…. mah ma idem se ja sjurit pješaka , što je to za mene, piece of cake, to mi je najveći užitak planinarenja, spuštat se , pa i potrčat, jer uspon je prava muka koliko god da si utreniran uvijek se dovedeš u situaciju da se oznojiš i hropćeš. I naravno na prvoj četvrtini puta padnem ko daska i okrznem vilicom kamen. E sad, taj pad je bio misteriozan, jer kao da su mi neke ruke amortizirale tresak a glavu mi okrenule u stranu i podigle zeru tek toliko da ne razbijem njušku ili opičim sljepoočnicom i ostanem na mjestu mrtva. U najmanju ruku mogla sam ostat bez zubi i razbit nos, polomljene kosti i pokidane ligamente da ne spominjem Dignem se brže nego što sam pala i nastavim dalje puževim korakom odmjeravajući stazu oprezno. Bilo je to upozorenje, da se nije dogodilo na početku dogodilo bi se ziher kasnije kako sam žustro optimistično i poletno samouvjereno, bedasto !!! krenula polumrakom po planinskoj strmoj stazi, prekrivenoj jesenjim lišćem, a te su uz zaleđene najopasnije. Osim toga ta je staza na nekim dijelovima toliko uska, zbog odrona, da se može proći jedino koračajući stopalom ispred stopala .
Sjetim se kako sam došla svojoj stomatologinji u Perkovčevoj i zbunjeno ustvrdila da na vratima nema njenog imena, odem do recepcije i pitam gdje se preselila a sestra mi mehanički odgovori ….gospođa je preminula. ??? :/ :O… pa žena je bila mlada i zdrava još prije mjesec dana. Onda mi frendica sa RTG-a ispriča kako se preminula vozila na bajsu po Jarunu pala, udarila glavom o trotoar i na mjestu ostala mrtva.

Mračina mrkla se spustila i upalim ja mob da mi svijetli a on tačskrin, namješten da štedi bateriju i svakih se 30 sek. gasi u tom ritmu ga palim stalno stišći gumbić jer ne vidim prst pred nosom a kamoli prepreke pred nogom i ne pada mi na pamet proučavat postavke moba ili krenuti osvijetljenom cestom . Kad odjednom primijetim da bez prestanka svijetli već par min, pogledam na ekran a ono iskrsnula igrica koju mi …jednom…netko drag instalirao i iako nisam od igrica, neka je mislim se, neka uspomene i eto je sad. Kako sam je prstom prizvala nemam poima. Uspomena je bez prestanka svijetlila do prvih gradskih lampi i Lustekovih stuba, e tek je tad počelo sve boljeti.
Što je adrenalin ha?

I zaključak bi bio : imam više sreće neg pameti,vrijedi čuvat uspomene ili bolje proučit mob, u ruksaku imat bateriju zlu ne trebalo, nikad više sama noću šumom bauljat i da……zbroj se luda ženo.











Link

Link

spavala popodne i sad nemrem oka sklopit

možda da optrčim koji krug oko zgrade :P

prekjučer na nasipu bacim pogled preko lijevog ramena na Bundek, preko desnog na Sljeme a uputih se prema Jarunu, na kojem btw nije bilo žive duše, i prisjetim se mr Summer's-a priče iz djetinjstva Patricka Suskinda, o čovijeku koji je neumorno hodao,
istjerujući tko zna koje šejtane iz sebe

jedna vesela za mene

https://www.youtube.com/watch?v=pwkhePR5ZPM

i jedna njanja lulabi, gasim se i pod dekicu

https://www.youtube.com/watch?v=0yPMdWxSxUg

predivne slije :)))
odlican zapis :)))
bas tako bude, ne vjerujemo kako smo dobro prosli...ono, za dlaku...
a i dobro si opisala to trazenje mira...da covjek bude sam sa sobom...
drago mi je da je sve dobro proslo :)))

:))

ma neću reći...piši češće :)
al' lijepo te čitat
i linkasti su dobri

hvala :)