Change your life today. Act now, without delay. S.De. Beauvoir

U sklopu ovog članka možete pronaći jedan od najpoznatijih tekstova na svijetu - ulomak iz djela Republika, napisan od strane Platona. Radi se o dijelu općepoznatom kao Alegorija Pećine, u kojoj se na veličanstven način, jednom slikom, prikazuje problem obrazovanja. Djelo je napisano u obliku razgovora između Sokrata i Glaukona (Platonov mlađi brat).

Mnogi će tvrditi kako je problem obrazovanja iznimno praktičan, ali i filozofski. Naime, pitanje koje se dosta puta postavlja u filozofskim krugovima je: Kako izvući čovjeka iz njegovog prirodnog neznanja?

Na koji način radi naše sredstvo razuma - mozak, na kojim frekvencijama djelujemo, te kolika je razina pri kojoj se mi nesvjesno ograničavamo? Raspravljati o tome svakako možemo danima, no prije svega preporučujem da pročitate ovaj suvereni dar koji nam je podario Platon.

- Sada, odgovorio sam, sebe predstavi sebi na način ovakvog stanja naše prirode s obzirom na obrazovanje i neznanje. Zamisli ljude koji imaju boravište u podzemlju, poput špilje, koja ima ulaz otvoren u prema svjetlu punoj širini špilje, a ti ljudi su tu još od svojeg djetinjstva, nogu i vratova u lancima, tako da se ne mogu kretati niti vidjeti negdje drugdje nego ispred sebe, lanci ih spriječavaju okrenuti glavu, a svjetlost im dolazi od vatre zapaljene na jednoj uzvisini u daljini iza njih; između vatre i zatvorenika ušpinje se cesta: zamisli da je uzduž ovom putu izgrađen mali zid, pregradak i da lutkari pokazuju lutke stojeći pred njima,i iznad njega prikazuju svoja čuda.

- Vidim, rekao je on.

- Zamisli, sada uz taj zid ljude koji iznose raznovrsne predmete izvan zida, i kipove ljudi i životinja, kamene, drvene i drugih raznoovrsih tvari, naravno, nosači, neki govore, a drugi šute.

- To su, uzvikanu on, čudna slika i čudni zatvorenici.

- Oni izgledaju poput nas ", odgovorio sam, i najprije, misliš li da su oni jednoj takvoj situaciji nikada nisu išta od sebe i svojih susjeda osim sjena projiciranih vatrom na zid špilje sebi sučelice?

- Kako bi mogli? primijeti on, ako su prisiljeni da ostanu neprokretnom glavom tijekom čitavog života?

- I za objekte koji prolaze, nije to isto tako?

- Bez sumnje.

- Ako bi oni mogli međusobno razgovarati ne misliš li da bi oni sjene pravih stvari vidjeli držali za prave stvari?

- Nužno.

- A ako stražnji zid od zatvora proizvodi odjek, svaki put kad bi jedan od nosača govorio, ne bi li mislili da čuju nešto drugo osim sjena koje prolaze ispred njih?

- Ne, tako mi Zeusa, rekao je on.

- Dakako, odgovorio sam, takvi ljudi neće pripisati stvarnost nečem drugom nego sjenama stvarnih predmeta.

- To je apsolutno nužan zaključak.

- Razmisli sada što će im se dogoditi, naravno, ako ih se izbavi iz njihovih lanaca i izliječi od neznanja. Ako se jedan od tih zatvorenika oslobodi, bude prisiljen ustati odmah, okrenuti vrat, hodati, dižući pogled prema svjetlu: od svih tih pokreta će patiti a zasljepljenost svjetlom će ga spriječiti razlikovati te objekata kojima sve do maloprije vidio samo sjene. Što misliš, kako će reagirati ako netko dođe i kaže mu da da je do maloprije, vidio tek fantome, ali da je sada bliže stvarnosti i okrenut prema više stvarnijim objekatima, da sada vidi ono što je stvarnije? Zar ne misliš da će biti zbunjen, i da će mu se sjene koje je sve sada gledao činiti stvarnije od predmeta koje mu sad pokazaju?

- Mnogo istinitije, priznade on.

- A ako ga se prisili gledati u samo svjetlo, oči njegove ne će li biti povrijeđene? Neće li on izbjegavati to gledanje da bi se vratio stvarima koje može gledati, i ne že li vjerovati da su oni prijašnji zapravo medjusobno razlikovniji od onih koje mu se sad pokazuje?

- Svakako.

- A ako, nstavih ja, se njega izvuče na silu iz njegove pećine, da mu se penjati uz grub i strm uspon, i ne pustiti ga se sve dok bude izvučen na svjetlost sunčevu, neće li on jako patiti, i ne će li se žaliti na takva nasilja? A kad bude došao na svjetlo, da li će on moći, sunčevim sjajem zaslijepljenih očiju

, razlikovati i jedna od stvari koje sada zovemo stvarnima?

- Ne, zaista, neće on to moći, odgovorio je on, barem u početku.

- Bit će, mislim, potrebno privikavanje da bi razlikovao predmete u gornjim predjelima. Najprije, sjene su one koje će najlakše razlikovati, onda slike ljudi i drugih predmeta koji se odražavaju u vodi, po tome tek same predmete. Nakon toga, on moće moći, sučeljavajući svjetlost zvijezda i mjeseca, noću lakše promatrati nebeska tijela i nebo samo, kao tijekom dana sunce i njegovu svjetlost.

- Nema sumnje.

- Na kraju, pretpostavljam da će biti sunce – ne samo prazne slike koje se ogledaju u vodama ili na nekim drugim mjestima - ali sunce samo na svojem mjestu, on će moći vidjeti i promatrati onakvo kakvo ono jeste.

- Nakon toga, on će doći do zaključka o suncu, da je ono to što prouzrokuje sezone i godine, koje regulira sve u vidljivom svijetu, i da je ono, na neki način uzrok svemu što je on sa svojim drugovima vidio u špilji.

- Očito, ovo je zaključak do kojeg se stiže.

- Sada, dakle, prisjećajući svog prvog boravišta, mudrosti koju mu se propovijeda i onih koji mu bijahu sudrugovima u zatočeništvu, ne misliš li da će se radovati promjeni i žaliti ove posljednje?

- Tako je, doista.

- A ako oni međusobno dodjeljuju počasti i pohvale ih, ako imadoše nagrade za onga koji je shvatio najprodornijim okom prolaženje sjena, koji je najbolje upamtio one koji su se prvi ili posljednji pojavili ili prošlosti, ili da idu zajedno, i koji time bijaše bio njvještiji pogoditi njihov izgled, ne misliš li ti da bi naš čovo bio ljubomoran na te razlike, i da bi zavidio onima koji su, među zatvorenicima, odličnici i moćnici? Ili bi pak, kao junak Homerov, on tisuću puta radije bio upregnut u ralo u službi siromašnog orača, i trpio sve na svijetu, radije nego se vratio k svojim starim iluzijama da bi iznova živio kao što je nekad živio?

- Slažem se s tobom, kaže on, on će radije trpjeti sve to, nego živjeti na onaj način.

- Zamisli, nadalje, da taj čovjek siđe natrag u špilju i sjedne na svoje staro mjesto: ne će li njemu, iznenadno došavšem s punog sunca, oči biti zaslijepljene tamom?

- Bit će, sigurno, reče on.

- A ako on mora ponovno ući u konkurenciju, suditi one sjene zajedno sa zarobljenicima koji nisu nikad napuštali svoje lance, u trenutku kad mu je vid još uvijek smušen i prije no što su se njegove oči oporavile (a navikavanje na tamu zahtijevat će dugo vremena), neće li on početi smijati se na svoj račun, a oni neće li mu reći da je, nakon što je otišao gore i vratio se oštećenog vida, i da ne vrijedi ni pokušati penjati se gore? A ako netko pokuša osloboditi ih i odvesti gore, a oni ga budu mogli

dohvatiti rukama i ubiti, ne će li ga oni zaista i ubiti?

- Bez ikakve sumnje, odgovorio je on.

- Sada, moj dragi Glaukone, nastavih ja, treba točku po točku primijenit tu sliku na ono što smo rekli netom rekli,

usporediti svijet koji nam otkriva pogled na boravak u zatvoru i svjetlost vatre koja ga osvjetljava, sa snagom sunca. Glede uspona u gornje predijele i kontempliranja njegovih objekata, ako ga ti shvaćaš kao da je uspon duše k ineligibilnom mjestu, ti se nećeš prevariti glede mojeg mišljenja, jer i ti to jednako želiš spoznati. Bog zna da li je ono istina. Za mene, to je moje minijenje: u inteligibilnom svijetu ideja dobra posljednja je i teško spoznatljiva, ali ne možemo ju percipirati bez zaključka da je uzrokom svega što je istinito i lijepo u svim stvarima; da je ona, u vidljivom svijetu, porodila svjetlost i vladara svjetlosti, koja, u inteligibilnom svijetu, jeste sama suveren i da oslobađa istinu i razumnost; i da ju se mora vidjeti da bi se ponašalo mudro i u privatnom i javnom životu.

- Dijelim tvoje mišljenje, rekao je, onoliko koliko ja to mogu.

- Dobro! Podijeli ga opet na ovoj točki, i nemoj se iznenaditi da oni koji su se uzdigli na takve visine ne žele se baviti ljudskim poslovima, te da njihove duše stalno teže boraviti ondje gore. To je sasvim prirodno, ako je naša alegorija točna.

- To je, doista, sasvim prirodno, rekao je on.

- Ali što? misliš li ti da je čudno da čovjek koji je prešao s božanskih kontempliranja na jadne ljudske stvari ima nedostojno ponašanje, čini se prilično smiješan, kada se, imajući još uvijek smušen vid, i ne budući još dovoljno naviknut na tamu koja ga okružuje obvezan ući u spor, pred sudovima ili drugdje, o sjenama pravde ili slikama koje projiciraju te sjene i boriti se protiv tumačenja danih od onih koji nikada nisu vidjeli pravdu samu?

- Nema ništa čudno u tome.

- Doista, odgovorio sam, pametan čovjek će se sjetiti da oči mogu biti zbunjene na dva načina i zbog dva suprotna uzroka: prijelazom sa svjetla u mrak, te onim iz mraka na svjetlo; i, nakon što je ramislio da isto vrijedi i za dušu, koe kad bude vidio jednu nejasnoću i prijepreku pri razlučivanju nekih stvari, da se neće glupo smijati, nego će radije ispitati da li, došavši iz jednog svjetlijeg života, da je, u nedostatku sviklosti, zapriječen tminama, ili prijelazom iz neznanja na svjetlo, previše zaslijepljen njegovim blještavilom; u prvom slučaju smatrat će se sretnim zbog onoga što ćuti i životom koji vodi, u drugom slučaju on će tugovati za njim, a ako bi se htio smijati na svoj račun, njegova ismijavanja će biti manje smiješna ako su upućena duši koja silazi iz boravišta u svjetlosti.

- Tako govori, kazao je, velika mudrost.

- Mi, dakle, moramo, ako je to istina, doći na ovaj zaključak: obrazovanje nije ono što neki proglašavaju da jeste, jer oni ga nastoje uvesti u dušu, gdje mu nikako nije mjesto, kao ka bismo dali vid slijepim očima.

- Da, u stvari, oni to nastoje.

- Sada, nastavih, ovaj govor pokazuje da svatko ima sposobnost učenja i organ pripremljen za tu svrhu, te da, slično očima koje se ne bi mogle okrenuti drugačije nego zajedno s cijelim tijelom, od tame k svjetlosti, ovaj organ mora se okrenuti s cijelom dušom od onog što se rađa, sve dok ne bude u stanju podnijeti vid bića i onog što je najsvjetlije u bići, a to mi nazivamo dobr, zar ne?

- Da.

- Obrazovanje je umjetnost koja sebi predlaže taj cilj, promjenu duše, i koja traži najlakša i najučinkovitiji sredstva za to obavljati, to se ne satoji u davanju vida organu duše, jer da ona već posjeduje, ali kao je pogrešno okrenute i ne gleda kamo bi trebalo, ona nastoji povesti ga u dobrom smjeru.

- Čini mi se, reče on.

Tako mi Zeusa, ti o Platonu a ja o Aristotelu...cijela Grčka se trese :))

Paradox je izvor strasti Filofoza! :)

bez filozofije
dobra je spilja ima stol stolce za kresnit ju i na stolu i na stolici

Alane, precijenjuješ svakog pojedinca ovdje, i s tim i kompletni blog i iskrice. Čitav ovaj dugi tekst pripoada Wikipediji a ne jednom jebačkom portalu. Nisam ga pročitao i neću. U ovim mojim godinama to mi ne treba, ( treba mi malo nježnosti, skrbi i da sve bude u plaštu ljubavi ..tako je i za to se borim )) Ne treba više ni tebi uniforma dežurnog pametnjakovića, ako se možeš i znaš na blogu i lijepo zabavljati.

Alene, nije ovo zbog, nedajbože, savjeta, već zbog prisupačnog sadržaja...lakšeg!

Hvala Medo, ne pravim se ja pametan
na blogu, nego je to reakcija na Blog
od Slove, a što se Tiče dužine imaš
pravo staviti ću ono osnovno i link..:)