Change your life today. Act now, without delay. S.De. Beauvoir

Čemu se radovati u zrelosti? “Ljepota zrelosti je sloboda. Zrelost donosi osjećaj da ste puno više svoji, puno više slobodni, samoopredijeljeni. U stanju ste vidjeti svijet kakav on zaista i jest. Ali, također i kakav bi on trebao biti. Manje vas je briga što drugi ljudi misle o vama.” 'Nitko ne želi odrasti jer je slika kojom danas opisujemo zrelost grozna, zastrašujuća skoro. O odrastanju se govori kao o kucanju na vrata doba kad odustajemo od snova i ideala te puštamo da svijet bude takav kakav jest.'

Kome se danas u Europi žuri odrasti, završiti školu ili diplomirati, tražiti posao na inertnom tržištu rada i zalud maštati da skupi dovoljno za spakirati kofere i napustiti roditeljski dom? Američka filozofkinja Susan Neiman u svojoj zadnjoj knjizi “Why Grow Up?” poručuje da ta petarpanovska ideja produžena, vječna djetinjstva nije novijeg datuma, već je puno starija, duboko ukorijenjena u zapadnoj civilizaciji.
U razgovoru za Globus kaže: “Nitko ne želi odrasti jer je slika kojom danas opisujemo zrelost grozna, zastrašujuća skoro. O odrastanju se govori kao o kucanju na vrata doba kad odustajemo od snova i ideala te puštamo da svijet bude takav kakav jest. U djetinjstvu, adolescentskoj dobi, ranim dvadesetima, ljudi stalno slušaju da su sad ‘u najboljem dobu svojeg života’, da im je ‘baš sad najbolje i najljepše’ i to je poruka koja im negdje ostaje upisana. Kad zagaze u te dvadesete polako shvaćaju da te priče o djetinjstvu nisu sasvim točne, da odrastanje ima prednosti. No, u našoj je kulturi prisutna gomila banalnih detalja i poruka koje stvaraju dojam da je odrasti, kamoli ostarjeti, neka jako loša stvar. Primjerice, odrasli drže da je kompliment kad im netko kaže da izgledaju mlađe.”

Kako odrasti? “Svaki nam dan ponavljaju koliko je važno vježbati, paziti na tijelo, da ostanemo što dulje zdravi i mladi. Pogledajte uokolo, ljudi opsesivno hodočaste u teretane, trče, bicikliraju. Oni koji ništa po tom pitanju ne čine – osjećaju se krivima. Zastrašujuće je da živimo u društvu koje ne ohrabruje da mislite. Zapravo je to jako opasno. Imate apsurdnu situaciju – svaki ženski časopis, svaki liječnik, svaki blog vam govori da se brinete o vlastitom tijelu. Ali ne radimo ništa slično za naš najvažniji organ – za mozak, ne spominju da bismo trebali provesti barem pola sata dnevno vježbajući i svoj mozak. To je jednostavno i svatko to može napraviti. Bombardirani smo raznim izborima koji se stavljaju pred nas, obično su vrlo trivijalni – koji ćeš mobilni telefon, kakav automobil, koje pahuljice za doručak... I dok smo zabavljeni i zaposleni birajući efemerne stvari, ne obraćamo pažnju na puno bitnije, krucijalne stvari. To su ona velika pitanja za koja mislimo da nisu u našim rukama. To su pitanja za odrasle, s kojima se, kao da nismo odrasli, odbijamo baviti – pitanja poput zašto trošimo silni novac na vojnu industriju, a nemamo dovoljno novca za obrazovanje ili za izbjeglice. (Globus 05.07.2015.)

P.S. Gospodu Eteerniisa, Kreleca, Yliju Chvorovicha molio bih da ne komentiraju na mojim zapisima
jer će neko vrijeme biti na Ignore, UNAPRIJED HVALA!