Gotovo.

Ne tako davno, promatrajuci ljude oko sebe i slusajuci o njihovim zivotima cesto sam se pitao sta se to mora desiti između roditelja i djece da se posvađaju na mrtvo ime...

Ti slucajevi su vecinom bili vezani uz roditelje mojih prijatelja...dakle ljude u ozbiljnim godinama...u koje sam ocito ni ne primjetivsi i sam ''ugazio''...

Cudilo me kada bi oni posjecivali bake i djedove sami...bez svojih roditelja...

Zasto?

Sta?

Pa kako?

To im je ''mama'' ili ''tata''...

Ili kada su se jednom od njih prvome roditelji rastali...


Gledas, slusas...i nemozes se ni vidjeti ni staviti u tu situaciju...
Odmices je iz svog svijeta isto tako olako kao sto zaboravis los film na koji si izveo curu u kino...

I vratis se miru svog ustaljenog, ''normalnog zivota''...


A onda te ''klepi''.

Da se ni ne nadas.


Kao kod vecine traumaticnih iskustava bjezis u nerealnost...mastu...

Porices...nastojeci odrzati privid iluzije da ces uvijek imati tu sigurnost nametnutu ocekivanjima drustva...


Je li lakse kada si stariji ili je ipak to bolje proci u mladosti?

Stvarno neznam odgovor na to posto sam isto prosao vec u ''ozbiljnim'' 30tim godinama...

Ali vjerujem da je ipak lakse kada si mlađi i ne shvacas tjs ''stede'' te informacijama o advokatskim timovima i slicnima koji su angazirani samo da ''uniste'' onog drugog...onog ''koji je kriv za sve''...


Tuga je jebena stvar.
I uvijek je prati i sjena razocaranja...

Zgrabi...i dugo, dugo ne pusta...

A imao si kao donekle objektivni promatrac rjesenja i savjete...no ili si ih propustio naglas reci ili te jednostavno nitko u svojem bijesu nije slusao...

Ma mozda...mozda si i znao da je tako moralo biti...vec i od onog prvog dana kada je jedno od njih naizmjence pocelo spavati u dnevnom boravku zato jer ''onaj drugi hrce''...


No najgore je sto se uvijek nekom nevidljivom rukom sva sranja pocnu desavati istovremeno...i rijesavajuci svoje probleme ne vidis sve vece i vece tragove dima koji ukazuje na pozare koji se razvijaju u najblizoj okolini...


Iznevjerena ocekivanja.

Generacijski jaz?

Nerazumjevanje?


Ali...kolike god velika razlika bila između brojki u osobnoj i danasnjeg datuma roditelji su ti uvijek ocekivana luka mira...


I zalutas kada njen svjetionik sakrije magla bijesa i ljutnje.


No valjda tako mora biti.
Moras zaploviti sam.

Da...ponekad pozelis samo sjesti u auto...odjuriti sa bocom Jacka u krilu u noc...trazeci bijeg...ili konacnu tisinu...resetiranje svih misli i ''fresh start'' bez pitanja koja ce se vuci godinama poput repa...

Ali...

...iako se trenutno ne vidim opet u toj luci, vezan za tu istu rivu, iskustva drugih mi govore da grijesim...jer se svaki brod vrati natrag...makar na kraju...njenom ili svojem...

A do tada...hmmm...do tada i dalje ploviti samaran olujama...trazeci nesto neotkriveno...dokazujuci da zemlja nije ravna ploca...sta god i oni i okolina tvrdili...

Link

Hehe aj mi sad reci da si sam prijavio blog

Il se gospoji ti danas ne svidjas


Imam osjecaj da ti sam trazis razlog da budes tuzan. B-)

Prve recenice su mi potpuno nejasne.

Opcenito i taj pojam ''prijavljivanja bloga''.
Kako, gdje, zasto...i kako to uopce znati kada se desi?
Kakve su sankcije za isto?

Ma meni to bezveze

Nema tu nikakvih pravila nama poznatim
/ to iskrica interno ko im se kak svidja /

Vidi
Kad napises blog ima prijavi blog i dodaj komentar

Kod tebe je sad samo dodaj kom.
/ pogledaj druge blogove skuzices /

Nesekiraj se za to

Vec nam postalo zabavno kolko se gospoja blamira pred iskricom

Ja mislim da je u osnovi, na kraju, u skoro svim porodičnim nesporazumima, riječ o tvrdoglavosti...onda se na kraju naučiš živjeti bez tog člana obitelji, pa ti niti ne fali, možeš bez njega

Tnx Sancha...

Juicy - da. Slazem se.

...a tužno jeste, jer na kraju, netko od nas umre i misliš si da se niti ne sjećaš više zašto ste se svadili, a povratka više nema, jer je netko mrtav...bemu

Ljudi ponekad u životu..čine neoprostive, ružne i potresne stvari..drugima. No, najveću težinu...svega toga, ponesu oni koji se u tim i takvim slučajevima nađu u 'bliskim' odnosima. Kad to čine 'svojima'...onda je to više nego čvrst okidač...za prekidanje svakog odnosa. Kad uvidiš koliko je život ugodan bez tih ljudi...vijest o njihovoj smrti...dođe ti kao olakšanje.