*Babinjak*

…zaista sam se prebacila na vegetativni pogon, na rezervoar slabih, usput prikupljenih viškova, dovoljno dugo čuvanih…da je njihova vrijednost upitna po roku trajanja. Jednom rječju: preumorna.
Neuroni su mi održavali onaj jednostavni sustav samoodržavanja: diši, kreći se, šaltaj prva-druga, kočnica, kvačilo. I to je bilo sve.

Ulazimo u garažu…polupraznu…i lako nalazim parkirno mjesto. Hvala bogu, pomislim, jer nisam sposobna za traženje i manevriranje ovako iscrpljena.
-Čekat ću te u autu..molim te požuri jer samo želim doći kući napokon! – s pola glasa iznemoglo zamolim malca da si ode sam potražiti tu knjigu, koju treba.

Spustila sam prozor…i paleći cigaretu…pogledom ga ispratim do lifta. 'Samo nek' požuri' ..pomislim. Ispuhujući dim cigarete…razmišljala sam o boli, koju osjećam u nogama. Poput olovnog vojnika, pod olovnim oklopom, koji je upravo pri kraju bitke …neke s neke ledine, iz pitajboga kojeg stoljeća…koji je upravo pola dana mahao olovnim mačem u rukama…
Tako sam se osjećala.

Dvoumila sam se oko izbacivanja opuška kroz prozor i gašenja u auto-pepeljari. Možda bi pobijedila ona prva opcija…da upravo nije naišao neki lik u radnom odijelu, koji metlom i lopaticom skuplja…upravo opuške po garaži.
Zasramim se vlastite dileme..pa ugasim cigaretu u pepeljari.

-Čekate nekoga? – uplaši me njegovo pitanje..jer nisam ni primjetila kad se stvorio kraj moje šajbe.
:Da…da..ovaj…čekam! – Kaj te briga…mislim si…i osjećam se glupo kaj uopće odgovaram na pitanje.
-Hoćete da se zamijenimo? – nasmije se.
:Ha?...Ne razumijem…. – fakat zazujim.
-Pa evo…vi počistite garažu, a ja ću čekati umjesto vas!

Koji si ti sad frik…misliš da si zabavan?...umor me u hipu prebaci na netrpeljivost….ali ipak, pristojno odglumim neki ljubazni 'ha ha'!

U nekom slijedećem trenutku vidjela sam kako mete pored nekih parkiranih automobila…daleko od mene. U tom trenutku…imala sam osjećaj da čekam već satima…da neću izdržati do doma, do svoje kade i kreveta….a i pokušavala sam pratiti neku radio-pitalicu…no mozak mi je spao na par neurona….i to je bilo prezahtjevno očekivati od mene u tom trenutku.

-Vozi!!! Samo molim te upali taj auto i vozi!!! – odjednom se uzrujano pored mene, u autu, stvori malac.
:Kaaaa….d… si ti stigao??? – zbunim se.
-Aj' samo vozi!!!

Podsjetilo me to na scenu iz filma. Kao da sam ga čekala da opljačka banku…pa sad, kad je sjeo u auto…moramo brzo pobjeći.

Na izlazu iz garaže….onaj lik, podbočen na dršku metle….nekim glupim cerekom i mlakim trzajem ruke…kao da nas je pozdravio!

-E…vidiš ovog lika? – upita me malac.
:Vidim, kaj s njim?.....
-Izlazim ja iz lifta…a lik mi dođe i kaže: ej…dođi poslušati kako žena može hrkati!!! I doprati me do tvog auta, mama!!!!

E….jbg…

...rofl!!!... :))))

Neočekivan i jako dobar kraj. Inače, blog je sjajan.

hihihi, pam :)))))

hahha...odmah mi nekaj s njim nije štimalo...znala sam! :)))

Očigledno da lik nije nikad bio oženjen, pa ne zna da i žene hrču...potencijalno opasan, jer je ugrožen :)