de jedan rekreativni

Bijaše to nekoć davno, na samom početku vremena. Partijski sekretar Ushićević, praotac svega, postavio je Sunce i Mjesec u čarobne kočije da bi letjeli nebom. Sekretar je suncu i mjesecu naložio da jednom dnevno prelaze nebo svojim kočijama, no nije se tako odigralo.

Sunce je rado gledao valove dok su se razbijali o obalu, pa bi satima boravio sasvim blizu zemlje. Od puste se vreline zemlja pretvarala u pustinju, dok je ostatak svijeta bio taman i hladan. Mjesec je pak rado promatrala sjenovite šume u kojima bi dugo vezivala svoje konje. Povrh svega, ni životinje ni proleteri, pa čak niti partijski sekretari, više nisu znali kada se buditi ni kada poći na počinak.

Sa sjednice Centralnog komiteta odaslani su glasnici Suncu i Mjesecu, te su im ponuđena mjesta u brojnim odborima i vrhunske lokacije u nacionalnim parkovima za izgradnju vikendica, no djeca (jer tada Sunce i Mjesec bijahu još posve mladi) su se samo smijala.

"Mi sami vrijedimo više od bilo kakvih povlastica", rekao je Sunce.

Ushićević im je čak priprijetio svojom partijskom knjižicom, no djeca su znala kako sekretari trebaju Sunce i Mjesec da putuju nebom. Sad kad su se uvalili u državnu firmu, radit će što ih je volja i kad ih bude volja. Najzad, napadnu li sekretari njihove čarobne kočije, mogli bi zauvijek uništiti Sunce i Mjesec.

Partijski povjerenik za regionalnu politiku Josina Huhn sa smiješkom je promatrao kako Ushićevića i ostali sekretari bjesne zbog kršenja partijske discipline od strane Sunca i Mjeseca, no osmijeh mu se zamrzao kad je shvatio gdje je Sunce parkirao svoju kočiju. Bila je upravo ponad vulkana u kojem je obitavao vatreni div Ognjen. Josina je odavno smišljao kako se uvući u Ognjenovu planinu i oteti mu mitski Mljac, golem i lijep sendvič s mnogo aleve paprike. Sada je Sunce stalno blistao nad planinom pa su zaštitari AKD-a stalno budni i na braniku planinovine, a šnjimi nema zajebancije.

Josina je šećući šumom razmišljao o svojim problemima. Bio je daleko od Sunca i stabla su bacala duge sjene na tlo. Uto Josina začu režanje. Brzo se uspeo na stablo i ugledao par vukova kako gone iscrpljenog jelena kroz šumu. To je Josini dalo ideju.

Znao je da obični vukovi nisu od koristi za njegov plan, pa je otputovao čak do štajerskog Žaleca, gdje obitavahu divovi, a stabla su bila čvršća od čelika. Tamo je pronašao dva divovska dabra mesoždera, Mirka i Slavka.

Huhn je u šumi ustrijelio jelena svojim lukom. Ispekao ga je ispod peke s mnogo češnjaka i luka, pa ga ponio do brane koju su izgradili dabrovi.

"Imam za vas poklon", rekao je Josina Huhn i dao im pečenje.

Stvorovi su proždrli meso u jednom zalogaju. Nikad ranije ne kušahu pečeno i dobro začinjeno meso.

"Još! Hoćemo još! Daj nam još!", urlali su.

"Ne mogu vam pomoći, ali vam mogu reći gdje ćete naći još ovakvog mesa", rekao je Josina.

Josina je izveo dabrove pred branu i pokazao im Sunce i Mjesec koji su nepomično sjedili na nebu.

"Tamo ćete pronaći još ovakvog mesa", rekao je.

"Grrr, kakva nam korist od toga? Mi ne znamo letjeti", rekao je Mirko.

"E, s time bih vam već mogao pomoći", reče Huhn, pa izvadi vilinsku prašinu koju je Ushićević davno iščetkao iz brade Moše Pijade i posu njome oba dabra uz riječi "Beaver to beaver, dust in the eyes of a believer, we know drug major is a skeever".

Divovski dabrovi poletješe u nebo prepuni sretnih misli.

"Grrr, ja želim Sunce", režao je Mirko.

"Ajd, al Mjesec onda meni", reče Slavko.

I dabrovi se dadoše u potjeru.

Kad su Sunce i Mjesec ugledali dabrove, potjeraše svoje kočije visoko u nebo.

Od toga dana Sunce prelazi nebom i čini dan, Mjesec ga prelazi i tvori noć, a svi dijelovi svijeta dobivaju barem nešto svjetlosti i nešto tame tako da životinje, proleteri i partijski sekretari znaju kda je vrijeme za počinak.

Ipak, možda zamijetite kako Sunce tijekom godine ponekad brže prelazi nebo a ponekad sporije. To je zato što se Mirko ljeti, kad zapuše vruć vjetar, umori i bude mu vruće pod bogatim krznom, pa uspori. No kad zapušu bure i leden zrak zalije polja i nebo, Mirko se osjeti bolje i još žešće progoni sunce, pa zimski dani budu bitno kraći od ljetnih.

A je li se Josina ikad domogao onog sendviča s mnogo aleve paprike? Pa, to je već sasvim druga priča i bit će ispričana neki drugi put.


(izvornik: K. Strauss, preveo i prilagodio P.W. Rangler)


Link

17.11.2013. u 1:54   |   Editirano: 17.11.2013. u 2:01   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

dekadentno :))

Autor: styx   |   17.11.2013. u 1:59   |   opcije


zapravo, bilo je sasvim umjereno dok nisam klinknula link.:)))

Autor: styx   |   17.11.2013. u 2:00   |   opcije


"Cinično i mistično!" (NY Limes) :D

Autor: pike_TS   |   17.11.2013. u 2:00   |   opcije


"cinično, mistično, dekadentno i začudno"

Autor: styx   |   17.11.2013. u 2:01   |   opcije


"i začinjeno tako da vam sva čula uživaju" 7 sekretara s kraja, 2:02

Autor: styx   |   17.11.2013. u 2:03   |   opcije


http://i3.kym-cdn.com/photos/images/newsfeed/000/582/333/ebe.jpg

Autor: pike_TS   |   17.11.2013. u 2:03   |   opcije


gasim svjetlo gasim svjetlo da u mraku snivam
do brade se do brade se jorganom pokrivam
najtinajt ježurka :)

Autor: pike_TS   |   17.11.2013. u 2:06   |   opcije


http://imgur.com/wA0g0FP

Autor: styx   |   17.11.2013. u 2:06   |   opcije


odoh se nad krevet okačit naglavačke,
dan mi bio sveden na miševe, pse i mačke.
noć, pajkovski:)

Autor: styx   |   17.11.2013. u 2:08   |   opcije


vrlo lijepo i umirujuće Pajk

Autor: perce   |   17.11.2013. u 7:51   |   opcije


:)

Autor: mmmmmm_da   |   17.11.2013. u 10:18   |   opcije


Dodaj komentar