Dnevnik jedne tračerice

Bilo je baš neko lijepo vrijeme tih 80-tih.
Bilo je zimi snijega, ljeti sunca.
Nije bilo tsunami-a, ni raznih oluja ženskih imena.
Nije bilo interneta, ni mobitela, a ljudi su uspjevali naći partnere, zaljubiti se, rastati se i sve bez iskrice :-)))
Na more se putovalo satima i svaki auto je imao komplet karirani stolnjak i košaru, za uz cestu. Naravno bez termosice nikud.
I djeca su imala kraste na koljenima i laktovima. Jeste li skužili da današnja djeca nemaju kraste? Pitam se kak žive bez tih predivnih ukrasa. Nije bilo večeg gušta neg strgat krastu, dok stara ne gleda, tak da su trajale cijelu godinu. Bicikl je služio za beskonačno istraživanje, a danas im služi za vožnju od točke A do točke B.
I nitko više ne skače gumi-gumi.
Prije nekoliko mjeseci frendice i ja se dogovorimo za jednu nostalgičnu kavu (ono babci od 40 i kusur glume da još mogu) i dođemo u Tkalču. Subota, sve puno. Klinci svi imaju neku cugu i mobitel. Svi komuniciraju jedni s drugima prek društvenih mreža. WTF???
Dobro priznam, 80-te su bile tak lijepe, jer sam bila tinejđerica i nisam imala nit brige nit pameti. Eto sad i dalje nemam pameti, ali imam brige ;)

Link


Link

Strpljenje, pouzdanost, kreativnost...prve tri riječi koje sam vidio i sve tri su iz svijeta intuitivnosti. I duram te horoskopske poruke...kao da će mi ublažiti osamdesete...

Sve je ljepše kad si mlad, svako odijelo bolje ti stoji, svaka rana manje boli...:))