Dnevnik jedne tračerice

Spending my time, watching the time goes by....
 
Danas ne radim, nekako mi čudno.... Ne znam što bih s vremenom. Uzela sam 2 slobodna dana, a ne znam što ću s tom slobodom.
Postala sam radoholičar, a da to nisam željela. Kuća, dom, obitelj, čudne riječi. Sve što radim, radim za te riječi. Tako bar govorim, tako bar mislim, a kad ono 2 slobodna dana i meni već prvog dosta.
Taj bioritam je čudna stvar. Svako jutro kad zazvoni budilica, u glavi postoji tih dodatnih pet minuta koje toliko nedostaju, samo pet minuta. Danas nije bilo budilice, ali i tih je pet minuta netragom nestalo. Prvo sam otvorila jedno oko i gledam u tu krakatu napravu. Škiljim u kazaljke, uvjerena kako je ziher barem podne. Sva tinjam od sreće kako ću ih konačno vidjeti sklopljene, a u krevetu. Ne vjerujem, ne to nije istina. Zatvorim oči i opet ih otvaram, trljam, sve mi se zamaglilo, već mi i suze cure, ali kazaljke su neumoljivo pod istim kutem pod kojim ih mrzim svako jutro. Odjurim do prozora, zabijem rolete tako da ni tračak svjetlosti ne uđe u sobu, skačem u krevet i spremna sam na spavanje do... ma do kad mi srce poželi.
Pola sata okretanja, namještanja i puko mi film. Pa dobro plan spavanje nije uspio, ali i bolje imam cijeli dan za sebe, kuću, obitelj, dom, za te čudne riječi za koje navodno živim i postojim. Da jedan, imam dva dana.
I tak, daš si oduška, sve laganini, na tanane. Umivanje, oblačenje, doručak, kava, cigareta.... Savršeno.
E, ali onda se tvoj dom počne buditi i nema više mira, ni tišine. Nastaje pravi mali pakao. Sjedim u dnevnoj sobi, a na katu iznad lavina, koja se spušta ogromnom brzinom i ogromnom bukom. To su samo moja djeca. Volim ih jako, ali ne i u ova dva slobodna dana.
Otišli su u školu.... Što sad?
Na TV-u ništa novo, Rusi i Ukrajinci i dalje prcaju Europu, pa i nas koji joj nismo službeni dio. Svaki dan imamo plina za dva dana manje nego prethodni, a potrošnja je navodno upola manja. Traži se krivac za nastalu situaciju i jedni optužuju druge i tako u krug. Ista jadna priča.
Umro je Džamonja, možda sad dobije prostor koji mu je Bandić obećal. Žalosno je samo što će ga se većina sjećati po spomeniku na Kozari i automatski mu prikačiti negativnu etiketu, kao i svemu i svima iz «onog» vremena. Žalosno jer riječ je o jednom od naših najvećih umjetnika.
Sve u svemu ničeg na TV-u, za šetnju je prehladno i presklizavo za moj ukus. Na kavu nemam s kim jer svi rade, neda mi se ni čitati, a surfanje netom mi je davno prestalo biti zabavno.
Nikad ne uspijem iskoristiti stari godišnji i sad mi je jasno zašto, ja jednostavno ne znam što raditi kad ne radim.
Zaključak: mislim da ću sutra ipak na posao, barem ću imati razloga cviliti da sam umorna ;-)))))))  

ma neeee, ne rade svi. nemoj tako. ima nas par... kaj ja znam, jedno 400000 kaj samo kave pijemo. :)))

da..svakako odi na posao dok ti nije počeo rasti pivsi trbuh od dosade

Nemoj na posao :-)). Kaj se kave tiče, mogu tek u petak :-)).