HIPOKRIZIJA

"kako po kišnom danu...."

"....nije baš nešto....?"

"Pustinja sveposvuda. Idem ovog vikenda vidjeti Iskricu.
U Zurichu, pa što bude. Ioanko još nisam tamo bio."

"Wow...svaka čast, tako treba....jedan je život! Kapa do poda, prijatelju! "

i bje to događaj dana! da moj prijatelj ide u Zurich da bi se našao sa iskricom! kao što i rekoh, wow! to je čin vrijedan pažnje i divljenja! takav čovjek od mene to zaslužuje. istina, možda sam i ja imala takvu priliku biti "njegova iskrica" ali prije skoro dvije godine nekako nisam se mogla na to odlučiti! nije me privlačio (fizički) pa smo ostali samo frendovi...koji se povremeno druže na kavi, kakvom ručku, kakvom kulturnom događaju i tak...

no, moram priznati da sam danas poželjela imati takvog čovjeka...koji bi za mene krenuto nekud? ne mora biti na drugi kraj svijeta, ali barem nešto, nedje, nekako... neću reći da nije toga bilo, ali nekako uvijek u krivo vrijeme, s krivim ljudima a oni "pravi" su obično omanuli? ili nisu niti poruku poslali kad su trebali, nisu donijeli cvijeće a trebali su, nisu učinili nešto, a trebali su...ili su učinili ono što nisu trebali...ajme, koliko je takvih čina i nečinjenja!

a drugi događaj dana je da je moj ex prvi završio u bolnici! fibrilacija atrija. davno bje kad smo se razišli, ali je otac moje djece! čovjek sedam banki koji puši ko turčin, sve više pije...i očito ga zelo? žal mi čovjeka, ali pitanje je koliko svatko od nas čini ono što bi trebao tj čini ono što ne bi trebao? pušit kutiju cigareta u ovim letima, bome nitko me neće uvjerit da je to dobro! popit pol litre rakije jutrom već, isto nije dobro (tipično muško rješavanje bračnih problema)! a u familiji generacijski i dnk srčani problemi. možda sam ja postala preveliki trezvenjak pa se držim reda i otaljavam ove godine, ovaj život...i starost? koja nimalo nije ugodna, pače, okrutna je! i lamentiraš tako na temu kako tivišeništanije...a onda dobiješ takvu neku vijest o fibrilaciji i sretan si kaj si živ! živ živ!

kako nas život uzvisi pa opet unizi! jedno bez drugog nejde. ovaj put nisam zapizdila ja s porukom nekom njemu a nit neću. oću li imat strpljenja pa sve to shendlat, ne znam? imam dojam da dnevno pet puta popizdim! a njega nema. radi čovo. zgrće pare sa sedam banki? jebem ja lovu i ljude koji ne vode brigu o sebi.....bilo da puše, piju, prekomjerno rade....sutra vas više neće biti! možda vam i zavidim jer sam postala čisti trezvenjak?

lijepo napišem u profil da sam ovdje zbog bloga i da sam u jednoj priči te da se ne želim družit, ali jock...nema majci da oni čitaju?

a ja sve brže popijem svoju jutarnju kavu uz svoju cigaretu...ne zato što mi se nekamo žuri već nemaš kaj...čuti, vidjeti.

ne samo na blogu! u životu. sve sam tiša

sve rjeđe stižu poruke, jer sam većinu ljudi otkantala...što će mi ovlaš i usputna druženja? nisam taj tip...ne volim površnost. a onda me ubi ta dubina!

sve manje ja zovem, rekla bih čak nikoga...niti kćer (ona mene), niti dragog (on mene), niti frendice (one mene). užas!

čak i moja dva frenda...uglavnom oni mene zovu! što se to dogodilo samnom?

jel me to ćopila staračka depresija? jučer tako pričam po ure (ona je ta) s frendicom o tome kako nas ćopava ta i takva starost...namćorast posvemašnja! nije dobro...čak me i neki strah hvata od odlaska na more...kako ću ja biti na moru mjesecima? nikad nisam...niti baš želim? a opet...najmanje što želim je biti u zgb prek ljeta

u stvari, znam što ne želim. ostavila desetljeća onoga što ne želim traga. a što želim? hm...bojim li se uopće željeti bilo što? jutarnja kava i bistrenje misli...same sa sobom! to mi najbolje ide. pričati sa sobom, živjeti sa sobom...razumjeti sebe. a opet, nije to neki život.

evo, meni ova doza kofeina dosta...iako idem na još jednu kavu! imam jednog prijatelja više od deset let s kojim sam svaki dan pila kavu dok sam radila! a onda smo oboje otišli u mirovinu i eto nas i dalje...pijemo svakih par dana kavu! često samo sjedimo jedno kraj drugo zagledani u daljinu...šutimo i razumijemo se čak i u svom nerazumijevanju. jebena dubina, škorpionska povezanost!

na iskrici je sto godina kao i ja...ali on je introvert a ja ekstrovert (bar naoko)! ja ću pričati o svemu i svačemu (ko i tu na blogu) ali neću reći ništa. ne razumijem zašto se ljudi boje pričati o sebi? zar doista mislite da ćete pričajući o sebi nekome prenijeti sebe, svoju nutrinu? pa tajne koje imamo o sebi rijetko i mi sami znamo. uglavnom živimo s njima ni ne znajući za njih kad će i da li će ikad izaći na svjetlo.

E moja Brka, dobro ti je rekla Đusi, i ja bih se ubila da sam bila normalna! A glede ovih 11 njegovih povrh nekako mi baš asocira na mog čovjeka kojeg isto više nema (ljubav i zajeb do neba)...tak da, kad si u Zagrebu, na Jarunu...dužne smo si jednu kavu za nenormalne! (Nadam se da buš ovo pročitala kak sam ja tebe čitala) Da ne moram pisati na pvt...jer med ljudima nema tajni!