This too shall pass

Oko osam navečer zvoni telefon, Mupovac zove. - Ej, I. evo nas na koncertu. Ajde dolazi. I ponesi para, znamo da si dobio bonus. Al' me zajeba, pomislim u sebi, ne mogu ga sad otkantati. - Ok, dolazim. Pošalji poruku gdje se nalazite - vičem u telefon da me čuje i prekidam vezu. Dok izlazim iz stana gledam u novčanik. 250 kn će valjda biti dovoljno za bar dvije runde.

Za pola sata ih nalazim podalje bine i gužve, sve kolege s posla, u rukama im kokteli. Aaaa, nije čudo da su spiskali sve pare. Donosim četiri koktela, zezamo se, većinu pjesama čak i znam. Drago mi je da sam došao iako mi se nije dalo.

Band je uzeo predah, i ja čujem Branku kako polutiho, više za sebe, veli kako mašta o velikoj karijeri. Gledam je pažljivo, znam odranije da je ambiciozna, ali taj ton, i taj sanjarski pogled... Kao da bi sve drugo zanemarila i stavila po strani. Ma mlada je još, opravdavam je pred samim sobom, dok se pokušavam sjetiti koje je godište. Nema još ni trideset, za dvije tri godine prioriteti će joj se okrenuti.
Koncert je završio i mi odlazimo dalje u noć.

***

Fast forward par mjeseci... Zapili smo se odmah nakon posla, pa poslije prve, druge, treće, kad nam je kafana dosadila, odlučili da ćemo nastaviti kod Branke. Ona se ranije tog dana vratila s konferencije i odmah nas pozvala na vino koje dobila od organizatora. Kraj je ljeta, sjedimo kod Branke na balkonu, pričamo o poslu i pijemo to oporo vino što suši usta i tjera da piješ prekomjerno. Mora da sam se tu noć prilično raznio jer sam u jednom trenutku čuo sebe kako govorim nešto što nikad ne bih trijezan: Branka, nemoj nikad karijeru stavljati ispred ljubavi.

***

Fast forward još par mjeseci... Advent je i ja sjedim navečer doma za kompjuterom. Mupovac šalje poruku na Viber: Mi smo vani, idemo sad nešto pojesti... Hoćeš sa nama? - Hoću, kratko odgovaram.

Za 15 minuta se nalazimo u obližnjem fast foodu. Razdragani su svi osim Branke. Kažu mi da večeras piju jer je Branka dala otkaz i uskoro, već iza Nove godine, odlazi u Italiju kod F.

- Zar tako brzo? - spremno pitam, nimalo iznenađen.
- Ček, pa ti znaš za otkaz!? Otkud znaš?
- Kakva bi to firma bila da se sve ne sazna za pola sata - okrećem na zajebanciju.

Sad se i Branka smije. Pita me sjećam se li one večeri na balkonu. Znam tačno na što cilja, no šutim.

- Vidiš, ja sam poslušala tvoj savjet, a ti nisi. Ja ostavljam posao i karijeru i idem za ljubavlju.
- Gle Branka, uvijek je lakše drugima pametovati, govorim joj dok je grlim.