This too shall pass

Dan je počeo snažnim treskom i lomljavom zbog kojih sam se u trenutku i probudio i rasanio. Brzo sam skočio iz kreveta i pogledao kroz prozor spavaće. Napolju se sve činilo tiho i mirno, mora da je negdje u zgradi roknulo ili nedajbože kod mene. Prođem kroz dnevnu sobu, pa iz hodnika zavirim u kupatilo... sve je u redu. Konačno ulazim u kuhinju i zastanem odmah na vratima, jer po podu vidim razbijene čaše i tegle. Pogledam dalje, kraj frižidera na podu leži viseći element s ugrađenom napom... E, jebemu mater, kako je to spalo sa zida? I to samo od sebe... pa skoro ništa ne držim iznad šporeta. Dignem pogled na šporet i na svoj užas vidim da je i staklokeramička ploča razbijena. Sad mi je već došlo da i ja počnem bacati stvari i lupati i razbijati... Baš me briga za napu, ali kako ću bez šporeta razgovaram sam sa sobom, dok naglas psujem i tražim metlu da pometem staklo. Dolazim do viseće, unutra tegla marmelade, možda 30 dkg rasutog šećera i isto toliko kave, par kutija čaja i pola vrećice brašna koje mi je ostalo od zadnjeg pečenja palačinki. Pa tu jedva da ima tri kile pomislim i zakrenem element da vidim koji se dio odvalio... U gornjem lijevom kutu fali komad iverice, znam tačno šta se dogodilo, ali mi zato nije ništa lakše...

Za nekih pola sata uspijevam dovesti kuhinju u red koliko toliko i spuštam se u najbliži u kafić. Sunčan je dan i ja sjedam na terasu... Dok pijem kavu, razmišljam šta ću i gdje ću jesti i sjetim se da je nedjelja, Konzum radi do 13.00h. Ok, onda ću prvo u trgovinu u manju nabavku, pa sam poslije miran. Ostavljam cenera na stolu i pravo do Konzuma. U glavi imam cijeli popis pa brzo prolazim kroz police i već sam na blagajni... Teta kaže 143kn i nešto lipa i ja vadim karticu, ukucavam pin, kad opet teta: - Istekla vam je kartica, jel imate koju drugu?

Gledam u blagajnicu tupo, pokušavam shvatiti šta mi govori. Kartica, kakva kartica... Ah, naravno da je istekla i da sam davno trebao u poslovnicu po novu, stvarno sam kreten. Nemam drugu karticu, sve sam otkazao, ali mogu platiti cashom. Prebirem po novčaniku, samo 80kn... Gdje je još para, treba biti bar tri glave? Onda se sjetim da sam dvije noći ranije zaružio i sve potrošio...

- Jel mogu nešto vratiti, pitam tetu, imam samo 80kn?

Iz vrećice vadim ono najskuplje i mislim se je li možda pametnije da sve vratim. Bar ću imati 80kn :)

Napolju je sunce već skočilo visoko. Toplo je, pravo proljeće usred kalendarske zime... Imam još cijeli dan pred sobom, ali kako mi je krenulo možda bolje da nemam. Nasmijem se samom sebi i kažem: Ništa mi neće ovi dan pokvarit...

Bio je to moj prvi izlazak s curom koju sam upoznao na Iskrici. Prethodno smo se tipkali sigurno nekih mjesec dana (vjerojatno i duže) da bi naposljetku dogovorili i susret uživo. Tijekom dopisivanja smo razmijenili fotke, ne sjećam se na čiju inicijativu, no pamtim da je na fotki imala ogromne sunčane naočale koje su joj prekrivale pola lica.

Kad sam je pitao kako ćemo se prepoznati u gužvi na najvećem zagrebačkom trgu rekla je samo da će nositi šarenu torbu. Hmmm... ok, ja ću biti u crnoj kožnoj jakni, valjda ćemo se nekako skontati.

Na dogovoreni dan, u dogovoreni termin, bio sam na trgu i očima tražio šarenu torbu. Na trgu je kao i uvijek bilo dosta živo, no poslije par minuta prešetavanja od jedne do druge lampe, ipak sam na jednoj djevojci primijetio šarenu torbu. To mora da je ona, kako je ranije nisam vidio, požurio sam da je pozdravim i predstavim se. Pitao sam je li dugo čekala i posve nevino, bez razmišljanja, naglas primijetio da torba s jedne strane ima šareni uzorak, dok je s druge bila jednobojna. Komentar joj iz nekog razloga nije sjeo i ja nervozno pomislih: Nije dobro počelo...

Odšetali smo do Cvjetnog i sjeli u baštu prvog kafića. Bilo je oko šest sati navečer i kafić je bio poluprazan. Ona je naručila čaj, a ja dupli pelinkovac. Samog razgovora se slabo sjećam, ali mi se usjekla u pamćenje njena ruka koja (činilo mi se beskonačno) miješa taj čaj i osjećaj nelagode jer je ona govorila vrlo malo i uopće se držala dosta rezervirano. Osjećao sam se kao na evaluaciji dok mi se po glavi motalo kako je ona po struci psihologinja. Razgovor su prekidale prosjakinje koje su prilazile stolu s ispruženom rukom i molećivim pogledima. Kad se u razmaku od svega desetak minuta pojavila i treća, iznervirano sam dreknuo: Koliko vas još ima? Odakle više izranjate? Požalio sam odmah zbog svoje grube reakcije, ali riječi nisam mogao vratiti. Prosjakinja se pokunjeno okrenula i bez riječi otišla.

Kad sam se okrenuo natrag prema svom "dateu", u trenutku sam znao da nam je ovo i prvi i zadnji izlazak. Postao sam još nervozniji. Srećom brzo smo popili naša pića, pa sam rukom mahnuo konobaru da dođe naplatiti. Dok sam spremao kusur u novčanik, razmišljao sam kako da se pozdravim. Da kažem 'vidimo se' nema smisla, jer se sigurno više nećemo vidjeti. Onda mi je naumpalo da joj ponudim prijevoz (više uopće nisam znao što pričam) što je ona, na moju sreću, ljubazno odbila. Ne znam kako bih izdržao još i taj put kući...

Sutradan sam joj se javio kratkim mailom s linkom na kazališnu predstavu koju sam spomenuo u razgovoru. Niti sam je zvao na tu predstavu, niti sam dao bilo kakav hint da bih volio da zajedno odemo, no ona je za svaki slučaj napomenula da ide na službeni put na deset dana. Pomislio sam da je to jako dobra finta i sjetio se šarene torbe. Zašto je onako zlovoljno reagirala na moj komentar o torbi, šta sam krivo rekao? I tek tad mi je sinulo. Pa nije ona slučajno izabrala baš tu torbu kao znak raspoznavanja. Tu torbu je naprije imala okrenutu s šarenom stranom prema sebi (dakle unutra) i zato je nisam odmah skužio. Tek kad me je procijenila okrenula je torbu na 'pravu' stranu s šarenim uzorkom prema van. Kako je samo lukava, a ja naivan i blesav. Moram ubuduće pozornije slušati vlastite instinkte i intuciju. Nije čudo da sam cijelo vrijeme bio nervozan.

Više se naravno nikad nismo čuli. Svi kasniji izlasci su, bar po mom sudu, bili nemjerljivo bolji. Taj prvi je bio najkraći i najgori.

Na poslu su angažirali HR da nas preslišaju i saznaju zašto smo pokisli i šta ne štima. Nije me iznenadilo i ne bih o tome ni razmišljao da dva puta nisu explicite napomenuli kako su razgovori s HR-om tajni. Svi iskazi se, kako su rekli, anonimiziraju i sintetiziraju u jedno veće, skupno izvješće, i nije moguće saznati ko je i šta govorio.

Jebe mi se i da se sazna, sve što imam za reći mogu kazati pred bilo kime i bilo kad. Samo što mene nikad ništa ne pitaju. E, i to ću im reći.

Ujutru, na dan intervjua, pijem kavu da me razbudi pred razgovor sa savjetnicom i razmjenjujem poruke sa sestrom:

- Ja ću ovoj iz HR-a reći da je direktorov doušnik.
- Nemoj to reći, ali to misli. I zato pazi šta pričaš - sestra sestrinski savjetuje.
- Hej, pa nije tamo neka iz HR-a pametnija od mene - vratim winkey.

Sastanak je počeo u 9h i trajao tačno planiranih sat vremana. Sjedili smo s iste strane stola, pred njom su bili boca vode, laptop i rokovnik u koji je ispisanim rukopisom zapisivala ono što joj se učinilo interesantno i/ili važno. Bila je u nijansama plave (bojama Dinama rekao sam joj), tamno plave hlače i svjetlija bluza, na nogama ravne cipele od brušene kože. Kosa joj je svezana u rep, na licu lagana šminka, nokti nalakirani onim bezbojnim lakom, vjenčani prsten. Prepoznala je moju početnu nervozu (što mi nije bilo drago), ali šta ću kad ionako ništa ne mogu sakriti. Pomislio sam kako je to mogla, a možda i trebala prešutiti.

Iako sam znao da ću uglavnom ja pričati, ipak sam (posve blesavo i naivno) priželjkivao konfrontaciju, suprotstavljanje stavova i razmjenu ideja. Jer kako ću drukčije nego u raspravi s kompetentnim sugovornikom potvrditi ispravnost svojih stavova. Umjesto dijaloga i diskusije dobio sam povlađivanje, 'apsolutno te razumijem' i te spike. Došlo mi je da joj kažem da prestane s tim trikovima. I rekao bih valjda da mi to povlađivanje nije godilo egu. Na koncu joj nisam ni rekao da je špija. A baš me zanimalo kako bi reagirala.

Kako je nas muške lako smotati, ramišljao sam dok smo se rukovali na kraju intervjua. Zašto mi ovako dugo drži ruku? Nije slučajno da u HR-u uglavnom sjede žene. Vidi, ima križić oko vrata. Džaba, nismo im dorasli, nismo im ni do koljena kad se potrude, zatvaram vrata za sobom i odlazim do ureda. Moram odmah kolege upozoriti... ko zna šta će ovi mlađi sve izlanuti pred njom, nacerio sam se. Mogli bi kazati i šta misle i šta ne misle.

Sutradan me dodala na Linkedin (sigurno se sjetila dok je prolazila kroz bilješke s našeg sastanka), a ja i dalje nisam bio načistu zašto sam bio svađalački raspoložen prema njoj. Njoj o kojoj ništa ne znam i koja će za par mjeseci otići iz firme i naših života.

Oko osam navečer zvoni telefon, Mupovac zove. - Ej, I. evo nas na koncertu. Ajde dolazi. I ponesi para, znamo da si dobio bonus. Al' me zajeba, pomislim u sebi, ne mogu ga sad otkantati. - Ok, dolazim. Pošalji poruku gdje se nalazite - vičem u telefon da me čuje i prekidam vezu. Dok izlazim iz stana gledam u novčanik. 250 kn će valjda biti dovoljno za bar dvije runde.

Za pola sata ih nalazim podalje bine i gužve, sve kolege s posla, u rukama im kokteli. Aaaa, nije čudo da su spiskali sve pare. Donosim četiri koktela, zezamo se, većinu pjesama čak i znam. Drago mi je da sam došao iako mi se nije dalo.

Band je uzeo predah, i ja čujem Branku kako polutiho, više za sebe, veli kako mašta o velikoj karijeri. Gledam je pažljivo, znam odranije da je ambiciozna, ali taj ton, i taj sanjarski pogled... Kao da bi sve drugo zanemarila i stavila po strani. Ma mlada je još, opravdavam je pred samim sobom, dok se pokušavam sjetiti koje je godište. Nema još ni trideset, za dvije tri godine prioriteti će joj se okrenuti.
Koncert je završio i mi odlazimo dalje u noć.

***

Fast forward par mjeseci... Zapili smo se odmah nakon posla, pa poslije prve, druge, treće, kad nam je kafana dosadila, odlučili da ćemo nastaviti kod Branke. Ona se ranije tog dana vratila s konferencije i odmah nas pozvala na vino koje dobila od organizatora. Kraj je ljeta, sjedimo kod Branke na balkonu, pričamo o poslu i pijemo to oporo vino što suši usta i tjera da piješ prekomjerno. Mora da sam se tu noć prilično raznio jer sam u jednom trenutku čuo sebe kako govorim nešto što nikad ne bih trijezan: Branka, nemoj nikad karijeru stavljati ispred ljubavi.

***

Fast forward još par mjeseci... Advent je i ja sjedim navečer doma za kompjuterom. Mupovac šalje poruku na Viber: Mi smo vani, idemo sad nešto pojesti... Hoćeš sa nama? - Hoću, kratko odgovaram.

Za 15 minuta se nalazimo u obližnjem fast foodu. Razdragani su svi osim Branke. Kažu mi da večeras piju jer je Branka dala otkaz i uskoro, već iza Nove godine, odlazi u Italiju kod F.

- Zar tako brzo? - spremno pitam, nimalo iznenađen.
- Ček, pa ti znaš za otkaz!? Otkud znaš?
- Kakva bi to firma bila da se sve ne sazna za pola sata - okrećem na zajebanciju.

Sad se i Branka smije. Pita me sjećam se li one večeri na balkonu. Znam tačno na što cilja, no šutim.

- Vidiš, ja sam poslušala tvoj savjet, a ti nisi. Ja ostavljam posao i karijeru i idem za ljubavlju.
- Gle Branka, uvijek je lakše drugima pametovati, govorim joj dok je grlim.

U startu smo pogriješili oboje. Prvo ja zato što sam joj poslao tu bezveznu poruku (pomalo provokatorsku, ali u suštini bezazlenu), a onda i ona zato što me nije pomnožila s nulom kao što bi, po mom iskustvu, napravila svaka druga. Ili skoro svaka druga. Jer ako nisu svi muški isti, a to znam pouzdano, onda nisu ni sve žene.

Umjesto da me stavi na ignore listu vratila je poruku, pa ja njoj, pa ona meni i tako sve do kraja večeri. Sljedeća dva dana nastavljamo s dopisivanjem. Tu i tamo bi joj se zalomila neka nelogičnost ili kontradikcija no nehajno prelazim preko toga, razgovor teče glatko, bez zapinjanja. Pitam je kako organizira brigu za psa kad je na putu.

- Ups, nisi skužio da imam odrasle klince? Sad ćeš zbrisati...
- Štaaaaa!!? - vrisnem u sebi, a onaj badem što sam taman stavio u usta mi zamalo završi u plućima.

Čitam poruku još jednom. I još jednom. Čekaj malo, je li moguće da ženska to nije navela u profilu? Zašto bi izostavila taj bitan detalj? Čuj mene detalj, kao da su klinci mala stvar. Da imam dijete ili djecu nema te pičke na svijetu (da se najvulgarnije izrazim) i tih okolnosti zbog kojih bih ih zatajio. Ne, ne može biti. Ona je upravo izmislila djecu i bivšeg muža da me se otrese. Ali opet zašto? Zar nije mogla prosto reći: Ajd zdravo. Ona mene zajebava, igra se sa mnom. Postavljam još par pitanja, onako inspektorski :) no kako dobijam kratke, neuvjerljive odgovore, jasno mi je da neću nikad saznati o čemu se zapravo radi.

Kasno je i zatvaram laptop što mi leži u krilu. U mislima ponavljam našu prepisku i prisjećam se onih par nelogičnosti u njenim porukama koje sad dobijaju na težini. Kroz glavu mi prolazi dr. Houseovo 'Everybody lies' i ja se počinjem naglas smijati, jer mi polako sviće da je možda i cijeli profil izmišljen, lažan, a u lažima se lako zapetljati. Odbijam od sebe tu misao, no crv sumnje je našao svoj put i ja, ne bez žaljenja, shvaćam da se moj prvotni pozitivan dojam u svega nekoliko poruka naglo istopio.

Dok perem zube i spremam se za krevet na mobitelu slušam Soldier of Love. Trebam li iz ovoga nešto naučiti?