Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Razmišljala sam o budućnosti. O partneru. O životu. O avanturama predamnom, o svim vinima koje moram popiti pred viksom u njegovom društvu, društvu prijatelja, klinaca. O svim veseljima koji su pred nama. I svim izazovima koje će donijeti stari dani...

I zaključila da se da prostite - zajebavam. Da se ponašam kao da mi je opet 20. Čekam nekog vraga i sve mi je nešto tak, život ide, ja se bavim poslom, kućom, sobom, klincima, a objektivno pronalasku partnera posvećujem manje pažnje - one prave, posvećene, one koja nosi rezultate od pažnje koju posvećujem bosiljku na balkonu ili zdjeli u kojoj uzgajam par mediteranskih biljaka. A ni njima se ne bavim nešto intenzivno.

Bila sam u jednom restoranu na eventu i sad... smješkaju se ljudi jedni drugima i druže, ali hej... pa većina tih ljudi je oženjena ili ne želi ništa suvislo.... Netko traži vizitku, netko savjet, netko te trejsao na LinkedInu i hoće da ga spojiš s osobom koja njemu treba, a koja je tebi konekcija, netko bi povalio na brzinu, netko traži rame za plakanje zbog problema sa ženom (kako te žene znaju ne razumjeti muškarce!), netko bi ovo, netko ono... dok na popričam sa svima njima, ostane mi 1/1000 sekunde šansi da upoznam osobu koja je istog statusa kao i ja - single, zaliječena od prošlog iskustva i želi novi odnos s perspektivom...

Pa nije isto bilo kad smo svi bili single pa na tulumu, nitko nije morao juriti doma po djecu, na posao ili zarađivati za svoj drugi dom, nakon što je prošli nefukcionalni odnos potro sve što se stvorilo - bili smo bez obveza, s milijun vremena više nego sada, luđi i gluplji i bilo je - navali narode. Sad je sve to kao neka trka s preprekama. Ovaj oženjen, ovaj lud, ovaj se netom razveo pa još luđi od ovog koji je lud, ovaj nije nikad sazrio (i neće, jer nema receptore za oksitocin, čovjek je disabled... takvih je više od pola u muškoj populaciji, kaže znanost), ovaj bi te za posao... Ovaj bi mamu, ovaj baku, ovaj bi sponzoricu. Svašta ima kad se random družiš s ljudima. Kako da znaš?

Nekad, na tulumu kad ti je 20, se nasmijete jedno drugome, provedete par sati ćaskajući na nekom balkonu, pa vidiš... Sad to više nije tako lako. Nemamo mi te sate ćaskanja na balkonu i sve što s time ide. A i idiotski mi je smješkat se nekome kad ne znam u kojem je statusu. Švalerisat se s nečijim mužem na nekom balkonu - sakloni Bože! I onda se ne nasmijem nikome. Ne upoznam nikoga. Gledam u pod.

Kako se propisno traži partner u ovim godinama, sa iskustvom braka i djecom? Očito ne ovako kako ja to radim.

Očito trebam zasukati rukave. Meni je tako lako i lagodno raditi moj posao. Pa radila bih ga 35 sati dnevno - samo da ne moram ući u ovo novo polje, biti nespretna, ne znati što radim, ne znati što je okej, što nije, učiti, riskirati, biti ranjiva... ali jbg, tako to ide, no pain no gain, no risk, no profit.

Protiv činjenica života ne ide...

INH kreće učiti. Pa ćemo vidjeti koliko su moja znanja iz drugih sfera života transferable...

Jer ono, ima jedno mjesto u mom srcu, na mojoj klupi u viksi, u mojim danima, kraj moje lijeve strane koje zjapi prazno. A kažu kad se strijelci namerače na nešto, onda to bude. Let the game begin... Kao i sa svim poslovima u životu - ak ne odradiš, samo se neće. Provjereno sto puta ma sto milijardi puta. Moraš kao junak iz bajke na svoju avanturu, pa tko živ, tko mrtav...

Kako se propisno traži partner u ovim godinama, sa iskustvom braka i djecom?
jbg nafutrani kilometražom prijeđenog puta sa fake servisnom knjižicom kojom mašemo uglavnom sami sebi pred očima pomislimo da tražimo. Sjebe me racio i veli ajme blesane imaš klinčadije koja to više i nije, imaš planova kao da ti je tri banke i zagrizao si u njih a sam nisi siguran da li je sve to u stvari da izbjegneš novu emocionalnu katastrofu i ljudsko poniranje u preispitivanje koji kurac ne valaj samnom.
Sanjati o dvije istolice za ljuljanje okrenute ka zapadu i Sunce što zalazi....jbnmu kako je to topla slika .... kahnm a dal su ruke dovoljno duge