Toliko nesavršena mama
Nađeš se tako umorna u prometnom kolapsu, nakon sat vremena daš djeci slatkiše koji su trebali biti za tjedan dana, jer su gladna, a kolpas nakon nevremena ne popušta i večera se čini sve dalje... I tako mic po mic umorna večer i sve te neplanirane reperkusije i onda tako neadekvatno dreknem... raspadnem se... snaga volje ima samo određeni kvantum jedinica i nakon što se potroše, ostaje reagiranje iz uhodane rutine. A ako ni nje nema, razbucane elementarnom nepogodom, ostaje ono primordijalno, najslabije u nama.
I nakon što su klinci mojom ljubavlju prošli dan, nahranjeni, zbrinuti, obučeni, odvedeni na aktivnosti... nakon što sve ovo iznad njihovih glava i u njihovim vidokrugu biva pogonjeno mojim radom, snagom i ljubavlju - naravno da djeci nije dovoljno :D Naravno da ne vide. I u tome je ljepota. Oni grade sigurnost u život i svijet i polažu prava na svoje mjesto u svijetu time što je naš rad nevidljiv. Kao kulise kazališta :) Kao sav onaj rad tima ljudi koji se pretoči u lijep bljesak priče na pozornici... I fali taj jedan lik. Fali pet minuta. Fali serija, navikli su na seriju sa mnom... A 23 je sata, umorna sam, oni su umorni... i tako sam zavikala onako kao mama iz Fellinija... sve ono što razumijem da je ljudski i izbjegavam u svom repertoaru. I nikad neću posve izbjeći, ali ću uvijek izbjegavati...
I dok razmišljam da li da se pravdam klincima - i mama u Malcomu u sredini je luda i viče, pa je volite gledati... shvatim da neći tako. Shvatim da sam ja ovdje odrasla osoba. Koja je u jednom trenu pogubila konce i povukla potez vikanjem... odnosno - samoraspadom... ali to je to. Malo se supershield obnovio, malo jela, par čaša vode, par minuta tuša... i ponovno kreće moja full-service odrasla služba.
A pika me sve u koži jer sada ja trebam da me se tješi i ja trebam da i meni netko pomogne ove kockice života presložiti... posebno kad se preklope elementarna nepogoda, večera, rublje, razbacan boravak, cendravo dijete, potreba za tuširanjem - svih... Mišljeno je da nas je dvoje. I nekad, matematički, nisam dovoljna. A moram biti. Pa ti vidi.
Ja znam da sam kao razvedena mama totalno less than perfect.
Jer nije isto ona mama koja je birala muža pametno pa mirno stoji uz uplakano dijete jer ima još netko tko stupove svijeta drži na svojim ramenima i ova mama, koja stoji uz uplakano dijete, ali zadnjim snagama i istodobno držeći sva četiri stupa njihovih svjetova. Ježim se, pika me nelagoda od umora i stresa i svaku sekundu odlučujem, zadnjim snagama volje, ostati tu, ostati ona koja tješi, koja je jaka, koja može, do trena kad više ne mogu - iako sve u meni zapravo već spava.
Uz nadu da će klinci jednom shvatiti da sam im dala puno.
Čak i onda kad je izgledalo da nije dovoljno.
A i da ne shvate.
It is what it is.
Iako smo važni, kao roditelji, ne trebamo ni mi sebe u zvijezde kovati. Djeca su ipak težnja života za sobom samim, dolaze kroz nas. I šapuću im anđeli, hrani ih Život u svim onim prazninama gdje smo mi željeli - ali nismo mogli. I mislim da je dovoljno da ponizno uzmaknemo i kažemo - slobodan je put, ljubav teče... da nadopuni Onaj koji je nas voli prvi...
Kroz moje trnce, moj umor, neadekvatna rješenja i loše odabrane smušene riječi... Na kraju krajeva, tu sam. Onime što jesam i mogu... It is what it is.
I onda kad dobivam debilne poruke ovdje, ili poruke muškaraca koji još pokušavaju izbjeći tome da nose svoj teret, jer u nošenju tereta i punine svoje odgovornosti je jedina sreća i jedini karakter osobe, to je, zapravo, naša kralješnica i najvažnije što imamo... bude mi smiješno... Jednom kad nosiš svoju odgovornost punom forcom odmah postane jasno i kakav mora biti ovaj drugi i vidiš jasno kao dan gdje je fejk, gdje je Petar Pan, a gdje je čovjek koji može voljeti i biti u realitetu...
Bjegovi, romantike, lude zaljubljenosti... ja to neću.
Pa gdje da bježim od najljepše stvari na svijetu. Doma. U kojem vičemo, ispričavamo se, tješimo jedni druge i kad bismo najradije i sami plakali, u kojem nam zagara pizza i osjećamo se bolje kad usisamo... tamo, gdje smo mi, gdje smo zajedno. Samo, za doma trebaš čovjeka lavovskog srca. Nije to za kukavice, slabiće i mutivode. Nema tog ratišta gdje trebaš više odvažnosti, stoicizma, duše i karaktera nego na tepisima tvog doma...
12.06.2018. u 23:56 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar