Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Platila sam si jedan program osobnog razvoja, nešto baš onako fancy, ma vrh. I baš lamentiramo kako su vremena sve bolja, kad neki obični ljudi, poput mene to mogu sebi priuštiti... Naše su prabake život provodile u skrbi da stave nešto na stol, to je onda bio vrh... ova razina je fakat deluxe i znak da civilizacija biva sve boljom i sve boljom i naša svijest itekako raste i razvija se... evoluira.

I tako kroz neki proces osjetim ja sebe. I shvatim kako su me u životu stavili na taj brzi vlak ovo da, ovo ne, sad šuti, sad pričaj, moraš vako, nako, život, debilana.... i koliko dana i godina nisam proživjela. Nisam bila u sebi. Ljudi oko mene nisu bili u sebi. Sve neki hip, neke halucinacije osobnih ludila, a ne prisutnost u trenu, odnosu i pribranosti...

I shvatim koliko mi je trebalo da dođem do onog - "it is what it is" - ono stanje o kojem pričaju svi koji se nastoje penjati ka nekom stupnju samosvijesti... koju netko zove prosvjetljenje, netko psihičko zdravlje, netko svetost, netko - mir...

I shvatim, dok tako ležim ušuškana, da bih mogla doživjeti sve što u meni jest i živi i mirno prihvatiti i biti tu, gdje jesam, u miru sa svime što jest... shvatim koliko sam na početku... koliko sam svim ovim ulaganjima u iskrenost prema sebi i svoj mir tek otvorila vrata.... i shvatim koliko ljudi još dalje od mene, a koja sam daleko, daleko i daleko... od prisutnosti, samosvijesti, tog potpunog duhovnog zdravlja, cijelosti...

I shvatiš tako kako su uzaludne riječi, objašnjavanja, kako je uzalud sve, ako sebe nemaš i kad ovaj drugi sebe nema... kad je tup od udaraca života, od iskušenja kojima nije znao navigirati, pa se isključio..

Ulupala sam love i love u samorazvoj. Samo da bih mogla preživjeti, de facto, strah od same sebe, one ja koja se budi kad su sve distrakcije uklonjene, one ja koja je udarala u pleksus kad sam radila što mislim da moram... i borila se za mene, da preživimo...

I kad sam pogledala iskreno sama u sebe i u onu sebe koja gleda sebe koja gleda sebe shvatila sam kako je teško biti čovjek, kako je teško biti na svojem mjestu i kako nikad možda ne bih iscijelila dušu dovoljno da pričam sama sa sobom bez zamjeranja i svađe da nisam odabrala psihologicu, pa sve moje mentore, inspiracije, što poslovne, što neposlovne...

I onda kad krenem - kako ovaj može ovo ili ono... a može. Čudo je da smo živi, neki od nas, nakon svega što se prošlo. A stotine sati terapije, rada na sebi, meditacije... i pomaknemo se do mjesta gdje kažemo sami sebi - hello, ti... i možemo živjeti sa sobom uzrujanima, ljutima, uspješnima, neuspješnima... nikakve ekstaze i vječni mirevi. Samo mir u pokretu, u svemu što jest...

Da skratim... ne čudim se više ničemu i nikome... jer sam pape isti kad sam život kuša... I što je čistija moja duša, manje su mi mutne tuđe. I manja je šansa da se zapetljam u nečije nesređene kablove po kući... u glavi... samo zato jer prepoznajem svoje...