me, my self & I

Hi,
tražim neki pristojan hotel/motel/hostel u Zagrebu. Čist i lijep, a ne preskup! Samo za jedan vikend... Short notice rezervacije...
možete mi preporučiti nešto? :)
 
hvaaaaaala :)
pusa svima dobronamjernima

kako samo volim onaj gumb "delete" ili po naški "obriši" tralalalalaa :)

u 99% situacija nastojim sama uraditi nešto i ne moljakati i ovisiti o tuđoj pomoći...sama ću probati popraviti mašinu... pokrpati nešto... prenijeti fotelju i sl.tek kada sam 10000000000% sigurna da nešto ne mogu uraditi sama zvat cu u pomoc nekoga za koga znam da je dovoljno stručan da to odradi...
no ponekad su ljudi tako umišljeni ... da govorim o konkretnom slučaju... konkretno najveći problem sam uvijek imala sa muzičarima i kompjuterašima... neizmjerno ponosnim na svoje znanje i talenat...
sjecam se vremena kada me nadobudni violinista ponižavao do krajnjih granica jer je znao da mi treba... ne meni... nama... udruzi koja je organizirala prigode susrete... dobrotvornu pomoc... tribine... i kada nam je ta njegova gitara beskrajno potrebna... I one nosice curica koje imaju sluha kada ih dignu u vis kada im na nekim od takvih susreta kažem da bi trebale poceti pjevati... jer imaju sluha pa kada ih ostali budu slijedili sve skupa nece zvučati ko deranje mačke... Svaka čast ljudi na vašem talentu ali sigurna sam sasvim da ga nemate samo zbog vas ili materijalne dobiti...
Kompjuteraši... totalno specifičan mentalni sklop ljudi... sva se pregrizem svaki puta kada moram nekoga zvati... i veoma često zovem nekoga profesionalno i platim nekome tko me zapravo ne zna i u koga nemam povjerenja samo da ne bih morala nekoga moljakati ili dolaziti u situacije da ne želi uzeti novac i čini mi "uslugu" (medvjeđu)...no, ponekad nemam drugog izlaza... ponekad mi treba samo uputa što napraviti... zaboga nisam kompjuteraš no nisam ni toliko glupa... iako sam plava... kako god u takvim situacijama uvijek dobijem po nosu... i opečem se ...
Doista mi nije jasno... ja uvijek nastojim ono što znam... što mogu... i učiniti nekome... osobito ako su prijatelji u pitanju...
sitne duše...

veseo i neopterećen... a opet dovoljno svjestan... pričljiv a ujedno tih...
:) ima li netko da jeste a da nije...
e i da je sada tu... i da se treba koncentrirati a da mu ne ide :)
i ništa više :)

...neko je vrijeme samoća  je bila način da prebolim njega...
...onda nitko nije bio dovoljno dobar da ga zamijeni...
...onda sam pokušala nešto... što nije išlo... nije bilo dovoljno strasti...
...onda sam mislila kako mi je samoj dobro...uživala u soliranju i slobodi koju soliranje pruža...
...onda se više jednostavno nisam mogla zaljubiti...nitko nije bio TAJ...
... a sada... sada više to nije samoća... već usamljenost... sada mi treba netko... bez suvišnih pitanja... za duge razgovore... za šetnje u kasnim noćnim satima... za milijon poljubaca... za tople zagrljaje i nježne dodire... za žestoke svađe... za smijeh... za sve...

... kako je to teško... a opet lako...
...kako se u nekim prijateljstvima moraš uvijek iznova dokazivati... i uvijek je sve sumnjičavo... i nezgodno... i boli...
...a kako su neka lagana... sasvim jednostavna... kako je jednostavno da je prijatelj/-ica tu... da dijeliš s njime bilo što... da jednostavno šutite... pričate... ma bilo što... samo je tako lako... i tako je normalno da je tu...
...ponekad... nekako imam osjećaj kao da mi je više stalo do ovih komplicianih prijateljstava... srećom nemam ih puno... ne b ih podnjela...ma zapravo nije da mi je više stalo... nego su više tu... kako se moram truditi... više razmišljam o njima...
...ponekad zaboravim koliko su ova jednostavna... iskrena... prava prijateljstva zapravo vrijedna i važna... jer mi je sasvim normalno da su takvi prijatelji tu... da im se izjadam... da se smijemo... da mi pomažu... da im pomažem...
nadam se da ih nikada neću zaboraviti cijeniti... :)

nisam od onih što pušu i u hladno kad se opeku...
ja nekako uvijek težim vatri... i igram se i igram... i žestoko opečem...
i nikako da naučim da se s vatrom ne igra...
:)
 

se ljutiti na mene... neću više...
pusa

plašim se onoga što me očekuje sutra... iako je to za moje dobro...
tako trebam čvrsti zagrljaj i riječi da će sve biti u redu...
sutra... sutra ću opet biti hrabra i neustrašiva... ali večeras... večeras drhtim od straha...

...kada fizički ne mogu da uradim ono što hoću...
...učila sam sebe...vježbala... trenirala... da mogu onu što hoću ako to dovoljno želim i jako se potrudim...
...tako da ovakooo kada nešto jednostavno fizički ne mogu uraditi hoooću da poludim ... grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr
 

ne mogu spavati :(
 

danas se osjecam bolje
danas mi sunce sja
opet sam onaj stari
koga si voljela, koga si zeljela
 
moje su oci more
bi li se kupala
moje je srce ladja
bi li zaplovila po mojim morima
 
      hej, hej, hej, danas sam o.k.
      ucini sve da tako ostane
      hej, hej, hej, danas sam o.k.
      gdje si da si javi se, s tobom lakse je
 
dodaj mi tu gitaru
bas cu zasvirati
onu tvoju staru
koju si zeljela, koju si pjevala
 
danas se osjecam sjajno
opet mi sunce sja
nije ovako bilo
zadnjih sto godina, zadnjih sto godina
 
      hej, hej, hej, danas sam o.k.
      ucini sve da tako ostane
      hej, hej, hej, danas sam o.k.
      gdje si da si javi se, s tobom lakse

...jako davno vjerovala sam da si svemoguc... savršen... obožavala vrijeme provedeno u tvom domu...
...veoma brzo shvatila sam da to nije to... da ja tu zapravo molim za malo ljubavi... i da sam tu reda radi... jer što će zaboga reći svijet... da nisam voljena kao ostali... ni cjenjena...
... a opet bilo mi je lijepo... i voljela sam vas oboje... i trudila se uvijek pamtiti samo ono najljepše... i uvijek se ponovno vraćala... bez obzira na gorčinu koja se skupljala...
...tek mnogo godina kasnije... kada je sve višom silom postalo nemoguće... nakon puno boli i patnje... kada ni ja više nisam bila dijete... smogla sam snage i priznala sve... sve što sam osjećala... morali su mi dati umirujuće sredstvo jer nisam mogla prestati plakati... ne nisam rekla tebi jer ne bi imalo smisla... jer takvi otvoreni razgovori s tobom... s vama nikada nisu bili mogući...
i to je ono što me prati oduvijek... mi i vi... krvna veza koja nema dušu... no nikada me to nije sprečavalo da ti pomažem... uvijek sam se trudila biti tu za tebe... i u najmanjim sitnicama... oprosti ako to nekada nije bilo tako... i da u neku ruku to jeste iz ljubavi prema tebi... ali uglavnom nije... i ti to znaš...
i sve je to zato jer me ON, kojega nikada niste podnosili odgojio takvom...
sutra je točno 4 godine kako te nema... i možda tek sada mogu jasno razmišljati i pustiti se svojim osjećajima... bez straha da previše bole... i jasno mi je... voliim te takvog kakav si bio... bez obzira na sve... uglavnom zbog Nje... a malim dijelom i zbog tebe samog... onog toplog dijela tebe kojega si ponekad znao pokazati...
počivaj u miru...
 

...nekada davno imala sam svoje ja... koje je bilo ono istinsko ja...koje sam voljela... koje su voljeli drugi...
negdje na stranputici zvanoj Život izgubila sam to ja... više ga ne mogu naći... ma koliko to pokušavala i trudila se...
tko sam sada ja?