Zauvijek Sidi....

Moja mala ljubav nije više tu. Prošlog proljeća njegovo malo srce odustalo je od borbe i otišao je anđelima, čupava pahulja ljubavi, bijela kao oni....Siba i ja smo sada same u stanu gdije je strašno tiho bez njega. Svakodnevno šetamo, idemo na našu livadu i ona ga još traži...navikla je da ga čeka i vodi do mjesta gdije bih ja stajala, da se zajedno vraćamo doma. Svaki put se ukopa kad ugleda bijelog psića i nemiče se dok neshvati da nije ON, nevoljko mahne repićem, razočarana kao i ja.
Rekla sam sebi da neću pisati o njemu dok to nebudem mogla bez suza a eto....to vrijeme neće nikada doći kao što ga Siba nikada neće prestati tražit.
U mojim pričama još su ONI, neznam pričati u jednini. Uvijek će biti SIDI I SIBA.

Uredi zapis

04.06.2011. u 2:12   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

R E Ž I S E R


najveća misterija u mom životu, pitanje zašto živimo, koji je smisao svog tog sranja i divote što se zove "život"...eh, riješena je! otkrila sam ga nakon puno godina krvavih promišljanja i osjećaj ponosa ispunjava moje grudi. dakle, živim da bih mogla plaćati režije. i tko misli da je to mali ili loš razlog, zajebo se. sve u našem životu vodi upravo prema tome - plaćanju režija! nije da država nebi mogla egzistirati bez režija, ima ona razne mogućnosti samofinanciranja(ha!)ali onaj "štih", ono po ćemu se fakat razlikuju sve države ovog svijeta, to su režije. neko sam vrijeme mislila da postoji tajna služba, iznad svih ostalih naravno, koja se "bavi" smišljanjem i osmišljavanjem režija, poglavito sistemom naplate istih. to je toliko zakučasta tematika da me ne ćude glasine o otvaranju fakuleteta za režijske znanosti - zvanje Režiser a po doktoratu, dr.režiser. četiri godine napornog učenja kako izmisliti režije, kako ih neprestano dopunjavati novima, režijski marketing- vrlo važna grana koja proučava gdije, kako i koliko raja može plaćati režije....nije to jednostavno gradivo. jeste li se ikada zapitali kako to da SVI, baš sva raja može plaćati režije? penzići, šljakeri sa minimalcem, saborski zastupnici i Kerum, njumenangeri(čitaj:ratni profiteri!), osobito nezaposlena raja. nemaju šta jesti ali bogme režije plaćaju...u svim sredinama i svim uvjetima....trebamo biti ponosni. osobito ako smo dekintirani i crknuti, niko nas netreba niti "zarezuje" u životu, ali evo! ipak smo važni, našoj domovini mi smo potrebni. mi plaćamo režije!
sic!

Uredi zapis

19.10.2008. u 1:07   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar

Refleksi....


slomila sam jebenu ruku. desnu, naravno. na dva mjesta, temeljito. ja sam takva osoba, crno-bijeli tip....il volim il ne volim, il sam dobro il sjebano, kad skaćem imam super reflekse...pa ne padnem u hladnu rijeku nego se dočekam na jebenu ruku. imam filing da mi stil smrdi...mora da postoji još nešto između crnog i bijelog.
nešto što manje boli.

Uredi zapis

10.05.2008. u 1:41   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Siba i Sidi

 
Postoji izreka da mi vlasnici pasa beskrajno dugo možemo govoriti o svojim psima. Ali nitko nam ne da. Sugovornici koji nemaju ljubimce hitro prebace razgovor na promjenjivo vrijeme ili se naglo žure bla,bla....Pa mi sinulo da o njima pišem. Mogu dokle hoču, prsti me još služe, hvala Bogu, uz to sjedim i ne moram slušati o tuđem ljubimcu...dakle..
Preselila sam jedne poratne godine na more, mama i ja, u neku veliku kučerinu i za dva, tri dana počele razmišljati o povratku ili eventualno suicidu..porušile smo fajn mostova iza sebe...i velim ja njoj :"odoh kupiti nekog psića, evo ima u oglasu, u susjednoj ulici". Mama rekla da je kuća dosta velika pa ne mora vidjeti ni psa ni mene ako ga kupim, i ja otišla kupiti pekinezera. Ostala im samo ona, Siba, pa nisam morala ništ' birati. Malo čupavo klupko zlatastog krzna, putem do kuće izgubila sam srce. Sjećam se, mama frktala nosom i okretala glavu, stavila sam je između nas, gledale smo tw. Drugi dan, u istoj pozi, mazim rukom Sibu, naletim na maminu ruku, nasmijale smo se. I njoj je Siba maznula srce u trenu. E da nije bilo nje, u toj vukojebini bih se garant ubila. Mazila sam ju, učila je da bude dobra i nakon nekog vremena skužila sam da je počela misliti da pripadamo istom čoporu. Onda je počela pokazivati osobnost i navoditi me da vjerujem kako mi se šeta po svim mjestima kamo je htjela ići...i druge sitne mudrolije. Tek kad' sam odlučila da je parim, pokazala je tko ima glavnu riječ. Najljepše primjerke koje bih joj dovodila ignorirala je u stilu, dignute glave i pokazujući zubiće ako bi koji prišao preblizu....Onda netko zvonio, ja otvorila i pružila ruku ženi koja je dovela dugodlakog pekića, Siba i on već su se ljubili.
I tako se rodio Sidi. Bijeli pekinezer, duge dlake, najmanji od četvoro, mrljav i šeprtljav. Mislim, kakav je, kome da ga dam, popit' će siroće batina, ništ' ne sluša, ide na guranje. Takav je i danas. Kad kažem da požuri, njegove uši pošalju impuls satiću u glavi, koji mu pokaže još desetak slobodnih minuta. Ali je zato naučio dizati šapice, jednu po jednu, da ih brišem poslije šetnje, pa i kada nisu prljave. Ne prilaze stolu kada se jede i točno znaju gdje je nepostojeći prag koji dijeli kuhinju od blagavaonice - u kuhinju im je ulaz zabranjen. Jedu iz jedne plitice a on je kavalir i često mirno čeka dok ona pohlepno bira bolje komadiće i sjeda prvi kod mjesta gdje stoje keksići. Svakodnevno se igraju hvatanja, hrvaju se nježno, predući i izvode komedije s ciljem da me zabave - provjeravaj često da li ih gledam. I maze se. Majko moja toliko ljubavi emitira ta mala njuškica što se približi mom nosu i brzo ga stidljivo lizne....I redovno me nasmije svaku noć kada se šulja pola sata, da bi se dovukao do moje sobe i zavukao ispod naslona ležaja, misleći da je nevidljiv...
Odmalena Siba luduje za spavanjem ili šetnjom, jurnjavom za pticama i mačkama, Sidi za plišanim igračkama. Ali to je već duža priča, drugi puta.......
 
 
 
 

Uredi zapis

11.03.2008. u 19:01   |   Komentari: 42   |   Dodaj komentar

A bilo bi je tako lako..


Nakon sto godina samoće, kad' su je napustili, zauvijek, svi koje je voljela, postala je cvijet. Orhideja od leda, nelomljiva, netopiva. Zvala se žena i znala je da ne treba tako, da je nekada bilo drugačije, mekano i toplo i drhtavo i da se život zvao Ljubav, često....
I išla ga je tražiti, nekog, njega koji će otopiti taj led i vratiti joj bivstvo, smisao..
I počela se odazivati na izlaske. Na kavicu uz koju bi joj pričao o svojoj bivšoj, i kako su sve žene iste, a baš ima ključ od stana, mogli bi iskoristiti...
Na večeru. Fini restoran. I zanima ga dal' ona voli seks, ma nismo djeca..
Ili bi joj pričao o sportu i vremenu i žurio da sva ta predigra završi, auto još nije ni upalio a ruke su posegnule...
Deseci takvih priča i htjela je odustati. Zauvijek. Vjerovati da je krivnja na njoj, da je sve što oni rade normalno a ono što ona želi ne postoji...
Nočas se probudila, žalosna, san je bio poezija...srela je muškarca, sjedili su u kafiću. Polumrak i tiha glazba, vani je padao snijeg. On je šutio, smješkao se i gledao je. U očima mu je bilo snova , i topline, i želja. Izašli su, ogrnuo je djelom svog ogrtača i vozio je nekamo, uz malo rijeći, opušten i nekako sretan...
I tamo u nekoj toploj sobi u polumraku, lagano su plesali i ljubili se, i vodili ljubav.
Sad budna i rasanjena, shvatila je.
Bilo bi je tako lako uzeti..

Uredi zapis

26.12.2007. u 1:50   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

Primila sam SMS


Danas oko podne, taman sam odlučila prineti žrtvu prehrambenim navikama, zvrcne mi sms. Zakasnili me pozvati na ručak, mislim, a lijep je dan možda bi netko u šetnju.....E, ništ' od toga. Netko sa broja s desetak nula (062...ooooooooooo) poziva me da NE ZABORAVIM otići glasati. Uz ono: ..dužnost, obaveza, čast, i šalji dalje...
Da nebi! Taman sam od jutros uspjela smiriti sebe u čvrstoj odluci da ovaj puta NEĆU glasati. Hoču mirnu savjest. Prošli puta i uvijek do sada, glasala sam za "svoje" a onda im svakodnevno spominjem familiju i vazda su mi nešto krivi. Aleternativa mi izgleda kao ovi "moji" dok se nisu "snašli i sredili". Trebat' će im, tko god bio, opet sve od igle do lokomotive (helikoptera), jadnoj mojoj zemlji (i meni) novi troškovi, nema teorije! Stoga ću lijepo bojkotirat' izjašnjavanje i slijedeće četiri godine mirne duše govorit' : " birali ste, ........"

Uredi zapis

25.11.2007. u 15:33   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

Jawoll

pada snijeg i bljuzga vani, hladno a mene zadnjih dana tjera fjaka. gubim vid i pamet sa tw, švrljam po iskrici i jedino što me malo osvježi, blogovi! raja fakat dobro piše, mašta frca na sve strane i to ne samo mladi mozgići nego i oni zagazili u senilnost, poput mog, echt war.....mislim, pa i ja ponekad mislim, što nebih nabacila to malo na papir. poslije se frendice valjaju od smijeha na moje književne trzaje, nema veze, samo me sram što engleski ne znam pisati pa se mogu poštapati samo njemačkim, hebeš ga, a tobož sam poliglot, klafram i na talijanskom al šta vredi. kužim ja taj engleski sehr gut al šta vredi kad sam nepismena. općenito me zabrinjava moj gesundheit, fali mi hrane za mozgić a kažu mi da bi mi zwei,drei kilo baš gut palo i na neka
taktička mjesta, ma di moš danas vježbat mozgić ak si penzić, dinstam ga na big braderu onako voajerski, dok me ne uhvati bed što kinderi nemaju muda ni da se poseksaju ko menšovi, nicht war?

Uredi zapis

19.11.2007. u 14:18   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

Ljudiiiiiiii.....OPET sam otkrila toplu vodu...

 
..ovaj mi Božić prolebdio blaženo, tako opušteno, ugodno, neopterećeno, tako DOBRO se nisam osjećala zadnjih   20 (jebi ga, dvadeset) godina u blagdanske dane ......sama a tako neusamljeno...
pa onda se to raspoloženje proteže, blago meni, izgleda i do ovog dočeka obečavajuće (ha,ha)Nove nam godine pa sam čitajući sve ove komentare na TEMU, 
 tako sam se uvijek osjećala za blagdane, usamljeno, usrano ,
bla,bla, počela bogati razmišljati šta se to "s mene"
događa ......
odmotavala film, analizirala, ma od svoje pete godine , okružena brojnom obitelji koja me obožavala - osjećala sam s usamljeno, kontemplirala, unutra već poznato crnilo, eh, onda mi sine !!!!  sve ove godine bila sam usamljena al' nikada nisam bila SAMA uvijek je tu bio netko za čiju ljubav sam bila u društvu koje mi nije pasalo, nakon nekih godina izabrala sam od dva zla manje, provodila blagdane s mamom, da ona ne bude SAMA , alternativa nekom lošem provodu, onda ona umrla.
samoća mi začudo manje teška nego uz nju , bila mi teža njena usamljenost i njene rane -rupe u duši, sad sama, šutnem u zapećak svoje rane, hebeš ih bit' će uz mene zauvijek kao sjena, ko misli na svoju sjenu, pravim kolače koje volim jesti, upicanila gajbicu, provukla sebe po dvatri šopinga, nećakinja mi uvalila pećenke(rekla sam:neću više svinje u svom životu!) i francusku  salatu,  mljac, susjedice navalile sa kava-party i klafranjem, pasići zdravi predu u toploj gajbi.....koma, ljudi moji.

Uredi zapis

29.12.2004. u 14:34   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

O BOŽIĆU......

       DA MI ČESTITAŠ ROĐENDAN ?!
Da mi čestitaš rođendan?! Ma nemoj, a kada je taj dan?
Čestitaj mi rođendan kada se do kraja rodim u tvom srcu.
Tada će ujedno svanuti i tvoj rođendan.
Hajde da ga slavimo zajedno - gledaj, sve je spremno,
harfa i zastave, ruže i svijećnjaci, vino i mirisi.
Samo nema svečarice - ona oklijeva s onu stranu vrata od
rođenja i drži u ruci kitu cvijeća koju je putem nabrala.
Čeka, kaže, na Mene.
 
 
   KAD MOJA ZLATNA KIŠA PO TEBI PADNE
Kad moja zlatna kiša po tebi padne, ne trudi se da
loncima hvataš zlatnike.
     Već svuci haljinu, rublje i cipele i pleši u Mom
zlatu kao luda rasipnica; i ne mari saznati koliko se toga
istočilo - mjeri li se na kaplje ili na kablove.
     Ne zadržavaj Moje darove i oni će ti stalno pritjecati.
Stresi trepavice, raširi prste i pusti kišu da prođe
kroz zemlju i vrati se k Meni s onim što je s tebe sprala.
     Kad pustim po tebi zlatnu kišu, ne trudi se da
loncima hvataš dukate.
      Uostalom, i nemaš toliko lonaca.
 
 
          DAO  SAM TI, A JESI LI UZELA ?
          Dao sam ti a jesi li uzela? Ljubio te, a jesi li
uzvratila? Ni tvoje ruke, ni tvoje usne nisu radile svoj
posao: da se daju Mome davanju.
          I sad cviliš da ti je život prazan. Da je kao napuštena
kuća. Staza kojom više nitko ne korača.
         Ali Ja ne prestajem s davanjem samo zato što netko
ne uzima; ne prestajem s ljubalju samo zato što netko
ne uzvraća. I dalje ti na ruke lijem blagoslove, i dalje ti je
kuća puna i staza ti je vazdan hodočasna.
         Samo što ti to ne znaš.
         Izabrala si da nemaš to što imaš.
         I ne znaš da si izabrala.
         I ne znaš da to ne znaš.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Uredi zapis

18.12.2004. u 15:05   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Deja vu......ili, već rećeno..

 
Čitala sam blog WRose o savršenom muškarcu i dilemama o skidanju kriterija, ili, neće moći naravno, lobotomija možda al' sumnjam..........
nema pomoći, kad' samo spomenem kažu "tražiš previše, takvi ne postoje, spusti malo", ima NORMALNIH , mislim, hebeš ga morao bi biti negdje, možda baš ovaj što pristojno piše, ništ' me ne košta da mu dam broj, dva pokušaja godišnje, glavno da je slobodan i pristojan, hm, pismen......
razveden, tamo negdje gore u podravini, kaže nije daleko, nesmeta, priča da ga žena ostavila i treba mu "srodna duša" a ima kokice i vočnjak, držao je i svinje, imanje pristojno, ONE "cugale "od rođenja", i žena i punica i mater mu......razgovaramo neko vrijeme, mislim, dobar je čovjek, malo "usporen" a  dvijesto kilometara mu nije daleko.....kaže, izgradio je sve to iz inata, a okrenula i djecu protiv njega, imanje krasno, ograda okolo, pa sve zeleno, kokice i cvijeće, ma samo treba srodnu dušu, da je domačica, kažem sve su žene domačice, a on je slobodan tek pred Božić, nek se nje ljutim što pita, a jel bi tjela doć kod njega da sve to fino vidim, da znam na ćemu sam.....
e, kažem, puca mi pomalo film al' kažem mu, žao mi je, ne idem ti ja iz Slavonije, i stvarno, domačicu ti jeftinije platit' par sati tjedno......ma ne, treba mu srodna duša, može on doć i kod mene, al da ja skočim nekako do njega, da sve to vidim, poslije ćemo ............
ma nije mi on kriv, već kod prvog slova, kod prve riječi, znala sam gdje sam, a on je "normalan" čovjek, fizički možda privlačan, tko mi je kriv što ne podnosim prosječne normalne ljude, al' mogu sebi reći da sam pokušala, ajme, a gdje sam to JA.......

Uredi zapis

13.12.2004. u 14:38   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

A znam da sam zahtjevna.

..Uporno mi govore da se "rješim tih pasa i nađem neko muško"....što bi trebala biti tipična formula za ženin sretan život.
Uzalud pričam da bolje pse od ovih koje imam neću naći, da dobrog muškarca nemam sreće sresti. Da su psi - psi, a muškarci samo ponekad i to u negativnom kontekstu, usput, moji psi nikada nisu "takvi"....
E, uhvati me, naravno, depra, ujutro kod buđenja, kad' znam da se trebam ustati da bi nahranila psiće i pustila ih na ispašu. Umjesto da se privijem uz neko toplo muško tijelo, da čujem makar : "mmmmmm, daj skuhaj ti kavicu...", ili bilo šta drugo....
I kažem si bezbroj puta, jebeš ga, neću ni ustati, netko će se već pobrinuti za njih, pa nisam zato živjela sve ove hebene godine da se sada dižem zbog pasa. Moja mama uvijek govorila da SE MOJ PRINC NIJE NI RODIO, a muž mi bio "dobar k'o kruh"...ma koga još zanima kruh, pa trebam, ZABOGA, partnera za nešto više od trke za egzistencijom.
Ma treba biti samo pametan, ljubazan, voljeti životinje i poštivati starije, obrazovan i taktičan, snalažljiv i samouvjeren, dobro odgojen, darežljiv i pažljiv, imati smisla za humor i naravno biti mi odan, odan......
Ako sam malo zahtjevna, zašto svaki mamlaz kojeg sam srela u životu, traži to isto od mene, a još bi da nemam bore , da su mi noge do ramena a rado bi i četvorku. I nije važno što ima više oblina od poodmakle trudnice a kružić na glavi ne lići na aureolu.....
I šta onda, ma ti moji psići MORAJU biti dobar razlog da ustanem živjeti, da ih nema.......

Uredi zapis

08.12.2004. u 13:02   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar