Graškograd u velegradu

pa majkemi ak ja nisam šenula.
ovo već postaje komično.

jučer sam pokušavala stišati muziku na kompjuteru daljinskim za televiziju (čudivši ze zašto ne funkcionira,
a malo prije, krenem ja na kiosk po cigarete i u liftu skužim da sam
umjesto novčanika, uzela daljinski za televiziju.

pa hebo te daljinski.

primam očito neke subliminalne poruke preko tv reklama. oće me natjerati da kupim novi televizor. e neću. nosite se.

ili se pak ostvaruje ona moja teorija, po kojoj svi mi imamo ugrađen čip u glavi, te da nama upravlja, zapravo, izvanzemaljska rasa.

pa u tri ... ........ kaj mali zeleni oće od mene?
treniraju me za Borg-a?

meni je to, ono, furt mistichno.

(nikad nisam koristila riječ "furt", pa mi je sad guba to napisat.)

furt mistichno.

idem sad skuhat kavu daljinskim.

 
Prošla je pogledom preko tankih obrisa svojeg čudaštva, ne bi li se možda, kakvom čudesnom varkom, njezina uzdrhtala energija, prisutnost i ovješene grančice s motivima proljeća rastvorile na meke bijele žalove što poput fine četke nježno oblikuju misli.
Njeno blijedo lice otkrivalo je sve...čežnju...gustu i meku, optimistično komešanje pojedinosti što rastu unutar staklenika u zjenicama, neodređenu trijeznost duboku ganutu predvorjima srdaca što gledaju na jutro...
U tu dugu zimsku večer, ležeći na kauču, dok se u pozadini meškoljila aroma stvarnoga svijeta, pomislila je, da bi njezina duša mogla ispustiti tako sjajne i otvorene horizonte, lake, prozirno plave boje...da bi njeno lice moglo prikazivati u tom trenu i samog boga...da bi njeno srce mogao lako naduti i najslabiji povjetarac... Bila je preko granice svoje nježnosti, te duge večeri...
U tu dugu zimsku večer...i vukovi i umjetnici iscjelili su svoje fantazije...
 

Odjednom me sustigao moj puž zidar. Tako ga zovem jer stoji na zidu, na balkonu. Ja sam sjedila na ogradi zamotana u dekicu i pravila krugove od dima. A on je nekim čudom bio na drugom mjestu od onog od prije. I to nakon samo deset krugova. Bio mi je blizu glave. Moj puž zidar je brz. Gledali smo se nakratko dok nije uvukao opet glavu kući. Moj puž zidar je sigurno stidljiv. Pravila sam mu krugove da ga zadivim al se nije pomakao ni provirio. Moj puž zidar je zahtjevan puž.

I tak.

Sutra sam si odredila ić u onaj dućan di imaju one svaštarije za kreativce. Jer sam si ovaj tjedan odlučila da bi mogla bit kreativna. Tamo imaju sve ono nešto šareno za izrađivat zgodne stvarčice i bojat ih i lijepit i crtat po njima.
I onda ću ja izradit nešto. U biti, neznam šta ću izradit još, al nije bitno.

Da...

E da...

Radim istraživanje o ljubavi. Tražim kaj su pametne glave istraživale o tome. Baš mi fali nekakva romantična pjesmica između svih tih statističkih podataka.

Vole li se puževi?

Hajmo otpuzat zajedno da ih pitamo.

:)

Napravila sam plan. Nije bitno što ga se neću pridržavat, ali ja imam plan.
Imala sam puno puta plan. Nisu šljakali, ali bitno je imati plan. Bez obzira dal
je taj plan nemoguć i smiješan i što znam da se nemre ostvarit. But...who cares...
Ja imam plan.

Prolazi vrijeme, a ja izmišljam palete. Palete koje nemam, palete u koje bih mogla povjerovati ako dobro naučim uloge.
Silno je kazalište između moja četiri zida, uređeno minimalizmom koji je daleko od scenografije kakvu osjećam i vidim dok igram komedije o sebi.
Ono što se trudim sanjati priče su koje imaju smisla, priče koje bi se mogle naučiti relativno brzo, čija je aura dovoljno jaka da me barem malo navedu na spontano svijetljenje.
Sada sam samo igra. Rulet koji prije spavanja ulaže sve što ima na sutrašnju volju.

Kratko još ima do svitanja.

Sjedeći zatečena monumentalnošću osjećaja, ostajem u mislima, tražeći potporu u nadolazećem suncu...

 
"If I exorcise my devils 
Well my angels may leave too 
When they leave they're so hard to find"
Ono što je obgrlilo moju pažnju toga dana bile su njihove oči. Njihove oči koje kao da su me upozoravale, gledale negdje u kutak moga oka, a mene je prošla lagana jeza od tih čudnih ljudi, čudnijih od mojih misli, čudnijih od mojih snova. Hodala sam dalje na tome putu, lagano se okrenula nakon par metara i pokušala se nasmijati kako bih smješkom otupila strah koji je prožeo čitavo moje biće. Nasmijala sam se, kako bih pronašla neko uporište u totalnoj suprotnosti tih trenutaka, kako bih pronašla ono što mi je u tim trenucima bilo toliko potrebno. Smijeh.
Bježi.
Još su tamo. Gledaju te. Kao da nešto znaju.
Kao da ti žele isisati mladost i zamijeniti je svojim oronulim pogledima. Bježi.
Zamisli se u oblaku svjetlosti, onako kako si naučila. I bježi.
 
Sjedim na klupi i gledam oko sebe. Okrećem se kao vrtuljak i oči mi rastu po tijelu.
"Gledaš previše filmova" - pomislih.
"Možda si im izgledala posebno. Možda si ih podsjećala na nekoga."
"Možda su bili duhovi..."
"Duhovi ne postoje, ludice, ili barem, nije još dokazano".
Ne mogu si izbiti iz glave pogled te žene. I njegov pogled, polagan hod, ruke ukrštene iza leđa i tajanstveni osmijeh. Jezivi osmijeh.
"Uh...počinjem luditi"
"Ma daj ludo, što si se tako prestrašila dvaju staraca na ulici?"
"Neznam...imali su prazne oči. Djelovali su poput utvara iz nekog mog lošeg sna."
"Utvare su samo u glavi, ludo."
"Ali ove su bile previše stvarne. Gledale su me. Oči su im vikale."
 
Možda ih nisam trebala gledati. Možda bi tada i oni oborili pogled.
 

 
Ovakvo kucanje srca nadmašuje moje mogućnosti kao stanodavca ilitiga srcepazitelja. Al ono, for real. Jučer sam skoro se popela na krov da bi mogla udahnut zraka. Sad mi i srce oće na godišnji, bem ti. A ja tu moram čuvat infrastrukturu i čekat da dobijem razglednicu.
 

 
Sve odjekuje na taj način. Kao kada bacam pogled na pod s trećeg kata. Razbije se o pločnik, ali se ne čuje. Ne čuje se. A ja želim da eksplodira i da se stvori gljiva visoka tristo kilometara i da bukne požar i da ta gljiva odjekuje ko Tarzan kad ide spašavat Džejn. Nije da nisam sama pokušala letit na lijani i ispuštat krikove, al se uvijek zapičim u neko stablo. Uvijek.  I nikad se ne čuje kad padnem. Sam me čudno onda gledaju svi otkud sam opala. A meni se neda objašnjavat da sam samo htjela ubrat jabuku.
 

Već sat vremena pokušavam smislit kojom da svejednošću počnem log. Al sam ih na kraju sve ismijala ko ovaj horor od večeras. Ja sam uvijek mislila da je taj horor strašno strašan i zato me uvijek bilo strah ga pogledat. Al niste me vidjeli kad se probudim s kosom ko Marge Simpson. TO treba izdržat.

Uglavnom. Noćas sam sanjala svaštanešto. I policajca i letenje i more. Da smo se on i ja sreli nakon 50 godina i da smo izgledali isto mladi ko i sad. I da sam mu pokucala na vrata i da smo se jako čudili našim izgledima. Mislim, vanjštinom, ne. I da sam ga pitala kako to da je ostao tako mlad, a on je rekao da ga je nešto udarilo jednoga dana i da se vratio izgledom u dvadesetu i opet počeo stariti. Al da je rekao da nije bilo ugodno sa dvadeset biti tako odrastao iznutra. Onda mi je rekao da mu se čini kao da smo se jučer zadnji puta vidjeli, a ne prije pedeset godina. A ja sam rekla "pa jesmo" I onda se nasmiješio.

(i nebo se nasmiješilo u isti tren) :)

Uglavnom, oću`l sad više zaspat.

 
Njami. Ovo je tako lijepa noć.
Svi spavaju oko mene. I pas i medo i noćni leptir na stolu...ustvari mislim da je ovaj posljednji crko, al recimo da ću si ja zamislit da spava. Ja ne spavam, al sam zato pokrila medu.
 

 
Pomišljam ponekad kako je zapravo lako. Sjedneš pred ogledalo, izvježbaš malo i dotjeraš si jamice na licu. No uvijek ispadne smiješno na kraju. Besmisleno traganje za onim pravim riječima koje bi to mogle točno opisati. A kada bih i pronašla te slogove, zapravo, mislim da bi najbolje bilo nek ostanu u ogledalu. Onak, između mene i mene. Mi se ipak najbolje razumijemo. Mislim zapravo da ne gledam puno svoje oči. A trebala bih. One to znaju i zato ih ne gledam. Moje oči su krupijei koji znaju da ih varam. No poznajemo se, pa mi opraštaju. No neznam koliko ću još uspijevati tjerati vodu na mlin dok me ne prijave.
Lažeš, ludo. Lažeš da neznaš riječi. Pišeš o mjesecu već od vjekova davnih od kada si otkrila da si čudni zelenooki turist u ovoj stvarnosti. Samo, što su riječi, što znače sada? Zar nisi već sve priče napisala? Sada samo sleđuješ ljude, vatru, gomilu zelenila i sebe samu, u kuteve, u fragmente, ponekad fotografije. I praviš se da neznaš što to sve znači. Čak ti je i to sleđivanje pomalo zabavno. Sve samo da se uvjeriš kak nije više ljeto u tebi.
Zapravo, ovo bi sve stalo u dvije riječi. Samo sam morala isprobati sva slova na tipkovnici. Jesam li već rekla Ž? Ž.
 

 
on: razumiješ li ti mene?!
ona: ako je lupanje vratima tvoj osjećaj za razgovor onda ne. a ako je to bio samo propuh, daj onda otvori vrata da vidim gdje je kvaka.
 

 
Mnogo riječi, nabora i glume ispod podnevnog sunca. Promjena položaja lakta na stolu i pogled poput stajaće mutne vode, u daljinu, nikamo posebno. 
Čak i vjetar je odumro prolazeći kroz moje oči.
...

 
Obrisah višak ruža rubom šalice, pijući kavu. Koncentrični raspolovljeni elipsa-krug vrlo monotone zemljane boje, kao jedina smislena cjelina dana. Automobili lete kao strvinari oko cjelovite šalice, a ja mislim crveno. Mislim o crvenom suncu i crvenom mjesecu i o kaplji krvi koja je kliznula niz donju usnu kada sam se ugrizla u tramvaju. Previše crvenog.
Sporo je vrijeme.
Sporo pada čak i nabor na suknji dok mijenjam položaj ukrštenih nogu. Osjećam neopisivu potrebu da zatvorim oči, ovdje, usred kaosa. I nestanem. Negdje gdje postoji samo lagani vjetar da me miluje po obrazu. Ili možda na nekoj slici koju je naslikao neki mladi romantik. Ha. Djevojka sa goblenom. Na livadi. Posve zadovoljna tom rupičastom radnjom.
Sporo je vrijeme.
Ne mislim o sutra. Ni o jučer. Velika bučna terasa ima zeleni pod. Pepeo je već triput odletio na suknju. Konobar je nespretan i mršav. Imam modricu na koljenu. Ne pamtim da sam se negdje udarila.
Želim samo tišinu.

 
Kao kada dišeš, a sve što primaš su sati prožeti nekim mirisom kojega neznaš, previše tiho, previše cigareta, boje bez dna. Nemilosrdna glava, mačevi u kamenju, nespretnost kojom se trudiš izvesti salto na krak neke zvijezde...detalji koje vidiš, zaslijepljuju oči.
Svijeća je na prozoru zašutila, sa odmakom...