Sound of Silence

 
Čačkam si po smislu ne bi li otkrila tajni sastojak.
O Papriličice Masoljuta! Počasti me svojom uzvišenom nazočnošću u mom smisloumaku od zelenčitogrumgrumrajza (biljka koja ne raste, zapravo raste, al je možete vidjet samo infrazelengrumgrum naočalama, no postoji problem jer su te naočale vrlo sramežljive i možete ih naći samo u najzabačenijim djelovima Sibira i na Megalonu 1 gdje su se udružile u sektu i da biste kupili njihove usluge morate najprije postati član sekte tako što ćete tri dana jesti čepkumđuke iliti cheeeeapkaaaauumdjuuukeeee kako bi oni tamo rekli, a to je vrlo naporno jer čepkunđusi su čepovi koji kad ih skinete s boce vole jako puno pričati o svojem višegodišnjem zatočeništvu u grlu tih boca, a morate svakog poslušati do kraja jer su oni jako osjetljivi i daju se pojest tek kada steknu vaše povjerenje)!
Kad ste ubrali Papriličicu onda vam je umak carozmajski. Megalonski kuhari je ne vole stavljat u umake, al to je samo isprika jer je dobro poznato da Megalonci nemaju strpljenja slušati čepkunđuke. Strasomir Čeoni je posljednji Megalonac koji je pokušao slušati jednog čepkunđuka i morao otić u zatvor zbog ubojstva. Naime, Strasomir je prekinuo njegovu ispovijed rekavši da mu se žuri pravit umak jer mu dolazi šef velike galaktičke korpokreacije na večeru, a čep je od silne tuge preminuo. Zadnje riječi su mu bile: "O infrazelengrumgrumnaočale! Neka se sljedeće biće koje prekine jednog čepkunđuka u ispovijedi odmah pretvori u ropskog miša!" A ropski miševi, punim imenom tropskoropski miševi, su ružni miševi koji čitavoga života u tropskim rudnicima kopaju tunele koji se odmah sami od sebe zatrpavaju jer su tamo potresi svake 3,5 minute. To bi se na našem planetu zvalo Sizifov posao. A Strasomir nije znao da je upravo ubio vrača svih čepkunđuka koji je upravo bacio strašnu kletvu. Od tada se o Strasomiru u knjigama iz povijesti govori kao o čovjeku koji je prekinuo vezu sa Papriličicama. I tako Megalonci od tada izbjegavaju Papriličice stavljat u umake. Ja sam probala jednom umak u kojem je bila Papriličica. To su naravno, bile one Sibirske. One nemaju sektu ni čepkunđuke, al naprosto ljudima je najčešće tlaka se smrzavat radi jednog začina. Zbilja je to bio jedan masuposebno divnoljast umak.
O smisloljupci! Danas sam vam pričala o Papriličici masoljutoj. No ima još mnogo galaktičkih superzačina sa zanimljivim pričama. Na primjer, Muškatni smislenčić i Bosibljak.
Idem sad podzemnim turbosmislom na čokoladni pogon tražit Papriličicu.
 

 
Preokrenut i precizan, dim k`o poklopac.
U prostoru u kojem sam hodala tražeći stolicu mičući rukama dim poput granja, bilo je ugravirano mnogo ruku i prolaza, mnogo vrata i okvira sa nejasnim zadatkom...glasovi što udaraju jedan o drugog i sjećanja što se upliću u duge kose dajući retro patinu kompletnom licu...
Prolivena ruka nasred dimozraka istjecala je prema prozoru. Tražila sam trag čistoga zraka.
Gomila je bila obješena za čaše poput ispeglanih košulja, a ja nisam mogla ne primjetiti veliki krug dima što je izlazio iz usta jedne vješalice sa usnama toliko crvenim da su svakoga ubadale u oči poput reklame u lasvegasu. Prošla sam joj kroz krug. Draži su mi trokuti.
Stolica me čekala. Nije imala raširene ruke jer nije imala ruke. Zapravo, ja nemam veze s tim. A ni ona. Današnji dizajneri očito ne brinu o tome kako da stolicama omoguće iskazivanje emocija. Imala je čak tri noge. Strašno. Al ipak, lijepo se sjedilo. I stol je bio posve nekompatibilan. Imao je četiri nožice. I bio je okrugao. Izgledao je kao da je slučajno zašao tamo da se odmori od puta i ovi su ga kidnapirali pa je mor`o radit k`o kafanski stol, a zapravo se vidjelo da je bio vrlo uglađen. Imao je ono, kao, zavijutke na kraju nožica, nešto, kao, barokno, jel, a stolica je bila neka djevojčica sa žigicama na koju je zaboravio svijet. No ipak, činilo se da im klasna razlika ne smeta. Kao da su se odvojili od svega i živjeli neku priču znanu samo njima. Nisam htjela previše ispitivati.
Nakon što se ispraznio taj svijet ostalo je puno raznih tišina. Neke su bile u zraku, a neke ostale sjediti za stolovima čekajući vlasnike da se vrate po njih. Bilo je i onih koje su došle sjediti za moj stol.
Baš smo lijepo popričale.
 

 

Sami, na rubu čaše
Ostavili smo korak od čežnje
Ispijeni, ohrabreni uvećanim pogledima
 
Samo je slika ostala ista
 
Usne na klaviru
I tvoj okus perom napisan
Na partituri mojeg disanja
                       ...
 

 

Svežanj neobičnih trzaja u nepomičnom prostoru između astečki crvenih usana...                                     
Čak i kada ne bi spavala odražavala bi zanos začaranog lovca, letom ptice još nerazvijenih krila uzveravši se na vrh litice u izvidnicu...
O zanosu na rubu unutrašnjeg sagorijevanja znala je...mnogo...
Velika čistina i sloboda iznenadnih detalja, ujednačene kretnje, prividno bezazlen smijeh i dostojanstvena šaputanja o plamenom cvijeću...
Ponekad bi, osobito u noćima poput ove, izvršavala svoje čarobnjačke dužnosti, preciznim instrumentima, dodirom i plesom, očima upijala blage obrise lica pod svjetlom raskošnog neba...
Bilo je čudnog rumenila po tim jakim jagodičnim kostima i pokoja pjega u prolazu...
Dobro je bilo držati se za srce...
 

 
Tik pred jutro, uz prozor prema jugu, sjeo sam gledajuć` stablo u koje sam jučer urezao ime. Bližio se posljednji dan u ovome mjestu, ruke su mi bile suhe, a lice crveno od noćne šetnje pustim putevima oko zagrijanih kuća. Morao sam nekako završiti ovu priču, čekali su me već, kasnio sam sa isporukom, no sve je to nekako palo u drugi plan zbog ovog mira ispunjenog seoskim zrikavcima i mirisa toploga kruha, osjećaja pronađenog utočišta i toplih pogleda radišnih ljudi. Vidio sam nebo kakvo inače ne vidim, a zrak kakav rijetko udišem obuhvatio je moju kožu nevjerojatnom jednostavnošću i nije mi bilo hladno bez obzira na vidljivi dah koji bi istjecao iz mene dok bi sa divljenjem promatrao svaki centimetar neba, kao da sam tek progledao. A onda bih samo zatvorio oči i legao u travu, prepuštajući se njihanju svilenkastih vlati i govoru vjetra kroz granje... Moj svijet, moja ravnoteža, u punome sjaju. A krajevi priča neka ostanu za neku drugu priču.
 

 
Čudno je kada dobiješ cvijet od svjetla. Cvijet koji je toliko intenzivne boje da odjednom samo shvatiš koliko su ti zidovi bili bijeli i koliko rijetko otvaraš prozore. I onda poželiš pronaći najljepšu vazu, ali se sjetiš da ga, pošto je vrlo nalik maslačku, ipak otpuhneš, da poleti visoko i razdijeli se na desetke drugih svjetala, jer je lijepo vidjeti ga kako leti, a ti, promatrajuć` žaruljice u zraku počinješ i sam svjetliti k`o omanji velegrad, držeći lagano otvorene dlanove za mekano slijetanje...
 
 "A single flow'r he sent me, since we met. 
 All tenderly his messenger he chose; 
 Deep-hearted, pure, with scented dew still wet- 
 One perfect rose.
 
 I knew the language of the floweret; 
 "My fragile leaves," it said, "his heart enclose.
" Love long has taken for his amulet 
 One perfect rose.
 
 Why is it no one ever sent me yet 
 One perfect limousine, do you suppose? 
 Ah no, it's always just my luck to get 
 One perfect rose."
 
Želim i vama jedan takav cvijet...da oživi tajanstvene gradove, zaspale pod zvijezdama...
 

 
Tresnuvši o minutu koja se podijelila na tristo fiktivnih podsekundi, posustao sam pred prizorom te božanske gracioznosti, zaspale, bijele poput tek napadalog mekog snijega. Ispruživši ruke poput djeteta pred šarenim balonima, krenuo sam polako, sasvim neprimjetno, korakom napravljenim od samoga perja kako je ne bih probudio i prizvao iz onih svjetova u kojima je silno voljela stvarati mostove. Čak je i tama bila crvenkaste boje, no znam, to je odsjaj njezine oaze, to ona boji mrak dok sanja makove. Sjedio sam na stolici dok su joj tulipani cvjetali na spavaćici i pričinilo mi se načas da svi moji osjeti cvjetaju zajedno sa njezinom spavaćicom i da bi jedan jedini njezin pogled mogao utješiti vječnost mojih raširenih ruku. Vizija uronjena u miris jasmina, moja vizija, vizija od stakla. Utisnuo sam joj poljubac u čelo, ona se nasmijala makovima, tulipanima i zelenoj zelenoj travi u mojim očima, a ja sam postao proljeće, i tiho, lebdeći na svojoj sjeni, iskrao se po stubama nestašno poput šteneta, u noć svu od svjetla, smješkajući se ponosno sa njezinim osmjehom na ramenu kao najljepšim modnim detaljem svih vremena...
 

 
Ne. Ne nalikuje na one dječje slike. Ljetni je bakrorez temeljito obrađivao grad, šarena prodavaonica uz more, jedrilice i visoki jarboli čije je njihanje gotovo opijalo moje oči i vrele kamene ploče. Kao da se čitavi obzor u tim žarkim i pustim popodnevima pretvarao u fatamorgane mojih snova, a ja, ja sam samo željela piti.
Tisuće oaza kada padne noć, na nebu. A ja bih pričala o sebi. O prostoru među prstima, o žegi, o narukvici od tračka zbilje koja me steže.
No bez žurbe. Bakrorezi su ionako preoštri za jurnjavu.
...
Trenutak sporosti. Promatranje minijatura sjedinjenih u linijama dlanova.
I samo tišina, na kraju stranice.
 

 
...ponekad razgovaram sa zrakom pored sebe. Zatvorim oči i oblikujem ga u neko divno biće. Ono se samo nalakti na stol i pogladi me po glavi. I sluša. Nakon toga ga ispratim do prozora i pustim da poleti sa rečenicama. Danas se biće češkalo po nosu.
Inače je sa mnom sve u redu.
 

 
Uz nepoznate slike, nesvjesna vremena, tiktak...
"Gdje trebam izaći, molim vas?"
"Neznam. Ja se samo vozim. "
U zraku sitno presrećem istomišljenika. Ima zračne jastuke u očima.

Gdje se kupuju čvrste točke?
Gledam u staklo ne bih li si ugledala zjenice.
 

 
Činilo se, iako samo na tren, ispod tog mosta čudnoga imena i pobjedonosnog pogleda, svjetlilo je više baklji nego na nebu. Naivni zvuci zaspale prirode, utvare u daljini što stopiraju maglu i samo sjena, jedna sjena u dolini, jedina sjena koja plijeni pogled svojim monumentalnim razmjerima. Imao je vrećicu oraha u ruci. Razbijao ih je kamenom o ogradu, a ljuske su se razlijetale svuda naokolo i padale na baklje u dolinu. Možda je zato tako jako gorilo. Grickao je orahe, misleći na nju, sve dok poneki automobil ne bi projurio iza njega i razmaknuo mu kaput laganim vjetrom razmrsivši posljednu misao. No misli su bile tople i bilo ih je teško rasplinuti. Zadnja se ljuska razletila i zamišljao je komadiće kako padaju kroz mrak poput kiše na začuđene vlasnike kuća. Orasi padaju s neba.  Nasmijao se.  Napipao je još jedan orah u džepu i pustio nek padne u sjenu koja mu je toliko upadala u oči. Htio se igrati. Gađati bez cilja. Lutati... U noćima poput ove čak i ljudi poput njega požele... Požele. Nije htio misliti. Bilo je vrijeme da se polako uputi cestom prema civilizaciji. Zakopčao je gornje dugme kaputa i bacio posljednji pogled na usnuo svijet ispod usporenih koraka...
 

 
Ima trenutaka u kojima kao da se čitava vječnost stisla i oni projure pored tankih vlati već požutjele, visoke trave, samouvjereno i bez najave, ostavljajući za sobom samo otiske vremena, krhke, neobjašnjive, poput krugova u žitu i miris, tanak, dimni,  sveprisutni, koji kao da u sebi nosi veličanstvenu predstavu sa glumcima što ostaju sjediti na pozornici nakon bitke za gral, zamišljeni, posljednji uzvik za hitro povlačenje još magli zrak, a negdje, nasred bojnog polja, zvukovi preostalih kopalja što padaju daju završni dodir, posljednje bodlje, ježu od ideala. Nemilosrdan trenutak, u svom svojem sjaju, bez pokreta, bez ijednog daška vjetra, bez želja. Svjetla se gase u tišini.
 

 
Nevoljko je priznala.
Trenutak zajedno s njom zakopčan u kaputu, sa zakašnjenjem. Samo tako.
"Ti neznaš zašto..."
Na golim granama nedostajale su samo perle, umjesto lišća. Radi otmjenosti trenutka. Tu se nije uklapalo proljeće.
Tišina u rukavici ostavljala je dovoljno prostora za prste. Odrezala je nokte.  Nije bilo potrebno produljivati dodir.
Negdje iza leđa, možda baš prema vratu, kazaljka je okinula večer, slomivši pritom, posve neprimjetno, nabor na haljini...
 

 
"U 12. Čekam vas tamo, na istome mjestu. Pored fontane sa skuplturom žene koja bi htjela progovoriti, znate, onom koja govori samo vodu."
"Da, sjećam se. Zadnji sam se puta dvoumila da li da joj bacim novčić."
"I jeste li?"
"Jesam. Tren prije nego što sam vas ugledala na križanju pored parka. Znate kojeg parka."
" Znam. U tom sam parku zašutio baš kada nisam trebao. A žena...što ste poželjeli ženi od kamena? Nekako vjerujem da je kamen bio alternativno rješenje umjetniku. Zacijelo je ideja bila drvena".
"Osjećala sam njezin pogled pun nade na zalasku. Zamislite samo, da čitav nečiji život ovisi o očima. Sve misli, pokreti, sjećanja i osjećaji, sve je koncentrirano u ta dva gotovo neprimjetna prozora. Hoće li netko na to obratiti pažnju? Hoće li je pogledati prodorno, sa mirnim i opuštenim treptajem, samo tren, jer takvi su trenuci za vječnost. Poželjela sam joj da se može namjestiti udobnije, baš kako želi. Učinilo mi se da joj je pomalo naporno klečati u toj sprinterskoj pozi sa rukom u zraku i zabačenom glavom. I poželjela sam joj obojati flomasterom oči u zeleno".
"Podsjetili ste me...kao mali bio sam uvjeren kako je srce u glavi i kako mi iz tog razloga oči zaiskre i lice pocrveni kada bih vidio djevojčicu koja mi se tada svidjela. Jednom sam joj rekao kako ću joj srce pokloniti kroz oči i dugo sam je gledao.  
Mislim da bih nesuđenu drvenu damu zamolio za savjet. Netko tko gotovo stoljeće živi u očima zasigurno bi me znao uputiti na pravi put."
"Pored fontane? Lijevo od križanja, desno od parka?"
" Svakako, doći ću ipak u pet do 12. Da vas promatram kako se približavate. Nemojte uraniti".
 

 
Nema je, već neko vrijeme.
Zamislila se nad jezerom. Strmi kamen. Njegovu su tišinu nadsvodile njezine oči.
Teško je bilo odrediti točan sat. Prošlo je puno vremena od kada su se lampioni obojali, mirisalo je na sparinu i neku udaljenu kuhinju, čik cigarete na cesti, nedavno odbačen, još je živio.
Pomislila je na stvari koje je čine živom i na ono što nije željela dijeliti s lijepim ljudima jer je odveć nalikovalo na kamenčić u cipeli.
Zvuk gitare, vatra, nekoliko odvažnih glasova sakrivenih u ogromnom prostoru i pucketanje drva...
U jednom je trenu djelovala poput sjene koja traži kut pod kojim da legne na tlo.
U daljini se nazirao bijeli put...