Sound of Silence

 
Kad kočiš naglo, samo se još više zaletiš.
Kao kad se trudiš suspregnut smijeh ili plač jer trenutak nije primjeren. I onda pak il` prasneš u smijeh il` se rasplačeš kao beba. Jel vam se ikad prismijalo na sprovodu? E meni je. I išle su mi suze od smijeha. Al sam pokrila usta pa su mislili da plačem. Bilo mi je, naravno, nevjerojatno neugodno.
No dobro...ipak...zaboravimo gornji primjer...mislila sam reć da ne volem kad se moram pravit da sam kul, a nisam.
Ommmmmm...
Ja sam jako emotivna. I opaljena i sva sam si nekak čudna. Pogotovo kad sanjam, pa se probudim i vidim da zapravo nemam velikog ludog psa kojeg sam sanjala da imam. I još štošta. I onda sam cijelo jutro tužna.
I onda čitam knjige. O vampirima, izvanzemaljcima, vitezovima, vilenjacima, izgubljenim kraljevstvima. Zamišljam se u tim ulogama, na tim mjestima. Same pustolovine u mojoj glavi.
Ne volem kad imam predivnu pustolovinu i oazu na kraju pustinje, a nikoga nema da mu sve to pokažem i odvedem do oaze da se zajedno okrijepimo i nasmijemo pijesku i vrućini ležeći pored jezera, u sjeni drveta.
Neznam otkud mi toliki entuzijazam u zadnje vrijeme...a nije ni bitno. Bitno je da je tu. No opet u mom povećem manualu na 463 strani stoji da ne funkcionira u slučaju izoliranosti. On proradi kad izađem i vidim neka draga bića. I onda opet pokušavam biti kul. Pokušavam ga usmjerit na sebe...izrađujem nakit, crtam, pjevam, plešem, razmišljam kako da uredim stan...čak i kuham u zadnje vrijeme. I osjećam se dobro. No taj entuzijazam nije ni blizu onome kao kada se npr. igram spajdermena sa svojim nećakom ( tad izgledam jako šašavo :D ) ili kada šećem s nekime, kada se smijem s nekime, kada mogu bit šašava s nekime...zapravo...kad taj entuzijazam mogu podijeliti.
Prošli tjedan je bio entuzijastičan...puno lijepih razgovora...opuštajućih šetnji...par dragih ljudi...i puno šašavosti. I nema mi ništa ljepšeg od tog.
I onda se opet zamislim...nemamo svi jednake potrebe.
Svi smo u različitim filmovima.
Ja sam u Sci-Fi-Fantasy-ju i imam potrebu otkrivat nove svjetove i dijelit tu ljepotu s drugima.
Dok neki drugi žive u dramama. Thrillerima. Satirama. I ostalim žanrovima. I moji svjetovi im nisu toliko potrebni. Oni otkrivaju svoje ubojice, traže izgubljene emocije, prijatelje, osvećuju se svijetu, ljuti su, trče stalno, ismijavaju, nerviraju se...i još štošta. I to je normalno. Svaki žanr ima druge potrebe.
Ja sam malo prije šivala neku tkaninu. Zaokupljam se svim i svačim samo da trajem. Da taj entuzijazam ne poklekne radi mojih potreba na nekim planovima. I kad osjetim da više neću moći, samo izađem van. Bilo gdje. I šetam neznamkuda i neznamkamo samo da si razbistrim glavu...i sjednem u slastičarnicu i pojedem nešto slatko.
I sada bi najradije izašla u šetnju, bez obzira na kišu, al sam previše umorna. I uostalom, knjiga o još jednoj pustolovini čeka me pored kreveta. Jako me zanima gdje će sletjeti svemirski brod.
Eto...nakon pogledanog Satiricona još jedan šašavi log od mene.
Laku noć i duboki naklon do dna monitora.
:)

 
U zadnje vrijeme imam puno toga za reći.
Jučer smo se ja i frendica vozile trajvanom i ja sam bila sva nešto ushićeno-kreativno-brbljiva.  Zato što je bio lijep dan. Ono, zaista ima nekih dana u kojima mi se sazviježđa slože u neke skroz egzotične figure...sazviježđe užurbanog kameleona, sazviježđe palme s koje padaju banane, sazviježđe pijeska sa Kariba koji sjaji dok bacaš pogled u daljinu prema kolibi ispod palme s koje padaju banane...
Pričam ja njoj. Dok se vozimo. I ne može me prekinuti ni prenaglo kočenje vozača ispred kojeg je izletio auto.  Ona je jedna od onih koji sjaje. I zato volim baš njoj pričati. Znam da sam puno šašava kad se zaletim. Al ona mi se smješka zato jer kuži moju frekvenciju.  I onda smo zastale na njenoj stanici. I ja sam bila još usred objašnjavanja svojih emocija. I onda je izašla. I namignula na izlasku s napomenom "samo ti nastavi kad ja izađem". Hi. I pogledah oko sebe i pomislim da sam zaista postala ko džubox. (Hihi...joke box nisam, jer ljudi uvijek umru od smijeha zato što kad god se trudim ispričat vic  kažem...jooj, znaš onaj vic...taaaak je dobar... e vic ti ide tak i tak i onda zaboravim kak je vic išao.  I stalno to radim. Al nije bitno. Bitno je da imam dobre volje.)
I da...di smo stali...džubox...ubaciš  mi osmijeh u oko i nemrem stat. I još ak me slušaš, il ak se praviš da me slušaš, fakat pevam ko divovska vinilka. I onda si pomislim da sam možda naporna. Puno sam doma. I onda kad vidim da na svijetu još ima ljudi i da imaju još dva uha i oka i nosnice i noge i ruke, sva se raznježim. I onda bi im rekla svaštanešto. Pogotovo kad su mi dragi.
Uživala sam u razgovoru s njom jučer. Malo se angažiramo da razvijemo bliskost. A jako mi fale takvi razgovori. Kada se smijemo, razumijemo, kada možeš bit jako šašav ili tužan i kada te netko zbilja voli slušat. I ti njega. Njen iskreni osmijeh na izlasku iz tramvaja je zbilja bio nešto jako vrijedno.
Samu sebe začuđujem u zadnje vrijeme. Imala sam neki dan debatu sama sa dvadeset ljudi i skroz sam ih razvalila svojim argumentima. Ja. Zato što vjerujem, jako vjerujem u to o čemu sam govorila. Nevjerojatno je što sve možemo ako jako vjerujemo. Rijetko kada u životu me uhvati takva gorljivost. Tako sam se čudno osjećala nakon toga.  Nije to bio ponos radi pobjede...bilo je to kao da mi se ispred očiju otvorila čitava jedna nova paleta snage i veliki update na vjeru  koju imam.
Zbilja u sebi imamo mnogo nevjerojatnih svjetova.
Znalo mi se prije, s vremena na vrijeme, učiniti kao da sam zastala u velikoj crnoj rupi koja me proždire. I ponekad zbilja moraš biti progutan do same srži da shvatiš da nije vrijedno zastati u takvoj praznini, koliko god osjećao da nema ničeg osim praznine. Jer zbilja IMA inteligencije i čuda i galaksija i svjetova oko tebe. I nije lako odreći se te praznine. Ne, nije nimalo lako.  Koliko god bila užasna. Jer si toliko duboko u njoj i ona je sve što znaš. I bojiš se onoga što je vani, iako znaš da je tamo bolje. Jer je teško hodati po nepoznatom terenu. Jako je teško. Bojiš se, ruši se čitav jedan svijet i najradije bi se opet zavukao u rupu. I jako te boli. Ali ipak...ti bljeskovi sreće su nešto za što se odlučiš uhvatiti, kao za rep komete. I s vremenom počinješ razvijati oštriji vid i vidiš sve više i više tih kometa...i odlučiš da moraš bit stvarno blesav ne zajahati tu kometu.
No te komete padaju. Sasvim razumljivo. Trebaš razvit vještinu padobranstva. I past ćeš bez padobrana puno puta. I opet ćeš se razbit ko staklo na komadiće. Al rekoh, zajebi pad. Više zbilja nije vrijedan. Gledaj dalje. I vidjet ćeš. Vjeruj. Vjeruj iako imaš osjećaj da nema smisla. Vjeruj, jer jednostavno MORAŠ vjerovati. Makar ti rekli da će sutra bit smak svijeta il` da će te pogodit klavir usred ulice i da ćeš odapet, kvragu, vjeruj. Da možeš. Da vrijedi. Da vrijediš. Da ipak IMA smisla sve to.
Emocije su ti jake. Osjećaš tu neku Zemlju Čudesa u sebi želiš je podijeliti. I nekako si pomalo unutar dvije suprotnosti. Praznina je još tu u tragovima. No tu su i labudovi i patke i jezero i čitav zoološki vrt sa svojom egzotikom koja je nova i čudesna. I želiš svu tu divljač pustit natrag u prirodu i promatrat taj novi svijet, živjet u njemu i sagradit si kućicu na brdu i voljet ih ko sladoled.
Dobro ti ide za sada.  Snaga je tu. Ljubav je tu. Volja je tu...ponekad zakaže, ali se tada samo naceriš i izbeljiš i vjeruješ.
Da...vjera je moja nova furka.
:)

 
Zagrmilo je. A ja gledam u jednu sliku koja gleda negdje drugdje. Zaogrnuta dekom na kockice, raščupana, noge mi razgovaraju jedna s drugom preko papuča.  Zapalila sam mirisni štapić da promijenim miris zraka, no uporno ga davim cigaretom i ne dam mu da razgovara sa mnnom.
Jučer sam vidjela tri vještice. U tri različita autobusa. I jedno dijete je vikalo "vidi mama, vještica." Sve su imale one šiljaste šešire i crno našminkane oči kojima su gledale kroz prozor. Vidjela sam i jednu dobru vilu, ali su mi vještice bile nekako zanimljivije. Zamišljala sam kako bi bilo zanimljivo da u busu počne neki fajt između sila dobra i zla i da ja uletim zaogrnuta svojom dekom na kockice i letim po autobusu mašući šalicom kave, monitorom i kutijom cigareta, vičući kako sam ja najveća sila u svemiru.
Nisam spustila rolete i sad mi staklo gnjavi kiša.
Boli me ruka. Nešto lakše dišem i srce mi je na odmoru, no nisam ga uspjela nagovoriti da ne uzme posao sa sobom.
Ne volim taj osjećaj kada imam neki osjećaj koji diše negdje unutra i neznam kako da ga napišem.
ugrigbvfeqirzqhčioebiefgzuftdfigogf56d...
 

 
"Čovjek katkada prevali najveće putove, a da se i ne makne s mjesta"
Doživjeti jedan drski dan...onakav drski dan koji prođe u ravnoteži između dužnosti i želja, da, zeza me od jutra, onako bezobrazno svijetao, žestok poput pljačkaša, no ne gubi smisao, ne nestaje, ne gasi se...nekako prirodno slučajan.
Otporan na redove, otvoren za spoznaje, dan u kojom sam sama sebi spasioc...jer svaki je dan krcat smislom, za čovjeka koji je otvorio oči...
Žar, vjetar, kockice s brojevima, plišani zečevi, glazba i prostor što goni izmaglicu po naredbi neke tajanstvene sile, svijet me motri, motri me kao da imam tajnu, a ja crtam primitivne maske po papiru, maske poput one afričkih plemena, maske koje sam skinula, maske koje me nasmijavaju i smijem se zajedno s tim svijetom koji se ugurao u srž osjetljivosti praveć` se da imam masku koja ima tajnu.
Postala sam plakat za Shangri la, lijepim se po gradskom zraku obznanjujuć` da nisam izgubljena...da sam stvarna i dostupna svakom tko me zna vidjeti...
Pomišljam ponekad da sam sve priče već napisala...no sve je više borbi iz kojih se rodilo sjeme, kockica što su pale na šesticu...i da se samo treba još malo otisnuti od obale kako bi se vidio čitav grad...i onda su priče tu, još veće, više je bilježaka, ispovijedi, opažanja, topline i duha...
 

 
Dok prismatram "sve ono što mi okružuje moždane stanice" (čitaj "misli") mozgnem da mi je ipak relativno u redu to "što mi okružuje moždane stanice". Daklem, ja bih samo htjela reć da nekoliko dana nespavanja može zbilja dovesti do prosvijetljenja i da ću danas bit besramno iskrena (prema sebi). I da ću si dozvolit da neke ljude pošaljem kvragu, a neke još više zavolim. Ovo drugo pogotovo, bez straha. Neki ljudi su mi uvijek blizu bez obzira na to što nisu pored mene.
Idem sada liječit hiperaktivnost brisanjem prašine...što s poda, što "iz sveg onog što mi okružuje moždane stanice".
:)
 

 
Jedno il` dva sumraka, svejedno je sad...nisam pod okriljem tempera koje su mi oblikovale dane od tišine.
Imam samo ružičasti okvir naočala. Staklo se utapa u nebodere. Nije li to previše sumorno za junake poput nas?
Iskašljavam dim, glasno i koncentrirano na terasi, ne bih li se resetirala u suncokret.
 
Želim nebo.
 

 
Nesvjestica...između sabranih djela nekih isjeckanih sati.
Vani je vrištilo...bez strpljenja, sluha i razumijevanja za ljepotu...možda samo ptica rekoh...ili se ne razumijem više u majstorstvo...
Pojavilo se kao crvenilo na dlanovima, kao da si promrzli, tihi i smeteni u svojim namjerama, osjetilo se na boji neba i na jutru koje je prošlo kroz staklo ostavivši tek trag svjetla na željeznoj ogradi na koju se ponekad znam osloniti.
U naslonu, u sobi zagrijanoj samo ulicama i duhovima, bez grebanja i negodovanja, s tek ponešto prašine što smeta osjetilima...
 

 
Sve bitke u glavi, sve tišine na pomolu poput pijeska što se prosuo i skrio u pokotine između staroga ormara, sve same stvari koje se ne mogu opipati jagodicama na kojima su se krugovi rasuli u oblake što skrivaju osjećaj od dodira, sve same obilježene priče na papirima prosutim po ladicama, fragmenti, lampioni na ulicama potonuli u pozadinu neke prosječne noći što gube na toplini udarajući u farove automobila...samo u prolazu...sve u maniri namještenog osmijeha dok čekamo blic fotoaparata ispred nečega što želimo zapamtiti, a baš u trenutku osvjetljenja zaboravljamo na čaroliju i prepuštamo se lažnoj prirodnosti, lažnom suncu, lažnim stvarima...a sjećanja su negdje drugdje...svaka slika spremljena je u glavi tako živo, svaki dodir od svile, pogled pun dragosti, tuga i crne oči preslikane na jastuku, zamišljen pogled u nebo i disanje punim plućima, ljubav što gleda iz prepunih očiju, očiju gotovo premalih za tolike svjetove nježnosti što dišu ushićeno i pomalo mamurno, za sve ono za što valja disati, za one tri komete što su proteklih dana prošle posve neočekivano padajući baš kada sam po prvi puta ponovno odlučila otputovati pogledom na mjesec, tri smiješne želje, stotinu misli što oblače vješalice koje vise na zvijezdama, tri, skoro tri suze i tri koraka dalje u noć...valovi poput žandara udaraju u obalu provjeravajući koliko tihih udaraca još može izdržati...pamtim sjene...velike sjene u suton jednog dana koji je bio u prisilnom tonu zaborava, narančaste oblake i previše snažan kontrast boja na svijetu...male oči...toliko male, da su zjenice gotovo prijetile svojim zelenilom pobjeći zauvijek, iskočiti iz mrtve prirode, pozdraviti sve jabuke, uzeti vrč i opiti se noću negdje gdje bi ih žandari priveli k sebi...no privele su same sebe, ipak, objektivu pod mjesečinom, k sjeti i slikama umišljena jutra, zaboravnim okretanjem kotača na starome, škripavom biciklu, gledajući sjene kao ukras na platnu, tik uz zamišljena odškrinuta vrata u pozadini...i sve samo uranja u spokoj ljubavi, to je jedino što pali lampione u premalim očima, jer tama je premalo bitna da bi o njoj valjalo pisati...sve što želim, sve što volim, zakvačilo se za moje oči poput štipaljke što čuva utihnuli pokrivač od posjete vjetra...
 

 
A baš je šuš. Ko kad prođeš nogom kroz hrpu lišća i onda jedan list ubiješ u pojam jer si mu promijenil koordinate i nemre se više vratit kući u rupu il` pored onog lista s kojim si je pričal o kišnoj glisti. I onda si baš njega napikiral da ga ideš cjepidlačit ko ono kad uzmeš neki neznam-sad-koji cvijet i seciraš ga da vidiš kaj je Morticii Adams tak fora to. Ono, možda buš i ti bil fasciniran. I skužiš da te hrpa lišća vreba još inkognito i namjerno je jesen da ti ne bi skužil. Zato volim kad je toplo neko doba i kad su oni još na tečaju jer imaš vremena za šušnut prije neg te uhvate i onda im zezneš plan.  Mrmlj.

 
U zoru kada sam se bila stisla u malog puža i projurila pored tvog prozora na romobilu, bilo je tako čitko da ću se zabit u svoju misao ak ne pružim zadnji pipak i stanem. Onak kul kao John Wayne kad uđe u saloon i naruči si viski, baš sam se totalno kul kul kulerski zaustavila uz rub pločnika i zapalila cigar i pravila se da sam puž s najudobnijom kućicom i da iza sebe puštam samo sluz najbolje kakvoće. Jedino što mi je išlo na pipak jest što mi je neki prečisti prozor bljeskao u oči, al nisam se smjela pomaknut da ne uništim svoju pomno razrađenu bašmebriga jasamnaj pozu. I onda sam vidjela da je podne već. I da mi je sjena prešla cestu i da mi nekako izgleda kao onaj moj fikus koji je kapitulir`o od kada sam ga stjerala u drugi kut. I ošla sam se maknut. Rekla da mi treba neka bolja voda il`neki drugi romobil. I da se moram nacrtat tam na cestu s onim kredama u boji da si imam rezervnu nadrealističnu kuću u boji ak mi ova moja dojadi. Pa sam otišla jest. Šta jedu puževi? Pa improvizirala sam. Bio neki termit u blizini. I pružao je otpor karakterist crni. No ja sam ga samo nonšalanstno zgazila. Dalje je samo bilo popodne.

 

Gdje da nađem zakrpe
     za obraze, staklo i prste...
 
I postoje li zakrpe za pisce,
     za one čiji su rubovi obrađeni na brzinu,
 
za iskustvo čaša nasukanih
     iza staklenih vrata
 
u kredencama iz stare secesije,
     smiješnim kredencama
koje mi se nikada nisu svidjele.
 

 
Uz povremene zastoje na pograničnom dijelu gdje sam jednom vidjela kako cvate nešto nalik ružičastim jaglacima, možda je trajalo tren il`dva, no učinilo mi se kao da se jedno te isti drvored već kilometrima preslikava uz sam rub ceste koju su gume prskale kamenjem i prašinom...stabla od papira...stabla izrezana iz prijašnjeg mjesta kako bi me zbunila...samo stabla, uz cestu.
Uz staklo šiba granje i grmovi najednom uz cestu, uz cestu je tišina.
Zaklon od sunca pod limom od trešanja sa četiri gume kao višak kalorija u bombonu.
Auto je stao. Na koži vidim put kojim je sjena prolazila do podneva.
Od podneva nadalje, krenula sam pod oblake...
 

 
Neizvjesno, neiscrpno. Pored svakog detalja postoje kvačice kojima se razmećem.
Crveni se na obzoru.
Mislim na ruke. Ruke u visini očiju razmaknutih snova kao prsti kroz koje te gledam. Podsjećaš me na zeleno. Imala sam jednom zelenu frulu. Nije bila čarobna, ali sam voljela misliti da jest.
Ne znam za crno-bijele kombinacije. Ne znam volim li previše šećer. Znam samo da mi je jednom leptir sletio na rame i da sam se osjećala okrunjenom.
Bio jednom mali prst koji je ispružen gledao drugi mali prst. Ne znam što se kasnije dogodilo.
Neka su slova zbilja pogodna za odmor. Lijepo se zavineš u S ili Š (ak spavaš s kapicom) i sanjaš šećer.
A kvačice volim iz čisto  praktičnih razloga. ^Njima^ mogu štititi snove od oštrih slova.
Sklupčat ću se sada u stranicu nakon zadnje točke...
 
A ovdje ću zaspati...
Probudite me ujutro trepavicom...

 
Uhvatila sam sjenu noćas šečući svojom omiljenom rutom, mrklomračnom šumom, trudila se pronać` izvor svjetlosti, no valjda je to bio samo auto u prolazu. Zagrijano čelo, mrzle ruke i nos, misli potpuno zastale negdje između pitanja i odgovora, te samo žar cigarete i dim iz nosnica kao krijesnica i magla, suputnici i uljezi u zaspaloj prirodi. Često se pitam kako me nije strah takvoga mraka. A strah me puno smješnijih stvari.
Čuo se vjetar od adagia do allegra, sve u molu, sve kroz kosu i granje i kroz mene samu, tutnjio je poput čistača nekih suvišnih misli koje se naguravaju na ulazu u svijest. Činilo mi se kao da nemam snage za hodanje. Vrućina u čelu sve jača. Legoh na klupu, izložena napadima vjetra i zvukova i užarenih valova usred tame čekajući volju da ustanem, čekajući tko zna koga i tko zna što i svjetlost i zoru i sunce i miris tople pite koju netko možda peče usred noći. I samo prasnula u smijeh. Luđački smijeh. Možda me netko čuje pa se pridruži. Lijepo je smijati se u dvoje.
Krenuh kući do grla zakopčana u vjetar i perje, isprana poput omiljene iznošene majice, sa ostacima smijeha u grlu.
Pepeo je polako bježao od koraka, pred jutro.
 

 
Zamišljena sam...
Koliko je moguće biti jako inspiriran...? Ja sam skužila da me on inspirira. Jako. A sad nek si on to primi kak hoće. ;)
Danas su neka lica prolazila pored mene i bila su bezbojna. Baš se pitam da li i ja izgledam bezbojno dok hodam ulicom. Ja ne bi da ja izgledam bezbojno. Ja si moram kupit ružičastu majicu. Ja bi ti kupila sladoled sutra.
Može silk milk?
 
Jako je tiho. Čujem samo lavež psihotičnog psa. 
Pustit ću "Temptation" i pustit se...
 
Sanjajmo...