Nepotrošivi novčić Isaaka Laquedema

I'd Say Love Was A Magical Thing
I'd Say Love Would Keep Us From Pain
Had I Been There
Had I Been There

I Would Promise You A!! Of My Life
But To Lose You Would Cut Like A Knife
So I Don't Dare
No I Don't Dare

'Cause I've Never Come Close
In All Of These Years
You Are The On!y One To Stop My Tears
And I'm So Scared
I'm So Scared

Take Me Back In Time
Maybe I Can Forget
Turn A Different Corner
And We Never Would Have Met
Would You Care?

I Don't Understand It
For You It's A Breeze
Little By Little
You've Brought Me To My Knees
Don't You Care?

No I've Never Come Close
In All Of These Years
You Are The Only One To Stop My Tears
I'm So Scared Of This Love

And If All That There Is
Is This Fear Of Being Used
I Should Go Back To Being Lonely And Confused
If I Could, I Would, I Swear.
No I Don't Dare

'Cause I've Never Come Close
In All Of These Years
You Are The On!y One To Stop My Tears
And I'm So Scared
I'm So Scared

Take Me Back In Time
Maybe I Can Forget
Turn A Different Corner
And We Never Would Have Met
Would You Care?

I Don't Understand It
For You It's A Breeze
Little By Little
You've Brought Me To My Knees
Don't You Care?

No I've Never Come Close
In All Of These Years
You Are The Only One To Stop My Tears
I'm So Scared Of This Love

And If All That There Is
Is This Fear Of Being Used
I Should Go Back To Being Lonely And Confused
If I Could, I Would, I Swear.

Ako postoji netko tko voli i želi razmjenjivati prava poštanska pisma...
...onda je ovo zapis za takvu osobu, žensku naravno.

Pečatni vosak i sve što ide s tim...

Stl - kasno XVI stoljeće.

Ne vim ja gdi stoje uzdisi bez broja
koje cjeć gospoje podira svis moja,
također što tužu odkud mi jest krjepos,
želeći da združu anđelsku nje ljepos,

odkud li imam môć ter nisam još skončan,
cvijeleći dan i noć za obraz nje sončan?
Na svijetu nije muke koja me ne davi,
odkli sam u ruke dan ovoj ljubavi.

Travicu drobnu van, zelen lis i cvitje,
Ja kad bih uhićen od ove gospoje,
Ke obraz nakićen u slavi vas poje.

S jutra, dim, na prozor pogledat općah ja,
Ter tada moj pozor u taj čas pozri tja:
Meni bi viditi još lipšu ner vilu
Gospođu sjediti u rušcu pribilu.

Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosu
Niz bijelo ter grlo kosice sve prosu;
Na čelu ostavi dva prama od zlata,
Ostalo sve zavi okolo, dim, vrata,

Da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip
Rukami zahitri na glavi venčac lip;
Ozriv se ja jelin ter ončas pođe tja,
Ter gorči ner pelin i čemer ostah ja.


Šiško Menčetić

U jednoj mojoj davnašnjoj priči citirao sam Nasir-i Husrawa: „…onaj koji se bavi ta’wilom jest netko tko odvraća iskaz od njegove izvanjske pojavnosti, zahira, i vraća ga batinu, njegovoj istini, njegovom haquiqatu.“ Pojam zahira ovdje ćemo istumačiti jednostavno, kao ono izvanjsko, recimo kao vidljivo značenje Qur’ana. No Zahir je i Borgesova priča, posvećena Wally Zenner, objavljena u zbirci Alef, komplementarna naslovnoj priči. U Buenos Airesu Zahir je obična kovanica od dvadeset centava. Ovdje je nevažno što u muslimanskim zemljama puk tako zove bića ili stvari koja imaju jezivo svojstvo da su nezaboravna i čija slika, najposlije, izludi ljude, kao mapa Mađarske, u Deutches Requiemu, priči koja također varira temu opsesije; nevažno je i ono važnije, potraga za apsolutnim u trenutnome, i jedino što moramo znati, jest da je Zahir – novčić. Mislio sam da nema novčića koji ne bi bio simbol svih novčića što se beskrajno sjaje u historiji i u legendi (…) razmišljao sam kako nema ničega nematerijalnog od novca, zato što je svaki novčić (recimo, novčić od dvadeset centava), strogo govoreći, prava riznica budućih mogućnosti. Novac je apstraktan, ponavljao sam, novac je budućnost. On može biti popodne u okolici, može biti Brahmsova muzika, može biti mapa, može biti šah, može biti kava, može biti Epiktetove izreke, koje naučavaju preziranje zlata; on je Protej, nepostojaniji od onoga s otoka Fara. On je nepredvidljivo vrijeme, Bergsonovo vrijeme, a ne postojano vrijeme islama ili stoikâ. Deterministi tvrde da na svijetu nema nijednoga jedincatog čina koji je moguć, id est čina koji se mogao dogoditi; neki novčić simbolizira našu slobodnu volju, kaže Borges. Jedan od njegovih tumača, Andrew Feenberg, grosso modo zaključuje da nas pažljivo čitanje ove priče oslobađa pretpostavke da znamo što je novac… Ali, i to mi je sada manje važno; ono do čega mi je jedino stalo, jest sljedeći pasus: „Mislio sam da nema novčića koji ne bi bio simbol svih novčića što se beskrajno sjaje u povijesti i u legendi. Mislio sam na Haronov obol; na obol koji je prosio Belizarije; na Judinih trideset denara; na drahme kurtizane Laide; na prastari novčić usnulih u Efezu; na sjajne čarobnjakove novčiće iz Tisuću i jedne noći, koji se onda pretvaraju u okrugle papiriće; na nepotrošivi novčić Isaaka Laquedema; na šezdeset tisuća srebrnjaka, svaki za po jedan stih epa, što ih je Firdusi vratio kralju jer nisu bili zlatnici; na zlatni dukat što ga je Ahab pribio na jarbol; na nepovratni florin Leopolda Blooma; na lujdor čiji je lik, kod Varennesa, otkrio bjegunca Luja XVI.“ Da budem sasvim iskren, cijeli sam ovaj poduhvat poduzeo upravo zbog tih par redaka i kovanica: naumio sam, naime, svojim čitateljicama pokloniti objašnjenje, koje drugdje neće naći, o kakvim se tu novčićima radi. I to je moj jedini rezon bavljenja ovako profanom temom, kakva je novac: taj mali dar onim bićima koja jedina nagonski znaju što im je s novcem činiti: ženama koje ga nesebično troše!

Haronov obol vozarina je Haronu, šutljivom skelaru preko rijeke mrtvih, Stiksa. I danas kažemo da dajemo obol nekome, nečemu… Izvorno, obol je bila nagrada Haronu, novčić pod jezikom mrtvaca. Obol koji je prosio Belizarije, obol je Justinijanovog generala, pobjednika nad Vandalima, krvnika na Hipodromu, kojega je car dao oslijepiti, prognanog ga osudivši na prošnju po ulicama; u stvari, Justinijan i Belizar, car i njegov general, umrli su u razmaku od par tjedana 565, upravo u studenom. Judine škude ne moram obrazlagati, ali moram dodati da profesor dr.sc.Mato Ilkić, profesor Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, tvrdi da se u starohrvatskoj prijestolnici u Ninu čuva jedan od Judinih srebrnjaka; uistinu vam kažem. Laida ili Lais iz Hyccare, kurtizana je kojoj je Demosten htio platiti 1000 drahmi za noć, ali mu je hetera udeseterostručila tu cijenu vidjevši ga; da bi usavršila svoj prijezir, Diogenu se podala pro bono. O efeškim spavačima valja čitati kod Danila Kiša; jedan od njih, Diomed, probudivši se nakon tri stoljeća biva začuđen križevima na crkvenim tornjevima, baš kao i mještani novcem iskovanim za Deciusa. O čarobnjaku iz 1001 noći bilo bi manje zanimljivo pisati no o potrazi za tom referencom; moj virtualni prijatelj, Silvije Filipović, numizmatičar, poslao mi je sliku jednog novčića uz ovakvo objašnjenje: „U spomen na novčić koji tražiš, Bjeloruska središnja banka je otkovala 2006. godine srebrnjak identičan tome iz priče (1001 Noć). Taj novčić postoji ali nije u opticaju. Iskovan je kao 20 bjeloruskih rubalja. Na reversu se nalazi: Šeherazadni lik pokriven čadorom, skriven orijentalnom ornamentikom, kao ulaz u sultanovu palaču, i dva luka iza kojih je urbani i primorski krajolik. U sredini arabeske je cirkon boje neba, a u pozadini, na dnu su četiri simbola : amfora, čarobni tepih, deva i kobra. Na lijevoj strani je prikaz grada, a na desnoj drvo s dvije ptice i prislonjenom tamburom. Iznad svega je natpis – Tisuću i jedna noć. Originalni novčić iz priče, imao je sve osim natpisa…”; se non è vero, è ben trovato. Legenda o Firusiju, ili Hakīm Abu’l-Qāsim Ferdowsī Tūsīu, autoru nacionalnog iranskog, ili perzijskog, epa Shahnameh, govori o nepoštenju Sultana Mahmuda od Ghazne koji je Firdusiju ponudio zlatnik za svaki kuplet koji će u Shahnemehu napisati. Pjesnik je prihvatio nagradu, planirajući je potrošiti na obnovu nasipa svoga rodnog Tusa. Poslije trideset godina rada, Firusi je završio svoje remek-djelo. Sultan je pripremio 60 000 zlatnika, svaki za po jedan kuplet, po dogovoru. Ipak, usud u liku dvoranina Mahmuda umiješao je svoje prste: prezirući ga kao heretika, Mahmud je zlatnike zamijenio manjevrijednim srebrnjacima, i takvu nagradu poslao Firdusiju. Kad je nagrada stigla, Firdusi je upravo bio u kupalištu; uvidjevši da je riječ o srebru a ne o zlatu, dao je novac upravitelju kupališta, prodavaču osvježavajućih pića i robu koji je novac donio. Naravno, Mahmud je sultana obavijestio o Firdusijevom ponašanju, a ovaj je bijesan zaprijetio da će ga pogubiti. Firusi napušta Khorasan, no prvo napisavši satiru o Mahmudu, provevši dobar dio svoga života u egzilu. Sultan saznaje za Mahmudovu prevaru, a Firdusi se, već u dubokoj starosti, vraća u rodni Tus. Sultan mu šalje novi poklon od 60 000 zlatnika, no karavana koja je nosila novce stiže u Tus i susreće pogrebnu povorku: pjesnik je umro od srčanog udara. Mislim da u vrijeme Sulejmana ne moram obrazlagati nešto ekstenzivnije obrazloženje kulturnopovijesnog backgrounda ovog novčića. Zlatni dukat što ga je Ahab pribio na jarbol stari je španjolski novčić s kojim stvari ne stoje baš tako jednostavno: Ahab ga je obećao kao nagradu prvom članu posade koji ugleda Mocha Dicka, ili vraga, kako vam drago. Aham kontemplira o tom dublonu ovako: „određeni značaj vreba u svemu, inače su stvari bezvrijedne“. Ahab, naime, duboko želi vjerovati da sve ima neki implicitan značaj, ali u 99. poglavlju naslovlova „Doubloon“, ideja da sve stvari imaju inherentno značenje izgleda ne samo nevjerojatno, nego i nepoželjno. Članovi posade tragaju za značenjem novčića istovremeno s Ahabovim pokušajima razumijevanja značenja beštijina napada. Svako od tumačenja je različito, sugerirajući da značenje nije imanentno tekstu, ili bilo kojoj životnoj situaciji, već postoji samo za svakog čitatelja ponaosob! Izvor je teksta u čitatelju, rekli bi, kao što smo već toliko puta do sada. Mr. Bloom u Joyceovom Uliksu nosi u džepu nizozemski florin. Otkuda to ime florin? Iz Firence, naravno: florin je bio kovan od 1252 to 1533 godine, izvršivši utjecaj širom Europe. Firentinski florini i venecijanski dukati dugo su vremena bili pojam zlatnika, i drugo ime za zlatnike. Venecijanski su dukati to ostali i danas, naročito u istočnim krajevima Europe i Otomanskom carstvu, s kojima je Venecija trgovala, održavajući stalno vrijednost svog novca. Tip florena odnosno dukata bio je i njemački gulden, koji se zvao i goldgulden, a javlja se u XIV.st. Kasnije postaje obračunska jedinica. Ime florina sačuvano je u mađarskoj forinti. Interesantno je da su ugarski florini – forinti, bili cijenjeno sredstvo plaćanja i rasprostranjeni u Europi. Njihov ugled potvrđuje i to što se ne samo upotrebljavao, već su po uzoru na njega kovani tijekom XVI i do XVIII st. novci u Danskoj zvani “ungersk gylden”. Lujdor, koji je, kako Borges netočno navodi, izdao kod Varennesa kralja Luja XVI, zapravo je banknota: naravno, riječ je o općepoznatoj epizodi Francuske revolucije tijekom koje Kralj Luj XVI sa suprugom Marijom Antoanetom i obitelji neuspješno pokušava pobjeći iz Pariza u Austriju. U gradiću Sainte-Menehould, nažalost, bijeg propada, jer je bjegunce, kaže legenda, s banknote na kojoj je bio kraljev lik prepoznao poštar Jean-Baptiste Drouet.

Nepotrošivi novčić Isaaka Laquedema pronađite same. Trebat će vam!