Ovaj nik vise ne koristi Alan4

....Za nagli Krležin zaokret od katastrofalnog Latinovicza do sjajnog romana Na rubu pameti vjerojatno je najzaslužnija Irina Aleksander (1900–2002), osoba koja je iz sjene upravljala koječim. Ta Ruskinja, udata za Božidara Aleksandera, jednog od najbogatijih Zagrepčana, vodila je komunistički salon i istovremeno bila važna osoba Kominterne za Hrvatsku, pa je isplaćivala komunističkim prvacima džeparac (pa i Josipu Brozu, s kojim se Krleža ilegalno sreće 1937. godine!) po nahođenju centrale, ali i svojim osobnim afinitetima. Irina Aleksander upoznala je službeno Krležu 1936. (vjerojatno znatno ranije) i uletjela je u hrvatsku politiku i književnost na neočekivan način. Ponekad je teško reći što je zaista bila ona, a što je tek književnost. Navodi se da je kod Krleže bila Madeleine Petrovna, ruska emigrantica u drami U agoniji, dok je kod Milana Begovića, u romanu Giga Barićeva, bila Irina Aleksandrovna Bessmertna. Također je nadahnula Rudolfa Habeduša Katedralisa, kod kojeg se pojavljuje kao Lara Petrovna Nikitina u Kavani Corso, Novaka Simića za lik gospođe Albrecht te Krležinu Bobočku u Povratku Filipa Latinovicza. Ta fascinantna osoba očarala je zagrebačke međuratne intelektualce spojem rafiniranosti, diskretnosti, partijske efikasnosti, slavenske privlačnosti i bogatstva.

U romanu Na rubu pameti Krleža je opisuje nemilosrdno kao fatalnu ženu koja ga je posve obuzela:

„Ta Jadviga Jesenska imala je iza sebe tri ili četiri braka, nekoliko samoubojstava u kojima je, kao što se pričalo, odigrala sudbonosnu ulogu, sama je pokušala samoubojstvo u okviru neugodne krijumčarske kokainske afere u kojoj se kasnije pred sudom utvrdila njena potpuna nevinost, skitala se inostranstvom...

…Kod jedanaestog viskija utvrdio sam da su joj prsti mekani, pojastučeni topli, laktovi hladan kamfor, uvojci svileni, kosa mirisna, da je uopće sva puna toplog šarma, bucmasta, obla, intimno zagrijana stara mačkica, malko ogromna, s masivnim, natečenim listovima, solidna, draga, duhovita, i sve se svršilo u njenoj sobi dvjesto četrdeset i šest, točno po hotelskom propisu: obligatno škripanje postelje, u prvom polusnu šum vodovoda iz kupaonice i dosadan povratak u sobu dvjesto četrdeset i dva... ...Ta mala, u svakom smislu nevina pustolovina s Jadvigom Jesenskom razvila se u čitav niz najsablasnijih sablazni.“

Irina Aleksander obuzela je Krležu i probudila je strast njegove dežmekaste tjelesnosti i podjednako dežmekaste duhovnosti! Ona je u njemu gledala iznimno darovita književnika, ali i ljubavnika, i dovela ga na rub pameti! Isušila je kaljužu njegova uma! Podrazumijeva se istovremena, dugogodišnja, otvorena netrpeljivost između Irine i Bele Krleža...

P.S. Nakon jedanaestog viskija ogromna, bucmasta, obla "intimno zagrijana" stara mačkica
dovodi velikog pisca do obligatnog škripanja postelje i konačno NA RUB PAMETI...:))

Disput je objavio kapitalno djelo Hannah Arendt Izvori totalitarizma u prijevodu Mirjane Paić Jurinić, u kojemu se jedna od najvećih filozofkinja 20. stoljeća bavi usponom i karakteristikama totalitarnih režima, koje se na žalost podjednako aktualnim čini i danas, zbog čega je obavezno štivo ne samo u teorijskom smislu nego i kao knjiga koja nam otvara oči u vezi suvremenosti koju živimo.
Knjiga Izvori totalitarizma jedno je od fundamentalnih djela političke filozofije, čija se monumentalnost ogleda i u stalnoj potrebi da se teze Hannah Arendt (1906-1975) propituje, kritizira, proglašava promašenima itd. Arendt je u intelektualnom smislu nezaobilazni titan što ne znači da je u svemu uvijek bila u pravu nego da se svi koji su došli nakon nje, a žele se baviti filozofijom i politikom moraju prije ili kasnije odrediti prema njezinu radu.

Link

„No istinsko je zlo ono što uzroči nijemi strah, kad je sve što možemo reći jest: to se nije smjelo dogoditi.“

Smatrajući da nitko ne želi biti zao (jer bi to bio moralni apsurd), te da se u vrijeme sloma nitko više nije plašio Božjeg gnjeva ili paklenih muka Arendt smatra da se onaj mali broj ljudi koji su odbili poslušnost nisu pozvao na vjerske strahove, već na nedopuštenja savjesti. Iako je i sam Aristotel smatrao da postoji božansko, za njega je božansko bilo ono besmrtno i vječno. On je smatrao da je čovjekova najveća vrlina to što se u svojoj smrtnosti može približiti božanskome. No, koji je način života najbolji - je li to ono što se trivijalno shvaća kao „dobar život“ ili ne - o tomu treba odlučiti sam čovjek, jer moralno ponašanje ovisi prije svega o ponašanju prema samome sebi. Djelujući u vlastitu korist, čovjek ne smije doći u položaj u kojem će prezirati samoga sebe. Dužnost koju čovjek ima prema samome sebi pretpostavlja i dužnost spram drugih. Brinući za druge čovjek brine i za sebe, dakle mjerilo nije ni ljubav prema susjedu ni ljubav prema samome sebi, mjerilo je samopoštovanje...

Link

P.S. Pametna žena može biti i zgodna, obrnuto je rijetko...:))

Jednom kad usneš i ne zaborave te, život nisi tek samo proživio. Živio si. Pa makar i tako kratko kao Ante Šimić … (Zbornik radova o A. B. Šimiću). Malo je pjesnika koji su u tako kratkome životnom vijeku ostavili hrvatskoj književnosti toliko vrijednih ostvarenja, kao što je to učinio Antun Branko Šimić.
Neka nas njegove pjesme neprestano nadahnjuju da težimo visokim ciljevima i da ih slijedimo ma koliko put do njih bio težak jer tako ćemo, ako i posrnemo, znati da smo puno postignuli. Antun Branko Šimić znao je bodriti čovjeka da ostane u svojoj ljudskoj biti i dostojanstvu, šaljući mu plemenitu i humanu poruku: Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!


Znameniti hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić rođen je 18. studenoga 1898. godine u Drinovcima u Hercegovini. Životni put A. B. Šimića ide od Drinovca, preko Širokog Brijega, Mostara i Vinkovaca do Zagreba u kojem, uz kraća izbivanja u Beogradu i Dubrovniku, živi do smrti. Školovao se u rodnome mjestu, Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu. U osmom razredu napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa jer ravnateljstvo Donjogradske gimnazije u Zagrebu nije dopuštalo, uz školovanje, istodobno izdavanje književnog časopisa. Onemogućen u školovanju, posvetio se samo književnom radu.

Antun Branko Šimić glavni je predstavnik i najznačajniji pjesnik ekspresionističke faze hrvatske književnosti. Počeo je pjesmama koje oponašaju A.G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, nastupivši kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom Der Sturm. Zalagao se za odbacivanje svega estetskog, dekorativnog i suvišnog, smatrajući da je jedini pravi put govoriti istinu. Njegova je riječ napisana odlučno, jezgrovito i razgovijetno. Tražio je viši i dublji smisao života. Nosio je u sebi sukobe, probleme i apsurd suvremenog čovjeka. Živio je vrlo teško i siromašno. Sve je žrtvovao za književnost. U jedinoj zbirci pjesama objavljenoj za života, Preobraženja (1920.), unio je u hrvatsku poeziju nove svjetove i otvorio nove vidike.

To je prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti (48 pjesama). U njoj je progovorio na posve jedinstven način, uvevši u hrvatsku poeziju pojmovno pjesništvo i slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima. Neobično sažetim izrazom Šimić je progovorio o temama ljubavi i smrti, temeljnim motivima njegova pjesništva, pobunivši se protiv neizbježnosti prolaznosti koju shvaća kao nepravdu u najširem smislu. Ostale teme koje ga zaokupljaju su tema o ljudskome tijelu i socijalna tematika (ciklus o siromasima). Bio je i književni kritičar te urednik časopisa Vijavica, Juriš i Književnik.

Mnogi su u Šimiću našli nešto za svoju dušu. Ostao je među nama kroz pjesme koje žive za njega. One trepću svojom trajnošću u ime pjesnika te ističu žudnju koju Šimić tijekom svog života nije imao, ali joj se nadao. Stvarajući zbirku Preobraženja, pjesme su mu bile utočište i način mirenja ne samo s bolešću nego i s negativnim povijesnim zbivanjima u okolini i vremenu u kojem je živio.
Antun Branko Šimić nije mogao birati između bolesti i zdravlja, između siromaštva i bogatstva, ali je izabrao najveće vrijednosti koje je mogao ponuditi ljudima – svoja djela. Tako je, iako naslućujući smrt, zauvijek dotaknuo onu rijetku iskru besmrtnosti kojom jedan umjetnik vječno živi.

Umro je 2. svibnja 1925. godine u Zagrebu, ne navršivši ni 27 godina. Nije se bojao smrti …

Link


P.S. SUMA SUMARUM, NEKA TE OVA IDEJA VODI U ŽIVOTU :"Žene vole poslovno uspješne, tj. bogate i moćne, lijepe, misićave i visoke muskarce koji su šarmantni i duhoviti, dobro obdareni ( ili nadareni na Blogu) i maštoviti u krevetu. Sasvim logično. E sad, kome to nije drago čuti, nisam mu ja kriv sto nema takve atribute." Nepoznati autor s Index.hr..:)))

PAZI DA NE IDEŠ MALENE KITE ISPOD ZVIJEZDA

Pazi da ne ideš
malene kite ( ispod zvijezda).
Čuvaj se za kitom
pohlepne svite!

Neka ti Mjesec
nju obasjava.
Neka ti raste
i ne bude mala!

Pod zvijezdama
neka ona se diže.
Neka ti raste
sve više i više!

Antun Branko Rexić

P.S. ZA A.B. REKSIĆA: YES, WE CAN! WE ARE BEACH GIRLS AND MOMS!!!!

P.S.PAMELA007:
"vuče, zapravo i nije. Vrlo jednostavan taj pojam. Miješati se u nečiji život na način da mu ga nastojiš prekrojiti po svojim pravilima je jedno...a miješati se na način da sebe izložiš u namjeri pokazivanja svoje naklonosti i vjerovanja u nekoga, je drugo!"

Što bi rekao jedan Shrink ushićeno, koliko tu ima posla, ili koliko prostora za duhovno uzdizanje...,
sreća da me stavila na Ignore, šta ne kuži da ljude privlače nesvjesno nepograšivo određeni tip
osobe da odradimo svoju karmu u životu..:)))

Pod zaštitom arkanđela Mihovila - onog koji se bori protiv zla - nastalo je "Čudo Zapada". Dok leži na žalu poput broda palog s neba, Mont Saint-Michel odiše duhovnošću, osobito kad je okružen plimom. Ovaj granitni otočić smješten je na samoj granici Normandije. Visok je otprilike 100 metara, a opseg mu iznosi 1000 metara. Izdiže se usred golema zaljeva koji gleda na La Manche. Tu su najveće razlike u razini vode pri morskim mijenama zabilježene u Europi, iznose više od deset metara.
Na tom otočiću i samotnome mjestu biskup Aubert je 709. godine sagradio i posvetio prvu crkvu. Potkraj 10. stoljeća, na zahtjev normandijskog vojvode, na vrhu stijene nastanila se zajednica benediktinaca predvođena opatom Hildebertom. U 11. stoljeću ondje je utemeljena opatska crkva. Redovnici su bili vjerni svojoj misiji i štovali su svetoga Mihovila: njihovo brdo postalo je u isti mah mjesto molitve i učenja.

To veliko duhovno i intelektualno središte bilo je, uz Rim i Santiago de Compostelu, jedno od najvažnijih hodočasničkih odredišta srednjovjekovnog Zapada. Prije gotovo tisuću godina muškarci, žene i djeca pristizali su cestama koje su se nazivale putevima Raja. Dolazili su arkanđelu da im obeća život vječni....



FRANCUSKA BURŽOASKA REVOLUCIJA 1789.

Francuska građanska (buržoaska) revolucija započela je 1789. godine, a trajala do 1795., po nekima i 1799. godine. Najveće je dostignuće toga procesa ukidanje feudalnih odnosa u Francuskoj i u velikom broju ostalih europskih zemalja. Sve prijašnje revolucije imale su drukčije osobine. Ova je revolucija nešto posve radikalno, te označava epohu slobode od feudalnog pritiska i nepravednosti, ukidanje formi ovisnosti i osobne neslobode ljudi...

U kolovozu su donesena dva akta, koja su vrijedila za cijelu Francusku:

4. kolovoza je došlo do ukinuća feudalizma - ukidaju se sve obaveze i podavanja od strane feudalaca seljacima, te se ukida desetina i sudovi. 26. kolovoza, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina koju donosi Ustavotvorna skupština. U njoj se ističe da se ljudi rađaju i ostaju slobodni i jednaki u pravima. Deklaracija je štitila neotuđiva prava čovjeka, slobodno vlasništvo, sigurnost i otpor protiv tlačenja, ističući da svaki suverenitet počiva u narodu, a ne na kralju. Svi su jednaki pred zakonom. Proglašava slobodu govora i pisanja i jamči nepovredivost prirodnog vlasništva.
Ona u najvećem dijelu teksta utvrđuje postavke prosvjetitelja i američke Deklaracije nezavisnosti...:)))

JEANNE D'ARC - SV. IVANA ORLEANSKA

Sv. Ivana Orleanska (fr. Jeanne d'Arc), poznata i kao Djeva Orleanska (1412. - 1431.) bila je francuski vojskovođa i postala je najveća francuska nacionalna junakinja.



Link

Puna tri mjeseca Marina sedam sati dnevno nepomično sjedila, bez hrane i vode, dok je nasuprot njoj stajala stolica na koju su posjetitelji mogli sjesti i gledati ju u oči. Prostor gledanja je bio osvijetljen jarkim svjetlima koja su vizualno izdvajala osobu koja se s Marinom gleda iz vreve galerije. Kroz ovaj maraton eye-contacta Marina je neverbalno komunicirala s desecima, možda i stotinama tisuća ljudskih očiju, pokušavajući svakom posebno prenijeti energiju. Prilike za nekažnjeni, dugotrajni i dobronamjerni kontakt očima sa strancem suvremeno društvo je strogo ograničilo.

Abramović je prepoznala tu potpuno ljudsku potrebu za komunikacijom i ponudila svoj pogled strancima, istodobno još jednom istražujući vlastite granice maratonskom dimenzijom pothvata (preko 700 sati).

NEW YORK - Tjedan dana nakon što je u njujorškom muzeju MoMA završila svoj 75-dnevni performans koji se sastojao od sjedenja i tihog upijanja ega svake osobe koja je sjela nasuprot nje, Marina Abramović pokušava pobjeći. Potrebna joj je dekompresija.

Pobjeći od New Yorka - to je manji problem. Pronašli smo je na selu, na njezinu imanju na sjeveru države New York, gdje, kako nam kaže, dane provodi u spavanju, odmoru i kupanju u rijeci. Ali pobjeći od očiju - to je malo veći problem.

- U 75 dana, točnije u 736 sati i 30 minuta koliko je trajao moj performans, nepomično sam gledala u 1564 para očiju. To je tolika količina raznih očiju da će mi trebati puno vremena da ih se oslobodim. Već tjedan dana odmaram se ovdje uz rijeku, ali i dalje vidim oči iza svakog drveta, ispod svakog stola, pokraj svakog zida... - kaže Marina Abramović u telefonskom intervjuu za Jutarnji list.

Na imanju u prirodi s njom su njezin galerist, asistent i fotograf koji je portretirao svaku od 1564 osobe koje su sjedile nasuprot Marine Abramović u atriju Muzeja suvremene umjetnosti u New Yorku. Neke od tih fotografija već su postale hit na internetu, posebno na blogu koji se zove “Marina Abramović Made Me Cry (Marina Abramović me rasplakala)”.

U izvještaju s prvog tjedna njezina performansa u MoMA-i u Jutarnjem smo pisali o čovjeku koji se rasplakao sjedeći pred Marinom Abramović. Njegovo je ime Paco Blancas i nakon toga prvog sjedenja vratio se i sjedio s Marinom još točno 20 puta. Gotovo svaki put je plakao. A plakali su i toliki drugi da je to postao čudotvorni učinak njezina performansa.
Nekontrolirana ljubav

Ni sama umjetnica ne može vjerovati koliko je emotivan njezin performans bio za tako velik broj ljudi.

- Sjećam se tog čovjeka - kaže nam Marina Abramović na spomen Paca Blancasa. - Sjećam se i jednog krupnog motorista koji je izgledao potpuno nesalomljivo kad je sjeo nasuprot mene, ali i on je nakon kratkog vremena plakao kao mala beba. U tom sam trenutku znala da se nešto važno dogodilo u njemu - dodaje Marina.

Što se događalo u njezinoj glavi tijekom performansa? Je li uopće bila svjesna čovjeka ispred sebe i mase ljudi oko sebe koji su performans znatiželjno pratili? Što je bila njezina mantra?

- Svakome tko je sjeo ispred mene pokušala sam dati nekontroliranu ljubav. Potpuno sam se koncentrirala na svakoga pojedinačno. Kad bi mi došla neka druga misao, zaustavila bih je i usredotočila se na osobu. U takvoj koncentraciji sve oko nas nestaje i jedino što ostaje je taj naš pogled. A onda i pogled nestane jer ja sam samo ‘okidač’, ja samo pomažem tim ljudima da gledaju u sebe. Tu izbijaju emocije koje su kod toliko puno ljudi dovele do suza - objašnjava Marina Abramović.

U početku izložbe, koja je otvorena 14. ožujka, a zatvorena 31. svibnja, gotovo svi mediji koncentrirali su se na činjenicu da će mladi performeri koje je pronašla i obučila Marina Abramović ponovo izvesti neke od njezinih čuvenih performansa. Prvi put gola ljudska tijela prikazana su u MoMA-i i mediji su se time bavili više nego Marininom najavom da će sjediti u auli muzeja više od 70 dana. Ali, s vremenom je performans u auli postao zanimljiviji od svega. Taj su performans i ta njezina izložba u MoMA-i Marinu Abramović službeno učinili kraljicom svjetske performerske umjetnosti. Marina Abramović imala je više vrhunaca u svojoj karijeri, ali ovo je nadmašilo sve.( Jutarnji list )

U SVAKOM SLUČAJU, UNATOČ ZAOKRETU U STAVOVIMA, MARINA I NEKIMA OD SVOJIH NOVIJIH DJELA DOKAZUJE DA JE I DALJE VRHUNSKA. A SVE ŠTO JA MISLIM DA ZNAM DA SE SVESTI NA CITAT DRAGOG PRIJATELJA: MENI JE KOD MARINE NAJBOLJE ŠTO JE ONA STROJ KOJI ISTRAŽUJE ŠTO JE LJUDSKO.

Link


Link

MARINA ABRAMOVIĆ - SAVJETI ZA MLADE UMJETNIKE

Follow your intuition. Have courage. Do what you imagine. And always be completely present in the moment. Marina Abramović on what it really means to be an artist: "A great artist has to be ready to fail."

Link

JOAN BAEZ - ROSE

Link

P.S. Jučer sam gledao na HTV3 oko 23.00 fascinantan dokumentarac o jednoj
od najpoznatijih svjetskih umjetnica performansa, Marini Abramović, nevjerojatno
je koliko kontakt očima bez razgovora može biti moćan... Čovjeku treba samo 2
godine da nauči govoriti, a 40 ili više godina da nauči uživati u tišini i umjetnosti..:))Link

Avatar je američki znanstvenofantastični film iz 2009. godine, čiji je scenarist i redatelj James Cameron. U glavnim su ulogama Sam Worthington, Zoe Saldana, Sigourney Weaver, Michelle Rodriguez i Stephen Lang. Epska se priča odvija 2154. godine na Pandori, izmišljenom svijetu u dalekom planetarnom sustavu. Ljudi su pristigli na Pandoru kako bi iskorištavali njene izvore vrijednih minerala, čemu se protive domoroci Na'vi, čije se poimanje svijeta zasniva na suživotu s prirodom. Kako bi se približili domorocima, skupina znanstvenika genetičkim inženjerstvom stvara tzv. "avatare", tijela naizgled jednaka Na'vijima, ali daljinski upravljana ljudskim umom. Naziv dolazi iz hinduističke filozofije, gdje riječ "avatar" označava "silazak" ili inkarnaciju božanskog bića (deva) ili najvišeg bića (Boga) na Zemlju u obliku životinje, čovjeka ili nekog drugog bića.

Avatar je kombinacija igranog i računalno animiranog filma. Snimljen je u 2-D i 3-D inačicama, te u IMAX 3D tehnologiji. Budžet filma je službeno 237 milijuna USD, dok neovisne procjene govore o 280-300 milijuna plus oko 150 milijuna promotivnih troškova. Avatar se smatra svojevrsnom revolucijom u kinematografiji, zbog razvitka 3D tehnologije i stereoskopskog načina snimanja, s kamerama posebno izrađenim za potrebe produkcije filma.

Film je premijeru doživio 10. prosinca 2009. u Londonu, a 18. prosinca u SAD-u. Požnjeo je veliki uspjeh i kod publike i kod kritike, zaradivši oko 27 milijuna USD prvog dana prikazivanja, a ukupno 77.025.481 USD u SAD-u i Kanadi prvog vikenda prikazivanja. U svijetu je prvog vikenda Avatar zaradio oko 232.180.000 dolara. Nakon 17 dana prikazivanja postao je film koji je najbrže probio milijardu dolara zarade na kino-blagajnama. U tri mjeseca prikazivanja Avatar je zaradio 2.638.344.000 dolara, čime je postao najkomercijalniji film 2000-ih.

Jake Sully (Sam Worthington) je bivši marinac prikovan za invalidska kolica. Bez obzira na invaliditet, Jake je ratnik i borac. Regrutiran je i poslan na Pandoru, daleki planet na kojem korporacije vade rijedak mineral kojim će riješiti energetsku krizu na Zemlji. Budući da je Pandorina atmosfera otrovna, stvoren je Program Avatar kojim se ljudska svijest spaja na avatar, biološko tijelo koje može preživjeti na smrtonosnom Pandorinom zraku.

Avatari su genetski modificirani hibridi ljudskog DNK i DNK Na'vija, urođenika s Pandore. Ponovno rođen u svom avataru, Jake može hodati. Njegova je misija infiltrirati se među Na'vije koji su postali glavna prepreka vađenju dragocjene rude. No, stvari krenu drugim smjerom kada lijepa Na'vijka Neytiri (Zoe Saldana) spasi Jakeu život. Jakea prihvati njen klan i on, prolazeći kroz mnoga iskušenja i avanture, polako upoznaje njihov način života. Kako se odnos Jakea i Neytiri produbljuje, on počinje uvažavati Na'vije te na kraju postaje dio njih. No, uskoro će biti stavljen na najveću kušnju i povesti ih u epsku bitku u kojoj će se odlučivati sudbina čitavog svijeta....

Link

ŠTO JE PSIHOLOŠKA MANIPULACIJA

http://www.bandbacktogether.com/psychological-manipulation-resources/

P.S. Ako počnu ovako kao Zlatkica kopirati postove i slike po mom izboru, biti će
to kulturna revolucija na dekadentnom Blogu i estetski doživljaj, jasno bez čitanja
njezinih idiotskih komentara, koji zaslužuju doktorat iz psihijatrije koji netko piše
na Temu "Privatni ZOO na Blogu Iskrice" i "Od kada sam prošetala Dušku, čekam
da nekome očistim pušku...:))))

Kao filozofsko stajalište, Nihilizam je pogled na svijet, a pogotovo ljudsku egzistenciju, bez ikakve svrhe, značenja, ili razumljive istine. To je teorija koja promovira stanje u kojem se ne vjeruje ni u šta, ili u kome ne postoje ciljevi. Termin se koristi da bi se okarakterizirale one ličnosti koje ne dijele sa drugima neku određenu vjeru ili određeni skup apsolutnih vrijednosti....

Ponekad imam neobično priviđenje. Zamišljam kako neka psihologinja stiže pred nebeska vrata na kraju svog dugog, plodnog života. Dovode ju pred Sv. Petra na nuobičajeno polaganje računa. Strašni Sv. Petar, sjedeći za svojim stolom izgleda poput Michelangelovog Mojsija.
Nakon nekog vremena Sv. Petar progovara: „Znam, dobra ženo da si bila vrijedna. Ne optužujem te ni zbog lijenosti, ni zbog neznanstvenog ponašanja. U Tvom dosijeu ne navodi se neetičko ponašanje, ti si isto tako moralna kao i drugi što dolaze ovamo. I ja te ne optužujem što si bila bihejvorist, ili mističar, ili funkcionalist, ili egzistencijalist. To su tek manji grijesi.

Optužujem te zbog Nimis Simplicandum ( Prepojednostavljenje ).

„Čitav si život stvarala planine iz običnih krtičnjaka, u tome je tvoja krivica. Kada je čovjek bio tragičan, smatrala si ga trivijalnim, kada je bio pustolov, nazivala si ga ograničenim, a dok je strpljivo patio smatrala si ga budalastim.
Kada je skupio dovoljno snage da djeluje, objašnjavala si to u smislu podražaja i reakcije. Čovjek je imao strast, koju si ti, kad bi razmetljivo predavala studentima nazivala „zadovoljavanje osnovnih potreba“ , a kada si opušteno promatrala svoju tajnicu za tebe je to bilo „oslobađanje napetosti“.

Čovjeka si uklopila u svoju sliku koju si stvorila u svom djetinjstvu s obzirom na pravila nedjeljne vjerske škole i na mehanizam nastanka erekcije, što je podjednako zastrašujuće.“ „Ukratko poslali smo te na zemlju da sedamdeset i dvije godine provedeš u Danteovskom kazalištu, a ti si dane gubila na beznačajnim, sporednim predstavama. Nimis simplicando ( prepojednostavljenje). Priznaješ li svoju krivnju?“

„Oh, priznajem, vaša nebeska visosti“, promuca psihologinja. „Zapravo ne osjećam se krivim, jer nastojala sam proučavati čovjekovo ponašanje, a zar to nije zadatak psihologije? I Vaša Bilbija kaže da je čovjek crv i da „u njemu nema snage“. Prema tome, zar nisam samo činila ono što se od mene očekivalo?“

Sv. Petar odgurne rukom dokument sa stola i unese se psihologinji u lice. „Nisi čak niti vidjela čovjeka kojeg si proučavala! Zar misliš da je ne znam da je on ponekad crv? Ali taj crv može stajati uspravno i podizati kamen kako bi izgradio Partenon. Taj isti čovjek jedne je noći zastao u pustinji pokraj Nila i promatrajući zvijezde razmišljao. A kada su zvijezde izblijedjele, vratio se u svoju pećinu na brežuljku i proučavao noge Ibisa naslikanog na pečenoj glini. Zatim je dohvatio komad nagorjelog drveta, na stijeni nacrtao trokut i tako stvorio matematiku. Spoznao je putanje zvijezda i kako će se uzgajati žito ovisno o vodostaju Nila. Zar jedan crv to može? Na sve si to zaboravila, zar ne? (Izvadci iz knjige Rollo May : Psihologija i ljudska dvojba.)

P.S. Vega: "Kaj ja imam od tih svojih mišljenja i razmišljanja? Hm. Točnije bi bilo zapitati se što NEMAM. A odgovor glasi, blogufala, nemam u svojem stvarnom životu one vas i ono vaše što mi se ne sviđa! Štoćereć, većinu vas nemam. I to je dobro..."
Ovo dubokoumno razmišljanje ne kužim, Valjda se autorica pita ŠTO NEMA OD ŽIVOTA,
PA IMA VLASTITI ZOO U KUĆI, ne druži se s većinom nas i to je dobro za nju???? :))

P.S. Vega, očito je da ste nadarena za pisanje, i općenito inteligentna osoba možda
s kvocijentom Inteligencije 160, ali čini mi se da u suštini ne volite ljude, pa je za takve
osobe svijet hladno i negostoljubljivo mjesto..Recimo da postoji neka teorija evolucije na Iskrici,
gdje svatko bira nekoga koji mu po nekim svojim afinitetima i sklonostima..., umjetnost je znati
se pravilno postaviti prema ljudima, u biti je najbolje kada ne očekuješ previše od njih, jer se
onda nećeš niti previše razočarati, ruka koja daje uvijek je iznad one koja prima...:))
Možda ima nešto istine u onome što ste napisali o pojedinim Blogerima, ali može se i gledati
ono pozitivno u ljudima, a ne samo negativno...naše društvo općenito propada u svim segmentima,
2017. godine može se dogoditi bankrot države, vjerojatno manje dramatičan nego u Grčkoj...:))
Zapanjujuće koliko je ljudi u virtualnom svijetu ustvari kronično usamljeno, željno prave komunikacije,
ali moraju imati malo petlje i potruditi se stvarno upoznati ljude o kojima pišu, skrivajući se iza ekrana
i proživjeti malo stvarnog života u Danteovskom Kazalištu, a ne u sporednim predstavama...:))

“Jedna Swannova ljubav” roman je Marcela Prousta, a specifičan je po tome što nema tipičnu priču i fabulu u smislu uzročno-posljedičnih događaja u nekom vremenskom periodu. Roman se bavi analizom jedne ljubavne veze, odnosno govori o duhovnom stanju jednog čovjeka. Podloga koja prethodi ovoj analizi vrlo je jednostavna. Naime, Vinteuileva sonata za Swanna znači buđenje emocija i sjećanja na, za njega, posebne trenutke kada je došlo do rađanja i rasplamsavanja ljubavi koju je osjećao prema Odette de Crecy.

Odette de Crecy Swannu je predstavljena kao vrlo zanimljiva žena za zabavu iako je bila sasvim prosječna, lice joj je bilo pomalo uvelo, a duh prilično nesavršen. Susret između njih dvoje nije protekao značajno, nitko od njih nije bio oduševljen. Ipak, Swann je bio veliki esteta pa ga je Odettino lice i njezin sjetan pogled podsjetio na lik s Botticellijeve firentinske freske. Tako je Odette pridobila Swannovu pažnju i radoznalost, on je osjetio radost gledajući u nju kao što je gledao na poznatu umjetninu. Odette se svakodnevno kretala u pariškom malograđanskom društvu, uskih svjetonazora i slabo izražene duhovnosti. Ona se među njima jako dobro snašla te im je pripadala.

Obitelj Verdurinovih u svoj je krug prijatelja uvela i Swanna, a on je time bio oduševljen jer je tako mogao svakodnevno dolaziti u posjetu Odetti i uživati u njezinom ugodnom društvu. U njihovom domu Swann je čuo i Vinteuilevu frazu, sjedeći upravo uz Odette za koju je već mogao reći da osjeća nešto puno više nego što mu je ona mogla uzvratiti.

Njihov odnos bio je prožet s mnogo pažnje i ljubavi, uz mnoštvo nalaženja i odlazaka kući, Swannovim samozatajnim i plahim iskazom ljubavi prema Odette i još mnogo lijepih trenutaka. Ipak, Swannu je bio bitan samo i isključivo on. Opijenost koja je dolazila od osjećaja zaljubljenosti, ushićenošću i raskošom bujice emocija koje je Swann nakon dugo vremena ponovo osjećao.

Odette je za Swanna djelovala kao poticaj da on ponovo može proživjeti i doživjeti emocije, razviti osjećajnost i opaziti ljepotu u ljudima, predmetima i umjetninama. Bit Swannova života bila je kombinacija ljudske i umjetničke ljepote, povezanost duha i tijela, sposobnost da se sve to uoči i uživa u tome. Sve to bilo je zaslužno da Swannov život prestane biti isprazan i povezan samo s užicima koje je tražio u tijelima žena. Kako je vrijeme odmicalo tako se Odette sve više udaljavala od realnosti u očima Swanna. Ona je za njega postala Zefora s Botticellijeve freske, nesavršeno savršena, u njemu je budila čežnju, opijenost ljepotom i ljubomoru...

SLIKA ROĐENJE VENERE

Sandro Botticelli (1445.-1510.) je svoju sliku Proljeće (talijanski: Primavera), poznatu i kao Alegorija proljeća, naslikao u seriji mitoloških slika za obitelj Medici koji su se zanimali za "pogansku" tematiku (kojoj između ostalih pripada i Rođenje Venere). To zanimanje je potaknuto obnovom Platonove filozofije (neoplatonizam) koja je dovela do zanimanja za antičke teme i osnivanje Platonove Akademije u Firenci 1469. god. Proljeće je, zajedno s Rođenjem Venere, bilo predviđena za Villu di Castello, a danas se nalazi u Galeriji Uffizi u Firenci.

The scientific formula for falling in love, and what happened when one woman tried it?

Woman walks into a bar with a simple scientific formula for love. What happens next will change how you think about dating, like, forever. In a thoughtfully penned New York Times essay that ran this past weekend (and went bonkers on some of our Facebook feeds), writer Mandy Len Catron recalled her experience testing out a science-based formula for falling in love and what happened in the aftermath.
It began when she stumbled upon an experiment which endeavored to make two strangers fall in love with one another. The study, conducted in 1997 by psychologist Arthur Aron, was entitled “The Experimental Generation of Interpersonal Closeness.” In it, a group of heterosexual men and women (who didn’t know each other) were paired up, and took turns asking one another a series of 36 increasingly personal questions. Then they were supposed to silently stare into one another’s eyes for four minutes. (The 36 questions asked in the study can be found here.) That’s it. That’s apparently all it takes to fall in love (or deep, deep like), according to Aron’s findings. While all of the couples he studied grew significantly closer after the session, one pair married six months after the experiment.

So last summer, Catron, a writing professor, decided to try this very experiment on her own with a male acquaintance whom she was hanging out with one-on-one (it just SOUNDS like a set-up for a rom-com, doesn’t it?). She writes, “Let me acknowledge the ways our experiment already fails to line up with the study. First, we were in a bar, not a lab. Second, we weren’t strangers. Not only that, but I see now that one neither suggests nor agrees to try an experiment designed to create romantic love if one isn’t open to this happening.”

Despite the obvious disparities between the study and Catron’s situation, something remarkably transformative happened over the course of the evening: through the 36 questions, she and her friend stirred up feelings of intimacy that would have normally taken them months to achieve. “The moments I found most uncomfortable were not when I had to make confessions about myself, but had to venture opinions about my partner,” writes Catron. “For example: ‘Alternate sharing something you consider a positive characteristic of your partner, a total of five items’ (Question 22), and ‘Tell your partner what you like about them; be very honest this time saying things you might not say to someone you’ve just met’ (Question 28).”

Then came the staring part. The pair decided to stay true to this part of the study as well, and went outside to stand on a bridge in the night air and gaze at one another for four full minutes. Such an act seems deeply romantic, and at the same time, terrifyingly vulnerable. No speaking, no glancing away. Just full eye contact for four minutes. Catron describes the experience as being similar to the sensation when you repeat a word over and over again in the mirror, and it begins to lose its meaning and become nothing more than a series of sounds. “So it was with the eye,” she writes, “which is not a window to anything but a rather clump of very useful cells. The sentiment associated with the eye fell away and I was struck by its astounding biological reality: the spherical nature of the eyeball, the visible musculature of the iris and the smooth wet glass of the cornea. It was strange and exquisite.”

At the end of the allotted time, it was clear that the two had developed an interpersonal intimacy which hadn’t been present before. There was a connection between them now, built on more than the fact that they had both agreed to try out a social experiment. Catron muses that her favorite part of the study is “how it assumes that love is an action. It assumes that what matters to my partner matters to me because we have at least three things in common, because we have close relationships with our mothers, and because he let me look at him.” The study asserts that the simple act of sharing, empathizing and exposing one’s feelings to another, is enough to cultivate a bond of love.

To spare you any more suspense: yes, the two did end up falling in love. (“I do love this guy the one in the column. I am still, every day, astounded by his small persistent acts of generosity,” she later writes on her blog The Love Story Project.) And while such an occurrence is delightful on a warm, fuzzy level, it is also remarkable to take a step back and acknowledge that maybe love isn’t actually so complicated. In fact, maybe it’s the most basic thing in the world. The amazing thing is realizing that the rationalization of love doesn’t take away any of its profundity or sincerity or magic.
In Catron’s own gorgeous words, “I see now that the story isn’t about us; it’s about what it means to bother to know someone, which is really a story about what it means to be known.”

Link

P.S. I can't emphasize enoughthe importance of eyes. If you observe closely, a woman eyes tell you just about EVERYTHING YOU NEED TO KNOW. Her eyes may be TELLING YOU ONE THING, while her mouth is telling you another!
EVERYTHING SHE NEEDS TO EXPRESS, SHE 'LL SAY WITH HER EYES:

You wil see when she's angry, when she'a sick, when she's sad, when she's happy, when she's pleased, when she's aroused.You will know when she wants to make sweet love to you or be left entirely alone. EYES NEVER LIE!

Pablo Neruda čileanski je pjesnik, pravim imenom Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto...

LAGANO UMIRE

Lagano umire onaj koji ne putuje,

koji ne čita,

onaj koji ne sluša glazbu,

onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,

onaj koji ne prihvaća pomoć.


Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,

postavljajući si svaki dan ista ograničenja,

onaj koji ne mijenja rutinu,

onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju,

i ne priča s onima koje ne poznaje.


Lagano umire onaj koji bježi od strasti,

i njenog vrela emocija;

onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.


Lagano umire onaj koji ne mijenja život

kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,

onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,

i koji ne ide za svojim snovima.


Lagano umire onaj koji si neće dozvoliti niti jednom u

životu da pobjegne od smislenih savjeta

i zaboravi biti sretan…:))

P.S. Za inspirativne Geru, Pasemi, Juicy, Mai, Janu i Pacijenta..:))

Raspravljati se i polemizirati na internetu.To je kao da si učesnik na specijalnim
olimpjiskim igrama...Iako pobjedis, i dalje si retardiran....:))

Dekadencija (srednjovj. lat. decadentia, od de- + lat. cadere: pasti), postupni gubitak, nestajanje stvaralačkih snaga, energije, vitalnosti, postignutih standarda; urušavanje vrednota i institucija; propadajući trend ili zamah u nekom razvojnom ciklusu. Primjenjuje se na sve društvene pojave kojima se pripisuju razvojne značajke: nacije, ustanove, religije, običaji, tehnike, umjetnosti. Slična razdoblja propadanja u predmetnom svijetu prirodnih znanosti označavaju se pojmom degeneracija. Izrazom dekadencija opisuju se samo određeni aspekti društvenih promjena. Katkad se za cijela povijesna razdoblja ili kulture govori da su proživjele ili proživljavaju stanje dekadencije (Rimsko Carstvo, bourbonska Francuska). Ali izraz dekadencija sa sigurnošću se može primijeniti samo na postupno propadanje u posebnom kontekstu i na posebne kulturne ustanove ili tehnike.

U teološkim shvaćanjima ranih kršćanskih povjesničara, njihovih srednjovjekovnih sljedbenika i potonjih nasljednika (J. B. Bossuet) dekadencija se tumači kao neopoziva kazna Božja. Za filozofe napretka i univerzalnog prava (J. Bodin, Ch. Montesquieu, R. J. Turgot, I. Kant, A. N. Condorcet, A. Comte) razdoblja su dekadencije tek slučajan otklon od neizbježivoga napretka. Od Ibn Halduna, G. Vica, D. Humea do J. Burckhardta i, osobito, O. Spenglera dekadencija je dio povijesnog procesa cikličkog uspona i pada, odn. rađanja, rasta, zrelosti i smrti. Prema utilitarističkim shvaćanjima dva su glavna razloga dekadencije: funkcionalna slabost i neadekvatno vodstvo. Prvi znači opadanje funkcionalne djelotvornosti (primjerice, političko slabljenje Španjolske u XVII. st.), a drugi srozavanje nekog poretka vladavine (slabljenje monarhije u korist demokracije). Za one koji vjeruju u trajnu vrijednost ustanovljenih normi, svako odstupanje od tradicije implicira stanje dekadencije. Za fundamentaliste i privrženike autoritarizma svako je novo misaono traganje znak dekadencije.

U studiju umjetnosti dekadencija je općenit naziv za pojave u procesu umjetničkog ili moralnog propadanja. Češće označava skupinu francuskih pjesnika i kritičara okupljenu oko časopisa La Nouvelle Rive gauche i Le Décadent, koja, s osloncem na Ch. Baudelairea, oko 1885. programski prihvaća ideju dekadencije i utire put simbolističkoj koncepciji (A. Rimbaud, P. Verlaine, S. Mallarmé), a potom i analogne pojave u drugim europskim književnostima. Pojam dekadencije u svim je svojim značenjima samo pomoćno sredstvo u povijesnom vrednovanju snage kulturnih oblika. Njegovi standardi nisu moralni nego praktički ili filozofski.

P.S. Svaka sličnost sa Blogom i privatnim ZOO nije slučajna...:))

P.S.1. Sada pred izbore biti ćemo počašćeni pisanjem Zlatkice, Ivanschice i sličnih
klonova, mutanata i duplića koje će svojim pisanjem ubrzati proces dekadencije Bloga...:))

Helmut Newton was a master of erotically charged fashion photography, featuring often in highly regarded magazines such as Vogue and Harper’s Bazaar.

Link

Koliko tolerantni pojedinci čine društvo kao cjelinu kvalitetnijim i ugodnijim mjestom za život?

– Pojedinci koji su pretežno tolerantni (u većem broju situacija, prema većem broju različitih pojava, ideja, stavova...) mogli bi društvo u cjelini činiti kvalitetnijim i ugodnijim za život, kad bi se u tom društvu tolerancija cijenila. Ali tako dugo dok se smatra slabošću ili nekim nepotrebnim oblikom ponašanja prema nepoželjnim ljudima i idejama, ne mogu ni tolerantne osobe mnogo pridonijeti kvaliteti društva u kojem žive. Treba, međutim, reći da je život tolerantnih osoba kvalitetniji od života netolerantnih osoba. Tolerantan čovjek ne bavi se onima koje ne podnosi, samo im daje sva ljudska prava koja im pripadaju, ne podržava nikakav oblik diskriminacije tih ljudi ili stavova i živi svoj život u miru. Netolerantna osoba bavi se stalno onima koje ne podnosi, kao što se i zavidna osoba bavi onima kojima na nečem zavidi: stalno promatra što oni imaju, a ona nema; što su dobili, a ona nije; što ih veseli, a nju ne... I tako netolerantni i zavidni ljudi najviše narušavaju vlastitu kvalitetu života, šteteći često, dakako, i onima koje ne podnose.

Kako poučavati toleranciji od malih nogu?

– Tolerancija se uči, kao što se uči i uljudno vladanje, ponajprije u obitelji, pa onda i u svim odgojno-obrazovnim ustanovama: vrtićima, osnovnoj i srednjoj školi, fakultetima, medijima.... Djeca brojne predrasude koje su temelj netolerancije stječu u roditeljskom domu, kad od roditelja čuju kako su neke skupine ljudi, nazovimo ih ovdje da nikog ne uvrijedimo primjerice, Fljufići, škrti, neuljudni, prljavi, neodgovorni, a Kljukići neotesani, neobrazovani, lijeni itd. Pri tome se kod takvih netolerantnih izjava i izražavanja predrasuda ne mora raditi samo o ljudima druge nacionalnosti, vjere, podrijetla ili obrazovanja, već i o različitim stavovima prema, na primjer, građanskom odgoju, zdravstvenom odgoju, poučavanju uljudnog vladanja prema drugim ljudima...(Novi List)

Više o tome na linku:

Link

O alfa mužjacima napisano je već mnogo toga. Oni su rođeni vođe, najbolji, najljepši i najsposobniji pripadnici svoje vrste. Najčešće se vezuju uz alfa ženke kako bi ojačali vrstu i osigurali joj uspješan nastavak. Manje vrijedni primjerci vrste često ostaju bez nasljednika te njihov genski kod polako izumire. U ljudskoj vrsti situacija je malo drugačija. Ljudima je dan kompliciraniji način razmišljanja, osjećaja i odnosa pa su moguće i razne kombinacije. Jedna od zanimljivijih je alfa žene i beta muškarci.

Navikli smo kroz povijest gledati žene i supruge kao one koje su kod kuće, odgajaju djecu, drže kućanstvo i sve ono što se ne smatra važnijim poslovima (ma koliko svi tvrdili da su im djeca najvažnija). Što se događa kada su žene te koje imaju karijeru, a muškarci ostaju kod kuće, brinu se o djeci i kućanstvu?

Rečenica: „Draga, stigao sam kući", može se prevesti i na „Dragi, stigla sam kući", u slučaju alfa žena.
Ono što je najvažnije, svaka od njih ističe kako im je potpora njihovih muškaraca izrazito bitna jer kao što iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, tako i iza uspješnih žena trebaju stajati njihovi partneri.

Ljudi se često pitaju mogu li takvi muškarci biti privlačni ženama za koje se često pogrešno smatra da su žderačice muškaraca samo zato jer imaju vlastite biznise, odlične karijere i slično. Još ako uz to i dobro izgledaju, predrasudama nema kraja. No, mnoge uspješne veze alfa žena i beta muškaraca uvjeravaju nas u drugo.

Njihovi partneri imaju razumijevanja kad nakon cjelodnevnog posla one dođu doma i umorno dignu noge na stolić, kad se brinu jesu li dovoljno dobre majke svojoj djeci jer ne provode dovoljno vremena s njima, kad ih navečer zbilja boli glava kad legnu u krevet. Ono najvažnije jest da niti jedan beta muškarac sebe ne smatra manje vrijednim muškarcem zato jer je kod kuće s djecom i/ili manje zarađuje od svoje žene.

Često ovakve zajednice opstaju u dugim i uspješnim vezama jer se smatraju timom u kojima svatko ima svoju važnu ulogu. Ključ uspjeha je kao i u svakoj drugoj zajednici - pravilna komunikacija. Uz sveopću androginizaciju ljudi ovakvih zajednica bit će sve više. Nije li vrijeme da se ostavimo nekih zatucanih razmišljanja i krenemo korak naprijed u odnosima? Što više muškaraca ostane kod kuće, više će se cijeniti i žene koje to predano rade od pamtivijeka.

JEDNA NEVAŽNA ANKETA

P.S. Mala anketa za muške na Blogu, da li Vas smeta
ako je žena pametnija od Vas i zarađuje više od Vas...??

Mene ne smeta ako više zarađuje, a u dubini duše
mislim da sam ipak pametniji?? Pametna alfa ženska
može Vam stvarno promijeniti život, recimo od jednog
rasnog Rexija može napraviti pravi štene ili pudlicu
dok kažeš Rexy Sexy, Pita Kita, Ravus Bonus...:))))