Soul searching

Nekoliko se puta ovdje na blogu dotakla tema nasih slabosti, demona. Pitanje je kako naci nacina zivjeti s njima. Tuff kaze treba ih prokuziti i neutralizirati.

Jucer je Amy pisala o zrtvama okolnosti i gospodarima vlastitih odluka, a ja se pitam ima li uopce smisla rasclanjivati ta dva pojma. Svi smo mi zrtve okolnosti - nismo mogli utjecati na to gdje i kad cemo se roditi, niti tko su nam roditelji, u kojem sustavu zivimo, ali nam je na kraju prije ili kasnije dana moc odluke, izbora, barem djelomicno.

Pitanje je koliko zparavo uopce imamo mogucnost odlucivanja i upravljanja vlastitim zivotom? Cesto manje nego sto mislimo, a ponekad i vise nego sto vjerujemo. Prvo se zove iluzija kontrole, a drugo iluzija uzaludnosti. Kao i u mnogo cemu drugom vlastiti nas um vara i u ovom slucaju - daje nam iluziju necega sto nije stvarno. A zasto? Ima li uopce opravdanja? Zato jer smo takvi, ljudi smo, nesavrseni, bugoviti. Svatko ima svoje nesavrsenosti, slabosti i demone. Mozemo li ih zaista prokuziti i neutralizirati?

Od dviju gore navedenih iluzija cesto se uhvatim u iluziji kontrole, kad mislim da mogu utjecati na stvari vise nego sto to u stvari mogu. I kad ne ide onako kako bih zeljela, jos vise navirem, pokusavam na sve moguce i nemoguce nacine okrenuti situaciju kako bih dobila ishod koji prizeljkujem. A to u velikoj vecini slucajeva polucuje bas suprotni efekt.

Sto vise pokusavam nesto zadrzati, to mi brze klizi iz ruku. Ko da stiscem lignju. Najgore od svega je sto znam i to mi je vec neko vrijeme poznato - sto me vise strah da cu ostati bez necega, to su vece sanse da ce se upravo to i dogoditi. Amy kuzi - isto privlaci isto. U stanju straha da nesto nemamo ili da se bojimo izgubiti odasiljemo svemiru energiju "neimanja" i on nam uzvraca na isti takav nacin - ako nemas ono cega se bojis da i dalje neces imati, uzvratit ti na nacin da i dalje to nemas; ako se bojis da ces bez toga ostati - ostanes bez toga. To se zove zakon privlacnosti i svemir tako funkcionira.

Probala sam na razlicite nacine neutralizirat svog demona - sakrivajuci strah, praviti se hrabra, kao da ga nema, ali to se ne moze sakriti. Vidi se iz aviona ako je reakcija iz straha ili je iz ljubavi. Pokusala sam i na nacin da jasno i glasno iskomuniciram taj strah, moleci za pomoc: "nesigurna sam, bojim se da cu te izgubiti. Ne dozvoli mi da pokvarim ono sto imamo". Ali je rezultat bio isti.

Kazu da je najbolji lijek protiv strahova - uci u njih. Al' lako je reci.

Did you ever know that you're my hero,
and everything I would like to be?
I can fly higher than an eagle,
'cause you are the wind beneath my wings.

Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link

Sjecas li se filma "Zivot je lijep"? Sjecas li se famoznog pozdrava kojim je Guido mamio osmijeh svoje dragoj:
"Buongiorno, Principessa!" Tako sam se ja osjecala uz tebe. Bila sam tvoja princeza. Sjecas li se kako sam znala zaspati uz Coupling i BBCPrime na kaucu u dnevnom boravku, a ti bi me tuznim glasom dosao zvati da ti se pridruzim u spavacoj sobi: "micek, daj dodji u sobu! Odi micek!" A ja bih unatoc tome prespavala cijelu noc na kaucu, kao da se ljutim na tebe zbog neceg. Ali nisam se ljutila. Bila sam samo tvrdoglavo ponosna.

Sjecas li se kako bi jutrima ostala spavati duze prije nego sto smo zajedno isli na posao. Ti bi se vec spremio i skuhao mi caj od kamilice. Al ja prava ljencina, nisam htjela ustati dok vec nije bilo kasno. Samo bi se nabrzinu istusirala, navukla odjecu i ispila taj caj na eks. Bez rijeci, bez hvala.

Sjecas li se one zime kad si zbog Y2K buga morao u Rijeku za Novu Godinu? Odsjeli smo u nekom malom hotelu u kojem su me prevarili da je matovilac ona crvena salata. Sjecas li se da sam otisla za Zagreb par dana prije tebe i sjedila sam u autobusu i gledala te na peronu. I gledali smo se tako netremice. Danas punih 13 godina nakon toga, osjcam istu bol koju sam osjetila kad smo se tog dana pozdravljali. A bio je to samo kratak pozdrav dovidjenja.

Sve sam to prebrzo zaboravila, nista od toga mi nije bilo u sjecanju par godina kasnije kad sam ti rekla zbogom. Onaj krajnji i posljednji zbogom. Tad me nista nije boljelo, cak niti briga kako ces ti to sve dozivjeti, kako ce to tebe boljeti.

Ako ti je ikakva utjeha, zivot me svako malo podsjeca na tvoju bol i osjecam ju. I pozelim ti reci da mi je zao, pozelim te zamoliti za oprost. Pozelim se vratiti u tvoj zagrljaj, ali me je sram svega. Ne bih mogla stati pred oci tvojoj obitelji nakon takvog odlaska kakav sam ti priredia.

Nadam se da si unatoc svega nasao srecu. Nadam se da mozda pod stare dane kad nam vise ne bude stalo sto drugi misle, da cu tada opet biti tvoja Principessa.

Link
Link