HIPOKRIZIJA

O kako je čovjek ne malen ispod zvijezda, već satkan od njih! Danas sam (konačno) uz moldavski merlot i domaće tortilje u kojima je bilo svega previše (imam izvrstan recept, ali kao i svaki recept treba puno kvalitetnih sastojaka da bi hrana bila dobra), ali taman za nas dvije! Jer, pričale smo i iscrpile se u punih pet sati druženja! Obišli smo sva zvježđa i sazvježđa, proučili dva natalna horoskopa i pretresli svoj (i malo tuđih) života! Tako je to kad se vještaci (netko bi rekao vještice) života druže. I to nakon godinu dana, žena je ipak došla! I ja sretna što sam ju mogla ugostit u svom domu, iako se ona ljutila što ju zovem gostom! I što sam saznala? Ponešto što nisam znala…o sebi, o njemu! Puno toga što sam znala…o sebi…o njemu! Hm…mjesec u škorpionu! Ili mjesec u ribi! Ili mars u škorpionu! Venera u jarcu! Mjesec u ovnu! Ajme…koliko riba, vodenjaka, škorpiona! Koji spajaju i razdvajaju! Čitam ovih dana kako se razvode J.Lo i B. Affleck! Vole se ljudi ali se razilaze, jer očito njihov ZOO (mislim na horoskopske znakove, podznakove i ostala sranja) se ne može složiti, podnijeti, biti i rasti zajedno! Često to tako biva u životu (o tome sam toliko puta pisala) da se ljudi vole, pa ipak…pa ipak…ne ustraju! I izrekle smo danas jedna i druga jednu herezu (ali suštinu života i istine)! Kako smo mi muškarci i žene različiti, kako smo mi ljudi različiti! I kako nas onda spojit, makar na dulje vrijeme, a kamoli zauvijek? Jer, on ne može dati zagrljaj i emocije, ali može peglanje kartice! A ti ženo, ne možeš prihvatiti život bez emocija a peglanje kartica ti ne znači ništa! A onda smo gromoglasno prasnule u smijeh i rekle: a možda smo trebale, možda bi ipak mogle…peglati kartice? Sada sa gotovo sedam banki? Bi! Ali…ali…prošlo je 50 godina i trebalo je onda znati stati, ostati…i peglati ! A doista smo svi samo zvjezdana prašina satkani od snova i sanja i…. stvarnosti od koje bježimo! Možda bi život bio lakše kada bismo ko u golfu, upiknuli neku boju zastavice za svako sranje koje nam se događa u životu i onda tek pošto riješimo dotičnu „rupu“ otišli na slijedeću, pa opet slijedeću…pa ako treba se i vratili na onu prvu! Istina, igra bi tada izgubila na dinamici, na manje polja bismo zapiknuli svoje zastavice (osvojeni teritorij i uspjesi), ali bismo manje bježali! Od sebe i drugih. I možda bi se više prepoznali…sebe u njemu, njega u sebi? Što sam danas naučila o tebi (vraćam se opet tome jer mi je to bitno)? Što sam danas naučila o sebi kroz tebe, zbog tebe? I to mi je bitno. Hvala ti ženo što si bivala samnom danas pet sati kada smo pričale, onako istinski kako dvije žene mogu i znaju, kako bi dva čovjeka kao i svaki čovjek, trebao! Osobito ljudi koji su si bliski, do kojih nam je stalo…koji su tu negdje pokraj nas! Čak i kada su samo pokraj sebe…ponekad je puno samo sjesti kraj nekog tko plače i pomoći mu plakati! Nije lako biti sa sobom načistu, a još je teže biti s drugima načistu? Je li uopće potrebno biti načistu? Meni jest! Kako dalje? Moram dalje, makar ostala i tu, pokraj sebe ili otišla…važno je da ne izgubim sebe. A želim se i naći opet, jer sam se nekako ovih dana pogubila. No, kad silno želiš naći izgubljenog sebe, moraš htjeti i moći i naći ono što nisi želio, i prihvatiti ono što si našao! Možeš ti to, mai sarai, ti koja nikad nikom nisi (prijevod značenja riječi mai sarai), moraš moći sebi! Obrisali su mi na iskrici taj nick, ali unatoč prahu i pepelu, zvjezdana prašina njenog bića i danas je tu. Ne zato što želi, već stoga što nikad nikom nije!

Nat King Cole - Stardust

Link

Link
What a Diff'rence a Day Makes √ Amy Winehouse √ Dinah Washington

.....rijetko kad mi je kopija bolja od originala. ovdje možda ne bih rekla da je bolja, ali je jednako dobra A. Winehouse D. Washington!
kako sam došla do ove pjesme baš sada...danas? pa tako što sam odgledala francuski film "ljubav je u zraku"! vječna tema rastanka ljudi koji se vole i eventualnog ponovnog sastanka! i priče kako obično trice i kučine budu razlogom razlaza. koje ak se ne verbaliziraju, narastu ko gora! olimp čak, na koji onda poslažemo neke bogove, minotaure i ostale životinje! suvišna izmišljena lica. i čujemo ono što nije rečeno ili kažemo što nismo mislili.

pametni telefoni su dušu dali za zajeb. nekoć, dok ih nije bilo razgovarali smo face to face! danas, kaže mi neki dan kćer, ljudi (mladi) uglavnom prekidaju tako da nekog skinu s neta! ne skinu s kurca, ne pošalju u pičku matrinu...naprosto kliknu gumbom na skip...delate ili kako već sve to ide na fejsu, instagramu, tik toku i ostalim "društvenim događanjima".

nekoć smo se opijali kad smo prekidali i raskidali. pa tri dana nismo dolazili k sebi. jednom sam čitala da žene kad prekinu (ili kad ih tip ostavi) tjedan dana nakon žaluju i plaču! potom se pridignu i krenu dalje kao da ništa nije bilo!

muškarci pak, tjedan dana piju i vesele se sa društvom ili drugim ženama a onda nakon tjedan dana im dođe iz dupeta u glavu i shvate kaj su sjebali i propustili! i onda pate, dugo, dugo...predugo!

još uvijek sam žena ako po ničem a ono po prekidanju! u čemu je ovaj dan drugačiji? i što čini uopće dan drugačijim? ništa osim brige za sebe. uvijek nakon brige za druge, vratimo se sebi i brizi za sebe! jer nam treba ljubav (volimo se i grlimo), treba nam utjeha (isplačimo se), treba nam svijest o ovom sada! postoji samo to! i bol. kako manje patiti. treba nestati san i misli. ovo što ostaje je stvarnost.

nije problem stvarnost, svijest ovog sad! beznaporno stanje tj svijest! i intuicija! što činiti za sebe? obično slušamo emocije (koje su kaže salopek, najniže), potom slušamo razum koji je iznad...a rijetko ili nikad ne slušamo intuiciju! čak i kad je čujemo i vidimo, ne postupimo po njoj! zašto? eh...sve i svašta smo učili u školama, faksevima...ali samospoznaju i kako to činiti, nismo. batrgamo se, bauljamo, padamo i podižemo se! za koji dan će i ovaj tjedan završiti! hoće li doći dan koji će biti drugačiji? možda hoće, jer ću ja biti drugačija!

e vala eterniče, hvala za današnji blog i ovaj članak! zdušno sam ga pročitala...a bome na tragu je i toliko toga što sam i ranije čitala. a opet, ne mogu ne spomenuti (možda si njime bio i potaknut da c/p ovo kaj si objavio) blog cyberice (koji je obrisan) a koji je bio posprdni i aluzija na donin blog na temu ne-binarnosti (neti neti)! sve u svemu, osvježio si mi današnj bloški dan! možda ovaj tvoj zapis i dotična cyb pročita pa se nekaj i zapita u svom životu?
a tnx dona i tebi kaj si sve pojasnila...tko, kako, zašto da ili ne...možda to sve i cyb pročita (šteta kaj nisi vidla njezin blog, mislim da je ciljala upravo na tebe, a sad bu još i više)! kakogod, ljudi ne znaju i ne znaju da ne znaju...tko su, što su i što bi željeli biti! kak sam upravo odslušala jedne "guruice", stvarnost nije problem već je stvarnost svijest ovog sad, mogu samo reći.....sve smo to mi i sve što jest je ovo sad jer postoji samo to!

puno vike nizašto! nisam sinoć (kao ni desetljeća prije) gledala niti slušala eurosong, ali čitajući jutros blog od fly-a gotovo da sam ubrala cijelu veče! a dečec ko dečec, puno skače, nešto pjeva i thats it! za raju puno šarenih laža i boja, puno vike i urlanja...to danas zovu mjuza? vjerujte mi, da sam odgledala, teško da bih ikog od njih razlikovala? kak veli dovla, ja preferiram neku drugu i drugačiju mjuzu! no, tko voli nek izvoli. ali da sam tomaševiću na objavi spočitnula doček na trgu, jesam. sva ta vikanja po trgovima, dočeci, ispraćaji...nisu to nikad bili gradski običaji! no, kako su građani odavno već napustili grad kao svoj položaj (ili se povukli na neki drugi rezervni) osta pustoš! najbolje to (kulturu i sve ostalo) pokazuju slike trga jutros...i sve je rečeno!

odgledah večeras film "Ponoć u raju"! i pregršt misli izrečenih u njemu (neću o glumcima, glumi i sadržaju jer je sve deja vu), ali ću...

"....tuga nije racionalna. ...žalite li kada zbog svojih odluka što ste se oženili ili što ste otišli? ...

a odgovor:

...život je kratak, ako zaista želiš nešto, moraš se boriti za to. iako će to neke povrijediti, iako će to i tebe povrijediti. imao sam mnogo ljubavnica i ljubavnika, no nitko od njih sada nije ovdje samnom da me njeguje do gorko-slatkog kraja. pa što! jesam li kriv što sam odabrao biti iskren oko toga što i koga želim, umjesto da to potisnem kao većina drugih? prihvaćam posljedice svojih djela! prigrlio sam ih.

a obitelj?
obitelj može preživjeti sve ako ima ljubavi! stvari se mijenjaju, i to je ok....

život je kratak i nije generalna proba, pa treba slušati instinkte i snositi posljedice...

ne trebamo li svi povremeni predah od stvarnosti. svaka veza zahtijeva zdravu dozu zavaravanja...

većina velikih ljubavnih priča na filmu ne može preživjeti svakodnevicu (do posljednjeg daha, casablanca)..."

nekako sam se držala ovih nekih postulata kroz život! i ovih dana se srećem s tim da obitelj može sve preživjeti ako ima ljubavi. a ima je!

i da, iracionalna tuga me pere ovih dana. tko o čemu, ja o filmu..."dobar dan, tugo"!

jedini čovjek koji me ikad u životu (i to cijeli svoj život, kako nedugo reče) volio, jedva da je danas bio u stanju reći pokoju rečenicu. to me potreslo. s tim čovjekom imam djecu! možda najviše što sam ikad imala u životu a nije uopće stvar do imanja. i trebala sam te prvi put danas, možda čak istinski prvi put nekog uopće zadnjih godina.

i nije te bile, kako te ne bje niti tolike dane u ovim nekim našim danima. i što reći? nemam ja nikoga. i tu rečenicu sam toliko puta danas ponovila kroz suze!

a danas ju je rekao i moj dobri i dragi frend. to je ono kad moraš navesti u nekom formularu kad biraš doktora koga obavijestiti u slučaju smrti? nemam ja nikoga, reče on! dok je on danas izgovarao tu rečenicu, nisam znala da ću je i ja danas upravo izreći! jer, nemam ja nikoga.

a mislila sam ovih dana da imam tebe. nemam, jer ti ne poštuješ moje vrijeme, pa time ne poštuješ niti mene., ok, ja sam nagla i brzopleta, ali tko god me zna, zna da sam takva, strastvena vlajinja!

gdje je tu vodenjak? pa možda tu da strast i huja minu za po ure i nastupi nirvana...svijest da je bilo to što je bilo, jer je trebalo biti. i da više nije. i kako ikome to objasniti? nikome, jer nemam ja nikoga!

i nadam se da nije danas bio zadnji put da pričam sa svojim čovjekom iz bivšeg života, ali je zadnji put da bilo kome (osobito sebi) dajem nadu za bilo što.

zajedno. ne možemo mi ništa zajedno. i da, zadnji je put, ko što je svaki dan zadnji i ne znam hoće li biti slijedeći. to nas nisu učili u životu, da ga živimo danas, ne znajući za sutra. svašta su nas učili ali susret sa ništavilom nisu.

zato je susret da nemamo nikoga tako bolan. ali, dobar je to susret. jer znaš, ne nadaš se više, ne očekuješ...nema više ljubavi, poštivanja, zajedništva! ostaješ jedinka koja baulja jedino što neki bauljaju u dvoje a neki kao ja, posve sami.

trideset i više godina kako sam ostavila tog svog čovjeka, a voljela sam ga više od petnaest! i on mene. onda su nam se puti razišli, on osnovao novu obitelj, ja osnovala svoj brak...jer, ništa nije zauvijek. kad to shvatiš (a nisu nas tome učili) prihvatiš da je sve bilo i više ničeg nema. nema...ni slike, ni lika. samo praznina prostora, duše i...

"kako po kišnom danu...."

"....nije baš nešto....?"

"Pustinja sveposvuda. Idem ovog vikenda vidjeti Iskricu.
U Zurichu, pa što bude. Ioanko još nisam tamo bio."

"Wow...svaka čast, tako treba....jedan je život! Kapa do poda, prijatelju! "

i bje to događaj dana! da moj prijatelj ide u Zurich da bi se našao sa iskricom! kao što i rekoh, wow! to je čin vrijedan pažnje i divljenja! takav čovjek od mene to zaslužuje. istina, možda sam i ja imala takvu priliku biti "njegova iskrica" ali prije skoro dvije godine nekako nisam se mogla na to odlučiti! nije me privlačio (fizički) pa smo ostali samo frendovi...koji se povremeno druže na kavi, kakvom ručku, kakvom kulturnom događaju i tak...

no, moram priznati da sam danas poželjela imati takvog čovjeka...koji bi za mene krenuto nekud? ne mora biti na drugi kraj svijeta, ali barem nešto, nedje, nekako... neću reći da nije toga bilo, ali nekako uvijek u krivo vrijeme, s krivim ljudima a oni "pravi" su obično omanuli? ili nisu niti poruku poslali kad su trebali, nisu donijeli cvijeće a trebali su, nisu učinili nešto, a trebali su...ili su učinili ono što nisu trebali...ajme, koliko je takvih čina i nečinjenja!

a drugi događaj dana je da je moj ex prvi završio u bolnici! fibrilacija atrija. davno bje kad smo se razišli, ali je otac moje djece! čovjek sedam banki koji puši ko turčin, sve više pije...i očito ga zelo? žal mi čovjeka, ali pitanje je koliko svatko od nas čini ono što bi trebao tj čini ono što ne bi trebao? pušit kutiju cigareta u ovim letima, bome nitko me neće uvjerit da je to dobro! popit pol litre rakije jutrom već, isto nije dobro (tipično muško rješavanje bračnih problema)! a u familiji generacijski i dnk srčani problemi. možda sam ja postala preveliki trezvenjak pa se držim reda i otaljavam ove godine, ovaj život...i starost? koja nimalo nije ugodna, pače, okrutna je! i lamentiraš tako na temu kako tivišeništanije...a onda dobiješ takvu neku vijest o fibrilaciji i sretan si kaj si živ! živ živ!

kako nas život uzvisi pa opet unizi! jedno bez drugog nejde. ovaj put nisam zapizdila ja s porukom nekom njemu a nit neću. oću li imat strpljenja pa sve to shendlat, ne znam? imam dojam da dnevno pet puta popizdim! a njega nema. radi čovo. zgrće pare sa sedam banki? jebem ja lovu i ljude koji ne vode brigu o sebi.....bilo da puše, piju, prekomjerno rade....sutra vas više neće biti! možda vam i zavidim jer sam postala čisti trezvenjak?

poput ovih božura, koje sam danas kupila na trešnjevačkom placu, obično me i život svlada! intenzivan miris kojim je odisao cijeli boravak, pomalo me zamarao. čak toliko da sam navečer dotične preselila u blagavonicu (kuhinju)! taj intenzitet povezan s nečim drugim, malo mi je dao misliti? treba li baš uvijek intenzivno doživljavati druge ljude, događaje, osjećaje? kod mene ta dilema izgleda otprilike ovako: ili postoji ili ne postoji! nema između! kad osjećam i doživljavam nešto ili nekog, to činim svim svojim osjetilima, bićem...kako umom tako i tilom! kad pak ne, nema ničega....mogu ja pričati, mogu probati glumiti zainteresiranost, ali džaba! no, sve češće se pitam koliko je dobra ta i takva isključivost? možda je bolje biti mlak...u svemu! tako se manje trošiš, manje patiš, manje ulažeš sebe, manje te košta. lakše se povučeš, manje sudjeluješ i analiziraš, okupiraš tijelo i um. ali kako, kako tako? ok, s godinama to je malo jenjalo, nema više da jurnem, a ako čak i jurnem, stanem. analiziram, osluškujem, premišljam i razmišljam...ko one video vrpce, čak i brišem već snimljeni sadržaj. intenzivnost je moj životni moto, bio i ostao. nije to baš nešto za pohvalit se, ali dobro je da je čovjek svjestan svoje prisutnosti...u svemu! i onda učiniš swich off. ali, večeras prije no što se isključim, poslušat ću malo upravo tim intenzitetom sebe ovu mjuzu...ne mogu drugačije, ne želim...i neću! ma koliko bila sama u tome! jer, u slušanju glazbe, u plesu...nikad nisam sama ma koliko sam upravo to bila!

John Lee Hooker featuring Bonnie Raitt - I'm In The Mood
Link
Link
kosovski božuri, korni grupa
Link

Dobro društvo (najbolje je društvo koje se ne planira), super mjuza 80.tih...sjajno! vele kaj je dobro, treba ponoviti! izvrstan prostor kluba Jiggy bar (Novinarski dom), publika raspoložena za ples (čagicu)...puno smijeha. čak niti dugotrajno čekanje taxija me nije omelo, pa sam na koncu prije dočekala noćni tram nego li taxi! nisu više izlasci za mene otkad nemam svoj auto. a moj komad ima auto ali neće samnom na čagice! život je pun kompromisa

Kao što nakon grmljavine, sijevanja, kiše, vjetra…jednom rječju oluje širokih razmjera pogledom obuhvatimo svo to zbivanje koje mine, tako i ljudske oluje iznjedre mir! Cijeli život jurimo za nekim svojim snom, stalno opjevavamo neke kraljice i kraljeve svog života, stalno težimo i želimo. Ponekad ostvarimo, ali uglavnom ne.
Još iz onog djetinjstva iz kojeg nosimo traume ljubavi koje nije bilo a toliko smo je bili željni, do gubljenja i stjecanja tokom skupljanja sebe i svojih ostataka….što po radnim mjestima, što po vrtićma i školama, što po raznim bespotrebnim i iscrpljujućim raspravama tijekom bračnog ili nekog sličnog života…nosimo to sa sobom! Rijetko ispustimo te zavežljaje. Često vitlamo njima oko sebe ne bi li zgađali nekog koga smatramo odgovornim?
Ali, u stvari nema drugih krivaca a niti zaslužnih osim nas samih! To su naša očekivanja! Ona su zaslužna i odgovorna za sve. Sva razočaranja, sve suze, sve bjegove i povratke. Mi smo ti koji ne „valjamo“. I uglavnom se ne možemo mijenjati. Možemo samo preživjeti ovakve oluje i nakon njih se osjećati…mirno! Zadovoljno. Prazno! Je li ikome praznina bila lijepa? Uglavnom nije, težimo punini, a onda nas punina rastače, razapinje, propinje i nokautira! Pa i nadalje joj težimo. Punoća praznine!
Ja danas tako na proplanku svog života nakon jedne oluje koja je trajala bome i desetak dana! Zemlja (terra) je natopljena kišom (suzama), vjetrovi su otpuhali sav smog i plinove koji guše, munje su popalile svu „suvad“ od suhog granja, lišća…svega trulog i uvelog. I takva umivena, sjedim tu pokraj sebe i osluškujem. Valjalo je to i zapisati. Ne želim ništa, ne želim nikog, nemam ništa, nemam nikog. Hm..iluzija nemanja za razliku od iluzije imanja! Mnogi su to toliko bolje od mene opisali, napisali…pa ipak, meni moje riječi služe.
Već koliko sutra, opet ću željeti, htjeti, ne moći, ne smjeti…ali to me neće odvratiti! Jesam li štogod ipak naučila u ovoj potonjoj oluji svog života? O da, ne mogu nadoknaditi sada i ovdje, ubuduće, sve što je trebalo biti a nije. Jer nikad niti neće. Što ne znači da neću opet željeti, nadam se ne nikad više ovako snažno i jako svjesna da nije moguće. Izašla je „ljutnja snova“ i nema više ničeg nemogućeg. Niti snova niti ljutnje. Ali, da sam imala san, jesam. Ako sam i sanjala nekoć, nešto, sada sam se probudila i nastavljam živjeti snove.

Link

Gary Moore I Had A Dream

nekako me ova fotka uvijek razgalila, pa i danas kad mi ju je fejs poslao kao podsjetnik na druženje na jarunu prije sedam let!
tada sam bila mlada baka, a sada sam već seniorka. no, kako mi valja iskoristiti i ovaj zadnji dan premiuma, lijepo je da se pozdravim na prvoj strani. sretan vam prvi maj, praznik rada!

nije praznična, ali nakon katarze i čišćenja, dobro dođe!

Status Quo: Whatever You Want
Link

Ken Hensley - Lady In Black
Link

još malo, a možda i posve drugačije...namjere su uvijek iste!

Chris Rea - The Road To Hell
Link
i da, nismo sami!
Gary Moore - Still Got The Blues
Link

za kraj, zna se! vrh!
John Mayall & The Bluesbreakers with Gary Moore - So Many Roads
Link


ovih dana su mi se motale svakojake misli, neke su preživjele a neke su umrle, umjesto mene! riječi su izgovorene, pisma napisana...ostala je samo mjuza! jebeš nas vodenjake...mi kad ne znamo kaj bi, naprosto isparimo!

o da, ima još...I'll take care of you
Joe Bonamassa & Beth hart - I'll take care of you
Link

EMANUEL....i moja privrženost!
Danas sam pohodila njegovu izložbu! Prekrasne slike, meni barem. I upravo to što se nije uklapao u svoje vrijeme, slikarske pravce i proklamirane uzuse (nije imao svog mecenu kako pollitičkog tako niti materijalnog te nije slikao portrete i drugo po narudžbi) upravo to mi se kod njega sviđa. A time odišu i njegove slike...tako je svoj! Sva ta drugačijost koju je imao. Osobito par slika. U dva tona...ili čak jedan..jednu od tih sam i zakeljila. Ekspresionizam i impresionizam su mi inače dragi iako ovo njegovo nije to, ali je radio izlete. Istina, draži su mi akvareli od ulja...no njegova ulja na posebnom platnu (jute) čine njegove slike tako drugačijima od ostalih ulja...kao da će iskoračiti sadržaj iz slike. Cijela ljepota je stajala 25 kn (uz vodiča)!

Smiješi mi se i Ermitaž...Katarina Velika. Oni koji su bili u Rusiji davno su mi rekli kako je muzej Hermitage (jeste li znali da to na francuskom znači utočište?) prekrasan! Nažalost, meni je strašno da je tu divotu i to zlato platilo svojim životom i bijedom, glađu i bolešću milioni ruskih ljudi. Kada ste bili zadnji put na nekoj izložbi? Otiđite!

A kada ste bili nekome netko?

Jutrom me probudila poruka sms...
„Vozim se u vlaku kraj tebe...dobro jutro
A nema ni Sare
Prozor spušten“
„Dobro jutro i tebi...pogledala sam kroz prozor...onaj drugi, koji nije „spušten“. I otpratila te pogledom.“
„Lijepo“
„Pa ti si meni bio nešto lijepo i žao mi je što više nije tako“
„I meni
Nedostaje mi to lijepo.“
„Pa javi se nekad...i tak...“
„Može“

Shvatiš da je dobro što osim pogleda na Grmoščicu i Sljeme imaš i pogled na tračnice! Iako vlakovi voze pravocrtno, imaju stanice! Na kojima možeš sići ili se popeti? U stvari, u ovu godinu dana kako sam tu, malo sam koristila tu prednost silazaka...na pravoj stanici? Možda sam češće ulazila na pogrešnim?
No, da se vratim na Emanuela Vidovića, koji je bio drugačiji od drugih slikara. Tako su i neki drugi umjetnici npr života drugačiji od drugih ljudi?
I neki ostaju zauvijek upisani i utisnuti u nečijem životu! Ja očito ostavih traga...jer neki bivši su i danas gotovo tu? Ne treba trgati sve spone života ali niti ih održavati na životu tek toliko. Ako sam ikome (ili bolje ičemu) privržena to je ta moja ideja o ljudima...sve ih trebamo, sve ih imamo!

Ako da, ako pak ne, ne treba ih! Eto npr danas sam bila sa svojom frendicom koje smo si više od toga više od 40 godina! Ta naša vodenjačka sposobnost da uzimamo tj primamo ljude i otpuštamo jednako...bez imanja i bez moranja, onakvima kakvi jesu! Nikad nikom od svojih partnera nisam uvjetovalla da nešto moraju...ali sam uvijek jasno davala do znanja što želim i što mislim o njihovim „sranjima“!

Izbor je bio na njima...nažalost, neki su namah izabrali svoja sranja a post festum shvatili da su se zajebali? Naravno, potom to i skupo platili. Nažalost, to sam onda i ja skupo plaćala jer nije bilo ostanka ili opstanka meni bez njih! Dvoje je dvoje a nikako jedan nije dvoje! Dugo nisam nikoga ostavila, barem ne namah! Naučila sam tu lekciju jako dobro u životu...uvijek možeš otići ako nemaš drugog izbora?

Sada, pod stare dane shvatila sam da je umijeće...ostati? Ne pod svaku cijenu niti preko granica? Taman toliko da budeš i da jesi...jer kad nisi, nikome, pa niti sebi nisi! Od toga nitko nema „koristi“ a uopće nije stvar do koristi. Često sam se pitala zašto su drugi ljudi tako isključivi? Onda me poučila moja mlađa kćer: „Mama, pa nisu svi kao ti, daj shvati već jednom, dovoljno si stara!“ .

Pomalo okrutno, ali istinito! Ja ljude sudim po sebi, umjesto po njima!

/zapisano, objavljeno 2018.g./

e moj nepismeni narode, tko će ti voditi državu!

https://www.facebook.com/watch/?v=1863626774077877&rdid=PGAi18YFQMiaB4jX

prođoše i dvije godine od tog našeg posljednjeg dana. na mojim si rukama, najprije utonula u san, a potom posve otišla. vet branimir bio je tvoj posljednji dom. često onuda prolazim a i ova fotka podsjeća na taj dan, zadnji naš dan. ni danas se nisam oporavila od tvog gubitka. imam pregršt ljubavi iza sebe (brakovi, odgoj djece i dr.), ali tvoja ljubav...naša ljubav bje drugačija, onako kako samo čovjek i pas mogu biti. 13 godina je puno godina i u mom životu. donijela sam te u kuću iz dumovca na rukama...imala si svega tri mjeseca. promijenila si mi život, ti si meni bila puno, ja tebi sve. kažu mi, uzmi drugog psa! nema drugih. glede toga sam ti vjerna, moja sara! ima jedan kutak u mom stanu u kojem su sve slike koje mi znače...djeca kao mala, potom njihova vjenčanja, pa unučica, pa moji muževi, moji roditelji...moja vjenčanja....ali najveća i centralna slika te moje obitelji (izgubljene i aktualne) je upravo ona, moja sara.

dakle, petak je dan za metak...ali u ovoj iznimnoj situaciji (dno dna) valjalo bi da metak primi netko drugi!

dakle, troje sudaca ustavnog suda su jasno rekli NE mišljenju Ustavnog suda. a srž njihova priopćenja i izdvojenog mišljenja je upravo ovo:
"....Ono što većina u US RH zapravo govori u svome Priopćenju je sljedeće:
rezultate izbora ćemo priznati ako premijer bude netko drugi, a ako to bude Zoran Milanović, onda ih nećemo priznati. To Priopćenje je, u stvari, prijetnja i novom Saboru da paze što rade, i koga podržavaju. Ta je prijetnja duboko protuustavna", navode u očitovanju."

mini državni udar ustavnog suda! jer, ovdje uopće nije u pitanju Milanović niti mandatar niti premijer, ovdje je u pitanju volja 4 miliona birača koji su izabrali svoje predstavnike u Sabor, najviše tijelo vlasti RH! e sad, tko može tim izabranim sabornicima nametati koga oni smiju ili ne smiju izabrati među sobom za premijera, koji pak bira vladu tj ministre? kažu da je iznad naroda samo bog (iznad mene nije nitko) tak da ne dam da mi itko prijeti! a o govnaru šeparoviću i ostalim govnarima ustavnog suda (pola hdz, pola sdp) koji su isluženi političari prvo treba smijeniti kad dođe bilo koja nova vlast (normalno, nehadezeovska)! kao i sav taj šljam i nakupine mulja koje su se namnožile desetljećima! po meni može bit premijer i Penava (užas) ili bilo tko...samo nek se slože i odjebu HDZ s vlasti!