Kartoflšpricer

Pustit ziku.... Namlooka po mogućnosti, zapalit pljugu i otvorit pivu... sve kaj mi treba

Sve je počelo kada je zaklana krmača. Gojko Mrnjavčević Jaruga se napio, a kad se Gojko napije… Kum Špico mu je prigovaro da kako to čisti papke, a kad se Gojko napije bolje da mu se ne prigovara. Odma je Špicu utuko polugom krunjača kukuruza. Ondak je ošo k zaručnici te joj zapalio marvu. Nju je vezo za zetora i vuko je po selu. Gojko se nikad nije oženio…

Laaagano pijan, super je.... vani puše.... pivo na putu, pljuge isto.... fakdis

Ali barem je tjedan gotov i mogu zavaljan u stolac piskarati... šta? Ništa

...

World around me drops away, replaced by worlds being created and destroyed by my own imagination

Imam još 33 godine do pemzije i do berbe svih plodova svojeg rada i uživanja u životu. OK, to je neka službena verzija kako to ide... ali još 33 godine tog nekog službenog rada... da me jebeš, to je definitivno previše, jer do sada samo živim 32 godine! Od toga je 14 otpalo na „obrazovanje“, 12 na posao, a samo 6 na slobodu, totalnu slobodnu.

Da, generaliziram i nemojte sve ovo čitati tako kako piše.

Ako izanaliziram protekle 32 godine i dam im neku ocjenu do 10... recimo da bi bilo...7, ajd, blizu osam. Ali najbitnije je to što sam u biti sam kriv što to nije desetka, jer je mogla biti bez problema, ali svi smo mi gospodari svoje sudbine (da, obožavam pisati ove klasike) i upravo zbog toga ne bismo trebali žaliti za onime što je iza nas, već se veseliti onome što dolazi. 33 godine rada!

OK, tko je izmislio bajni rad.... pred zid i pljas dva olovna u buljagera.

Ne mislim pritome na rad generalno .. .rad je okej, rad oslobađa, ali jebe me taj glupi rad u firmi, osam sati, od tad do tada moraš sjediti, raditi ono što ti se kaže i onda za to svaki mjesec dobiješ neki kurac od novaca da bi mogao nekako preživjeti mjesec. Postoji toliko pametnijih stvari koje bi čovjek mogao raditi, a da uistinu doprinese društvu i da pritom u tome uživa... ali ne, ja uletio u bajnu kolotečinu svakodnevnog posla i nemogu izaći... barem tako kao mislim... ili ne mislim... u biti ne mislim, ali nisam još došao do stadija kada imam dovoljno muda reći „dzajebi sve ovo“ i krenuti nekim svojim putem. Ali radim na skupljanju svojih muda kako bi to i napravio, jer od ovoga nemam baš neke koristi.

Radim cijele dane, svaki dan, imam novaca da jedva preživim mjesec, nisam si već neznam kako dugo kupio ništa za sebe... počastim se kavom ili kakaom u birtiji i to je to. Život je lijep. Nabijem na kurac i onoga koji je to izjavio.

I, što mene uopće prijeći u tome da sve odjebem i krenem nešto skroz drugo raditi... analiza sljeduje. Svi rade, radim i ja... jebe me to što sam prije bio konj pa sam digao nenamjenski kredit koji me jebe poprilično žestoko i moram imati novaca svaki mjesec kako bi to rješavao. U biti, muči me samo odnos sa bankom, za koji sam si sam kriv, sam sam sve to jaaako pametno odlučio... u ona neka bolja vremena kada je svakodnevni posao donosio više novaca. Pošto sam bio tako jako pametan, nisam razmišljao o tome što bi bilo da ostanem bez posla ili da radim za duplo manju plaću. Sada znam što bi bilo, tj. što jest... žešće sranje.

Moram nazvat banku i vidjet koliko uopće još moram to rješavat... jer ovo nema smisla, imam osjećaj kao da stojim na mjestu ili možda čak i idem malo u rikverc... napredak nisam osjetio već dugo... tko je kriv? Jednim djelom ja, drugim djelom kreteni za koje sam radio... sva ona tipična korporativna govna koja možete vidjeti na televiziji ili po novinama kako pričaju sve te lijepe priče.

U predzadnjoj firmi sam radio za veeelikog direktora koji je pobjegao iz Zadra jer ga ekipa ganja za lovu, a ovdje on opet muze od drugih za fiktivne projekte i sanja snove o milijunima koje će na njima zaraditi. Za to vrijeme su mu žena i djeca u Zadru, a on dane provodi u firmi, na iskrici.

Ovo je bio samo jedan primjerak modernih vlasnika firmi ... koje zaboli za one koji rade za njih... a takvi su gotovo svi... samo pare, jebo ljude, oni su ipak potrošna roba koja može čekati svoje pare.

I oni prije njega su bili govna i kao šefovi i kao ljudi... u biti, ljudi su generalno govna i nikome ne vjerujem osim samome sebi i svojoj užoj obitelji, za koju jedinu znam da me neće zajebati ili iznevjeriti... dokazali su to kroz posljednje 32 godine. Ostali, sori bat jebiga, su govna kojima na početku ne vjerujem apsolutno ništa dok se ne dokažu, a i kada se dokažu, sumnja je uvijek prisutna... možda baš radi toga nemam nešto previše prijatelja sa kojima se redovito družim... pretjerana selektivnost i prerealan pogled na svijet su učinili svoje, a to NE VALJA.

Analizirao sam smisao života, druge ljude, odnose sa drugim ljudima do te mjere da mi se sve jednostavno zgadilo i naravno, nisam našao smisao u ničemu od toga i samo sam samog sebe sjebao u bulju i povratka nema... nikada... mogu se samo pokušati malo prebrikati, učiniti da neke stvari nestanu ili da se barem koliko toliko ublaže... da se nekako bolje uklopim... ali, da li se ja u biti želim uklapati? Ako uzmemo u obzir da večinu ljudi smatram govnima, mislim da se baš i ne želim uklopiti među govna... Želim mir, želim pronaći nekoliko govana koje smrde kao i ja, jer i ja sam među tim govnima, samo govno na svoj način .... u nečijim očima manje, u nečijima veće. Samo treba naći približno jednako govno koje bi bilo kompatibilno... ali ne sasvim, da ne bude previše monotono.

Mrdnut, trebam se mrdnut... imam u sebi sakrivenu brutalnu želju da to napravim, znam da će mi to promijeniti život, ali me jebene depresije isto tako redovito zakucavaju natrag i onda me to živcira pa izgubim volju za svime i tako u krug. Ali, napraviti ću ja to, nema smisla više.... trgam se... samo zbog sebe.. učiniti ću svoj život lijep sebi, ispuiniti ću ga, izživiti ću svoj život, neću se više dat jebat. Biti ću ono što jesam, pa makar na kraju završio tumarajući gladan po cestama nekog nepoznatog kraja, jer i to je bolje nego ovo, jer znam da ću biti slobodan i neću morati brojati godine do 65-e i bajne pemzije... živjeti ću onako kako ću ja htjeti.

Ovo me podiže svaki dan

Link

Link

Slobodan je, to mi je u biti bilo jedino bitno jučer... jer sam znao da se mogu probuditi bez itijedne paranoje ili očekivanja što li će biti... jedino što danas moram raditi jest prepustiti se svojim idejama... razvijati ih i polirati u glavi... onda sve staviti na papir i ubaciti u to-do listu.... kada će taj "do" doći, e toje već u potpunosti druga stvar... ali rekao sam si, idem lagano rješavati tu listu.. jer ideja ima previše da bi se samo tako bacile.

Jedna od ideja je bila i ponovno početi pisati... ne zbog drugih, zbog sebe.... da lagano napravim ventil od toga... i bazu uspomena....

ups... zaboravio sam pustiti nešto da svira.... mislim da ćemo početi sa Rambom..... i ... Otišo je... svak ko valja ;)

.. objasni da večeras Božo nije... baš u najboljem... .raspoloženju....

... kada neđem stvar koju nisam čuo ohoho ... i onda mi je nikako nije dosta... samo ju vrtim i vrtim... onda mi na kraju bude toliko dobra da moram složit video i bacit na tjub, podijeliti sa ostalima...

http://www.youtube.com/watch?v=qkyrhg-TQOc

Viroza koja prelazi u upalu sinusa i kulminira upalom desnog uha je sex!

Četr zace vešmašinu nooose, četr zeca vešmašinu noooseeee, mašinu nose male noge booooseeee, mašinu nose male noge boooseeee!

E moii drugoviii zecovi.... emojooo drugovi zecoviiiii, koj vam kurac vešmašine prooodooo, koj vam kuraac veeešmašiiineee prooodooo...

Niiijeee prodoo all je mlooogoo doobroooo, nije proodooo al je mlooogoo dobrooooo

ean dva, opsasa!



Link

Šugavo.. .bezveze.... pompozno... pametno.... iznadprosječno... jadno... tužno... očajno... van sklada ... van stvarnosti

Svira mi Tangent, i nitko osim mene nema pojma kaj je to i koliko mi je sada dobro i koliko mi izvlači blentavi osmjeh na lice.

Da li je bitno? nije, bitno je jedino i isključivo to da je meni lijepo ... pojeo tunjevinu sa roštilja, nacicao se par pivi, sad sišem još jednu i milina je.... čist zadovoljavajući petak.... Ja, muzika, pljuga i piva...

Smotati ili ne... pitanje je sad!

Dajhte mi pljugu, fala