Bajka o vratima

Na početku, još dok bijahu pobacane zvijezde svuda neizmjerno, postojaše svjetlost na rubu nebesa.

Ne zna se točno koliko je vremena prošlo od tad kad su te dvije male trepavice meko treptati stale, načinivši mjesta jutarnjem svijetlu da dotakne oči duše. Do danas, u srcu svijeta skupa, u svom savršenom letu bez prestanka naslanjaju se unutrašnjom tišinom jedna na drugu.

Ta je ljubav između gornje i donje trepavice jednostavna kao pjesma. Nikakve sjene iza ove ljupkosti, nikakve težnje za nemogućim. Nikad ne traže što ne mogu dohvatiti, uvijek imaju sve što im treba i ne posežu u prazninu za stvarima kojima se ne mogu nadati. To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog skrivanja; ponešto osmijeha i ponešto suza, ponešto male stidljivost i ponešto beskorisnih svađa, ponešto besmislenog ponosa i ponešto slatke ljutnje. I nije im tijesno. Ne, nikad ne drobe radost bez kraja i konca da bi iz nje iscijedili boli. Kad već moraju plakati, neumorno se mole , sve dok se ne nasmiju. I počnu se smijati te dvije male trepavice. Jednostavno kao pjesma.

U svojoj tišini znaju tajne dana i noći, znaju da blago njihovih bezgraničnih dubina počiva u njihovim mislima. I ne važu svoje neznano blago i ne ispituju dubine svoje spoznaje. Jer je bezgranično i neizmjerno. Znaju da ljubav nema drugih želja osim da sebe ispuni. Da daje samo sebe i uzima samo sebe, ne želeći biti ničija. Te dvije male trepavice sve to znaju i zato su dostojne ljubavi. Jednostavno kao pjesma.

Svi njihovi dani su krila koja lebde od njihovog gornjeg „Ja“ do njihovog donjeg „Ja“ i tako sve do zadnjeg treptaja. A tad?

Ja sigurno znam samo jedno; Sa sobom će ponijeti sposobnost da su umjele voljeti. Bit će naslonjene vječnom tišinom jedna na drugu, negdje na pola puta između najvišeg vrha i najsjajnije zvijezde. Jednostavno kao pjesma.

čuj a koje su boje zvizde

ja našo dlaku u juhi pa me inspiriralo

dvi dlake dvi inspiracije?

... odlično....