Bajka o vratima

...Ni vječnost nekad nije dovoljna da se zaboravi ono što trenutak stvori...
...I onda, kako god bi Vanja pogledao ili poželio neku lijepu djevojku, svijet je bio sve veći i veći, a Sanja sve manja i manja... - Neću da živim više sa svima vama! – govorila je tužno – Suviše ste svi veliki, trapavi, grubi i mnogo vičete kad govorite! Uz to ste i prevrtljivi i neprestano lažete. Ne držite se obećanja! Ne umijete da budete vjerni. Idem natrag u svoju bajku! Pred njom se nalazilo divno, bistro jezero smaragdno plave boje. U jezeru se ogledao zamak, lijepi princ, dvorska svita, konji, konjušari i sve ostalo sto živi po bajkama. Sanja htjede da zakorači na stazu što je vodila ka dvorcu, ali se sudari sa glatkim zidom papira – sve je to bila samo tiskana ilustracija. - Oh, hoću li se ikada probuditi iz ovog ružnog sna! – uzdahnu ona i zaspa na jastučiću za igle...
S vremenom je postala toliko mala, da ju je nosio na svoja putovanja, jer ga je bilo strah da je ostavlja samu kod kuće. Mogla bi je pojesti neka zločest mačka ili odnijeti slučajna vrana...Stavljao je Sanju u mali džep od kaputa, tamo gdje se drži bijela maramica. Sanja je voljela da gleda svijet iz Vanjinog džepa. Kada bi joj dosadilo, pokrila bi se maramicom i zaspala. Na poslovnim sastancima, svi su mislili da Vanja u tom džepu čuva neku naročito dragu olovku. Niko nije ni sanjao da mu je unutra prva i najveća ljubav!
Ne znamo što je bilo jedne večeri između njih dvoje, ali već sutradan, umjesto da raste, Sanja opet počne da se smanjuje. I smanjivala se, smanjivala, sve dok ne postade nevidljiva golom oku i to više nije imalo svojih dobrih strana. Onda je Sanja zauvijek nekuda iščezla. Nitko ne zna kuda? I tek onda, kada je više nije bilo, ona počne strašno da nedostaje Vanji. Svaka stvar ga je podsjećala na nju... njene lutke, krevetac, male ljestve, globus po kome je putovala, male rosule, sve... Jednostavno, Vanja nije znao kako da nastavi život bez nje. Sve one ljepotice za kojima se nekada okretao na ulici, za kojima je čeznuo i koje je sanjao, izgledale su mu nekako trapavo, suviše velike i ružne. Sada je čeznuo za Sanjom. Osjećao je da se nalazi negdje blizu njega, samo nije mogao da je vidi. Uzalud je kupio veliko povećalo pa čak i mikroskop – Sanja kao da je propala u zemlju! I zamislite, sve zvijezde iz Sanjinog jata ponovo su bile na broju! Možda je ona njena tamna zvijezda na koljenu, koja se godinama pretvarala da je samo običan madež, odvela Sanju natrag, na nebo? Ko zna? Vanja onda počne da je traži u bajkama i svi su se čudili šta jedan star čovjek traži u knjižarama po odjeljenjima za djecu? I znate što? On je još uvijek traži... Lako ćete ga poznati po tome što uvijek ide pognute glave, polako, korak po korak gleda pred noge da slučajno ne zgazi Sanju. Svi oni, koji traže nešto važno, nešto dragocjeno, nešto što su davno izgubili, koračaju na isti način. Poznat ćete ih po tome, što ih na ulici ništa drugo ne zanima: samo gledaju ispred sebe, gledaju i traže, traže... A možda je Sanja još uvijek sa Vanjom? Možda je toliko sitna, kao najsićušnije zrnce zvijezdane prašine zalutalo na planetu Zemlju? Možda mu je u kosi, u uhu, možda mu je u zjenici oka, pa mu zato svijetle oči; možda je zaista tamo, samo što on to ne može da zna?
I eto,... sada se ispravimo ako griješimo, kad kažemo da je ovo priča za sva vremena ...

Jako lijepa priča. Hvala :-))

:)

Hvala, cijeli filmic sam vidjela i osjecam se raznjezeno.