pOetry

Okej
Sad cu napisati veselu pjesmu
Koja nije tuzna
O kucici na drvetu
I plahim sumskim zivotinjama
I autu koji vozi sam kroz sumu
I moru koje ja volim a ti ne
I planine koje ja ostavljam za sobom
A na koje ti vodis djecu
I pozvat cu sebe k tebi
I tebe k sebi
I sve cu posuti secerom u prahu
Koji moze na ovoj pozornici
Biti zamjena za snijeg
I darovat cu ti stakalca
Koje donese more
A ona ce biti falši dijamanti
I smijat cu se ali na sav glas
Veselo
Dok hrces na boku
Dok te gladim po kosi
Dok ti je ledeno pod dekom
Grijat cu te dahom
Po vratu
Straga
Hu hu
I cekati da mi se nasmijes

Link

Nekako u ovo vrijeme
Svake se godine odigrava isti igrokaz
Zelim te se ostaviti
Vratiti sebe samu na tvornicke postavke
Okaniti te se
Zaboraviti te, zalijeciti se,
Osloboditi te se, biti cjelovita i sama
Dati sebi ono sto tebi dajem
I kazem si, od ponedjeljka, od prvog u mjesecu, od iduce godine
Od prvog sijecnja
Jer ti vičeš i urlaš
A onda kazes da samo tako razgovaras
Temperamentno burno i juzno
I bucno i glasno
A opet nije mi jasno
Nisam te dobro prevela
Nisam ubrala
Niti skuzila
Sto zelis, pa mi kazes
Pa ja potonem
Pa izronim
I vicem, gledaj me, tu sam!
I ti me ne vidis
I ti me ne cujes
Niti se slusas
Niti me slusas
I kazes
Daj se tamo
Ni ja ne cujem tebe
Ali pokusavam dokuciti sto zelis
Da bi ti omilila
I pogrijesim i gol i vratnicu i cijeli stadion
Kao macka guram ti glavu u lice
da me pomilujes
po vratu i nosu
I trazim jos i jos i jos
I dajem sve sto ti ne treba
pa se kajem
i bude mi zao
i buljim u prazno
i gledam kroz suze
I pitam sebe i pitam tebe
Poznajem li te poznajes li me
Jesmo li samo odrazi u iskrivljenom ogledalu
Pajaci pod debelom maskom
I pruzamo ruke
U krivom smjeru
Ogledala nas zbunjuju
Staklo kazes ne ogledalo
Pokazuje mozes li skrenuti
Ili ce te netko pregaziti
Staklo na cesti

Link

S iskustvom u ljubavnim vratolomijama
Za svoje emotivne eskapade
Dok ne zaliječim slomljeno srce
I izbacim kamenčić iz cipele
Pa ću opet sama, pješice
Grlom u jagode

Rekli su mi danas da sam izvan zivotne opasnosti
Rak je otišao natraške,
I mogu živjeti vječno
Bez pobjede
Kao Hajduk
U podznaku sam rak
Pa mi je zato bilo lakše
Makar sam u znaku koza,
u duši ovca
a u srcu artičoka
(kako bi to francuzi rekli).

Ne može biti sve po tvome
Ja nisam od gline
Niti sam od vode
Imam i oblik i boju i miris i okus
I svoje stavove ukuse i iskustvo
I svoje ne

Neću ti reći Da.

Kompromis je srednji put kojim nitko ne želi ići.

Ja želim doći na festival plesa
I želim da me ti pozoveš
I želim putovati
I još svašta naučiti
I biti slobodna
I disati
I misliti svojom glavom

Biti
svoja
Biti
zdrava
I sretna

Sa svim otvorenim vratima
I mnoštvom prilika

Ne želim tvoje prezime
Ni tvoje stavove
Niti želim dijeliti
Ako mogu množiti

Niti zlatan prsten
Kariku u zlatnom lancu

niti ključ od zlatnog kaveza

Neću ništa od toga

Hvala

Sloboda mi je draža

Ti si moj drug za putovanja
Ti voziš moj auto
Ja kuham tvoj ručak
I to je to

Ti ni ne pitaš što ja želim

Želim
Da me pitaš što želim
Želim da mi poklanjaš cvijeće
Da budeš uz mene kad mi je teško
Da budeš obziran, imaš manire
Da ne piješ ni pušiš ni ne jedeš meso

Da gledaš u daljinu sa mnom
Da voliš more

https://www.youtube.com/watch?v=PUdyuKaGQd4&ab_channel=AliceMerton

Jak ko jak
I slab ko miš
I težak ko uteg
I žestok ko jež
I tužan ko puž
Muž

I smiješ se sam svojim šalama
Malama
I mrdangama
I štangama
I jedeš
Kao medvjed
I spavaš kao vuk
I trčiš kao zec
I gledaš me kao sova
I letiš kao kobac
I kormoran
S nosom punim soli
I ne vidiš ništa
Ne osjećaš ništa
Ne shvaćaš ništa
Moji su elektroni pozitroni i neutroni
Nakupina energije
koja se steže prije nego što se proširi
i dirati me moraš
i grliti
i ljubiti
i milovati
i tepati mi
i šaputati
ne vikati
u uho
i potražiti mi oči
ne ići kroz njih
i vidjeti me
ne samo gledati
i znati
i shvatiti
i onda možemo skupa
do vrhunca
i nazad u dolinu
Link

Onaj koji viče
i koji psuje
je onaj koji nema moć
i nije snažan
niti važan
nego tužan
onaj koji udara
i pogađa
u izvor suza
i sam je
neisplakan
zakukuljen
tmuran
neizgrljen
nevoljen
i samLink

Evo bila sam na Lastovu, Cresu, Lošinju, Brodu na Kupi, Severinu na Kupi
i jos nekim ruznim mjestima bez Kupe
i u Sloveniji, na brdu i u dvorcu i u gradu i u selu
i hodala sam i trčala i jela i pila
sjedila na suvozačkom sjedalu
i točila gorivo
i plakala
i smijala se
i pokisla
i znojila pod suncem
i spavala
i hrkala
i opijala se zvucima
i bila sva
zadihana i usta punih rime
i s pjesmom u ušima
i skroz tiho
I sova me gledala ravno u oči
i sokol me drzao za ruku
i za rame
i gledao svisoka jer
trčim i hodam i pratim
Kairosa
Nikako da se okrene.
Samo mu cujem smijeh.
I cerek!
Pa stanem,
izujem cipelu izbacim kamencic koji me vec dugo zulja,
i skuzim
nosim lijevu cipelu na desnoj
i majicu naopako
i muske hlace na zenskom tijelu
i muski mozak u zenskoj glavi
i rupu u čarapi
i pukotinu u zdjelici
I never wanna be no man's woman
I only wanna be my own woman
I haven't travelled this far to become
No man's woman

Link

Kad mi svega bude dosta
Evo mi oči, ja ću poći
K onome što čeka gosta.
Neću činit više, bome
Ono što do sada morah
Sjest ću tamo pod drvo
Tamo gdje je bio orah
Stol će prostrt bit bjelinom
Za nj ću sjesti, pa ću jesti
Med sa sirom, ribu s vinom.
I čekat ću da se vrati
Onaj kome nije dosta
Učit škole, gazit
bure, prekovremene
odradit ure.
Ja ću stati,
Ja ću sjesti
Čekat ću
i gledat ću
U daljinu.
Neću radit neću mislit
Otvorit ću ventil
Straga
Nek pobjegnu
Svi arbuni
Svi harpuni
Mreže, kuke.
Misli, brige, muke, tuge
Neću kovat
Neću plakat
Ni planirat
Ležat ću
I planinarit
Po oblacima
Spuštati se
Potocima
S kišom niz ulicu
Čekat ću
Mirna biti
Bez želja
Bez ideja
Mirna tiha
K'o da spavam
i počivam
u prazno zurim
ni ne gledam
i ne slušam
ni ne mislim
samo spavam
samo snivam
mirna krotka
tiha snena
kad već
na javi takva
nikad nisam
na uru
gledam
mira nemam
žurim trčim
posvud gledam
da sve stignem
i poredam
protiv struje
i bonace
onkraj noći
na kraj dana
mimo mira
mimo jutra
onkraj sutra
dana sata
i vremena
U pohode ću mu doći
činit ništa
samo biti

Volim otici. Doma zaključam nered, nepospremljeni veš, neoprano suđe, nerazvrstane misli, depru protjeram kroz oberliht i odem u nepoznato. Nepoznate senzacije potiskuju brige u glavi. I brige postaju, sve manje i manje, i na kraju se rasplinu. Kao izgovoreno sve ono nagomilano u mraku iza desnog uha. Izgovoris na glas i nije vise ni vazno, samo je glupo.

Dakle viked je. I sama sam as usual. Imam posla ali posao nije neko drustvo. Sama sa sobom u dnevnoj sobi samo premecem po glavi neprozvakane brige i pomecem ih pod tepih. Ili ih ventiliram pjevajuci naglas. Dok me nitko ne cuje. I onda mi je i u veilkom stanu pretijesno. Pa idem van , obujem cipele za hodanje i idem uzbrdo. Ne zato sto sam sportski tip nego zato sto bol u nogama pobija onu u glavi. I obratno. Na putu prema gore me bombardiraju mirisi boje neocekivane situacije, ljudi, hrana događaji. Sve je novo i drugacije. Hodam i nakon tisucu koraka osjecam se vedro. Uzemljeno. Udomaceno. Poznajem novi kraj i cini mi se bolji od onog koji sam ostavila. Nakon stotog dobar dan, vec sam nova osoba. Na vrhu sam brda. I gledam dolje, trazim pogledom svoj odskrinuti prozor i pitam se jesu li vec sve brige izvjetrile. Bole me noge, blatna, sam zedna i gladna. Samu sebe moram spustiti i s brda. Uspijevam. Strpam sve brige u vesh mashinu zajedno s prljavom odjecom. Udahnem novu sebe i zapocnem novi dan. Ispod Sljemena.

Imam svoj popis mjesta koje zelim vidjeti. Lastovo je visoko na popisu. Nemam pojma zasto. I Cres i Lošinj i… Ma svi me otoci privlace. Osjecam se i sama kao otok. U vezi sam poluotok i uvijek strastveno lobiram za izgradnju mosta ili bar cjelozivotnog pontona. Za sada jos nista. Otok sam. Sama sa svjetionikom i malo makije. Samodostatna. S izvorom vode i nemira u glavi. U vezi sam trajektnom ili katamaranskom vezom spojena s drugim otokom. Danas trajekti ne voze. Pa idem u brdo. Na obali me nitko ne ceka. Ako nitko nece sa mnom na Lastovo mozda trebam ici sama. Biti sama, na otoku.

Deset je sati i napravila sam popis planova koje danas necu ostvariti. Idem van. Pretvaranje balkona i radne sobe u dzunglu moze cekati. Volim strastveno biljke. I tuzna sam kad mi biljke uvenu. S novim entuzijazmom sadim nove. Bas kao i moje prezalijane ljubavi. Rastu dok ne prerastu posudu i onda ih moram pustiti ili presaditi se na slobodnu tratinu. I onda sve iznova. Sigurna sam da i fikus tuguje sam u svojoj posudi.

U Portu, u parku Seralves postavili su slusalice na drvece i mozes cuti sokove i sumove unutar debla. Posluhnes i drvo ti govori i place i smije se. I tuguje. U sumi je, ali je samo. Usamljeno u dzungli. Sadila sam ja i masline. Jer mogu zivjeti tisuce godina. Za sada mi nisu dale ploda. Neke su se osusile zajedno s kruskama, jabukama, narom i ostalim drvecem koje s ljubavlju sadim. S ljubavlju zalijevam i onda ih ostavim kad odem na put. Na otok.


Osjecam se umorno tuzno i usamljeno. I nist mi se ne da.
I znam blabla, trebala bih biti zahvalna, meditirati. Ozdravila sam, izlijecila se, pokrpala.Zdrava sam. Sve imam.

Veze na duljinu su pravi horor. S jedne strane ti daju svu mogucu slobodu. S druge strane ti ostavljaju svu mogucu samocu.

I mislis da si u vezi s osobom koja te voli kakva si jer ti njega volis kakav god da je jer si ga takvog prigrlila odabrala i prihvatila i bla bla bla i onda skuzis da moras na dijetu, da nemas dovoljno vitke noge, da ti je rit prevelika i trbuh premekan.I grudi ti se prelijevaju. I da te nece voljeti na zmirecki. I skuzis sve. Da su te hormoni opet preveslali i da se moras baviti sportom i zbog vizuala a ne samo zbog zdravlja i veselja. I onda ti se vise ne vjezba i osjecas se opet prevarenom. A vec si to trebala nauciti.

Raskopala sam ormare trazeci proljece na najdonjoj polici i rasturila balkon u potrazi za zelenilom koje ostavlja bez daha. I uspjelo mi je: ukocila su mi se ledja i soba kada mi je puna odjece koji treba baciti pokloniti ili opeglati. Zasto ne postoji odrziva odjeca'??… Zatvaram stan i cekam da Pepeljuga sve pospremi umjesto mene, i domaci, i patuljci, ma moze i robot i AI. Samo da se vratim u pospremljeni kaos. Teta Ruzica ne stigne danas. Pa bih ja trebala… uff . I tako nakon pokusaja pospremanja unutarnjeg kaosa i nereda na balkonu - I naravno sto ima bolje od bijega u netaknutu prirodu …Tamo ne mogu napraviti nikakvu stetu. Ne bacam smece u okolis. Hodam po utabanim stazama,ne gazim po cvijeću ne skrećem s puta, ne razgovaram s vukom i odbijam lovceve pozive na rucak.

Sto bi moglo poci po zlu? Daklem, kad sam vec u toj vibri, odlucih spontano i bez pripreme skoknuti do Medvedgrada. Google maps kaze 2 sata. Pa sto je to za mene, Nista, hodala sam i duze po muzejima i galerijama svijeta s bolovima u krizima i sjajem u ocima. Nakon sto godina zivota u Zagrebu po prvi put, bas danas, maltene u podne pravo je vrijeme za oltar domovini. Polozit cu zrtvu tamo – sav visak kalorija a, mozda cu, kad sidjem biti ljepsa i vitkija, pozeljnija i pametnija, mozda mi se vrati sjaj u oci i privlacnost u noge, mozda se vratim kao nova ja, samo vise sexy i manje needy, ja nesmotana, bistra i pametna, ja faca i superwonder woman, mozda ce onda htjeti sa mnom do Pariza i Lastova. (a mozda su u shumi, zakljucim kiselo ) i vratiti se u surovu svakodnevicu puna ozona, blata na cipelama i s muskul fiberom koji obecava i veselim sjajem u ocima... Kazem ja u sebi.

I dobro umjesto da pogledam kako doci do Medvedgrada, ili da uzmem stapove za hodanje koji su mrkli mrak, uopce te noge ne bole, hodala sam s njima po Sloveniji sa strganim kukom, ili da izvedem novi novcati hibridni auto na izlet, a ima i link na sluzbenoj stranici, ja stavljam slusalice na usi, slusam novi jazz koji sam nasla na Tidalu, obujem svoje gradske gleznjace, trenirku u kojoj pokusavam ukrotiti balkonsko bilje i google maps kao vodic. Bez kape, bez vode bez naocala i bez sunscrena na faci, a trebam ga nanijeti skoro ko i Gwyneth Paltrow (a zato valjda imamo iste inicijale, Ha!) pa krenem kroz Vrhovec. Mislim si, ok ima neki kiosk usput, jabuku sam pojela jos na Ilici. Ali ne bude kiosk Ili bude pa bude zatvoren. I tako idem tik uz cestu i sjetim se da sam se rugala bajkerima koji s mountajn bikea predju u cestovnjake i sjetis se i zasto. Hodati uzbrdo po betonu, asfaltu i slicnom pakao je za noge. I bez bicikla. A taman je prilika da te neki premladi, nabrijani posjedovatelj BMW terenca na putu do svoje subotnje kavice pokupi, (ne na nacin da ti ponudi prijevoz).

Ali opet dobro, ove su noge hodale po Himalaji, sad sam verzija 0.B2, s umjetnim kukom najnovije generacije i prirodnim grcem od boli u na faci. Ali ipak. Stizem do Medvedgrada, neozlijedjena i solo. Ugrizao me neki kukac za potkoljenicu i imam sljivu na desnom stopalu a nemam pojma otkud mi . I sve je che che sve je tamo divno i krasno i slatki muzejcic koji ne prima kartice i zelenilo i priroda i sunce i zrak i mir i priroda, i sunasce sja i lijepo je, i ponosna sam na sebe, i blatna i sretna i nitko mi ne treba i ja sam si faca i tko mi sto moze, i mogu ja to, i pobijedit cu i I will survive i ….
Ali necemo sad o tome.

I nadjem cak i automat za vodu koji ne radi ali zato onaj za kavu radi, taman da jos malo dehidriram, nadam se i da smrsavim, i mislim si - voda spek, potato tomato… . Popijem svejedno svoju kavicu, pokupim recept za piletinu s cesnjakom od gospodje s kioska i krenem nazad. Nema vise google mapsa, krepao mi je telefon. Orijentiram se po mahovini, a znam i madjarski, hehe. Ovaj put idem kroz planinu, a ne ko bogec bistricki niz cestu. Samo se nadam da necu na bistricku stranu.

Nema veze sto ja iskusna planinarka imam cipele za hodanje po ravnom i suhom, ne skroz oporavljenu nogu i sto se sad sjetim da sam mogla ponijeti i stapove za hodanje, sto nemam dobro podrezane nokte na nogama i sto mi je ziher puknuo zulj na peti. Samo ravno dolje. 100 puta kazes dobar dan, svako malo pitas koliko jos ima do Vrhovca, za slucaj da ipak nisam krenula nizbrdo u krivom smjeru, kazes hvala, dobijes vode od samilosnog planinara, nadas se da je to samo voda kazes opet fala puno i vec si kod Sestina. Napokon nadjes vodu na kiosku. Imas jos dva eura i mislis da mozes kupiti i vodu i kartu. Kupis vodu i sjetis se studentskih svercerskih dana u Zetovim prometalima. Pricekam sat vremena bus na Vrhovcu, tuznog pogleda nazicam od vozaca besplatnu voznju i ostavim mu pedeset zadnjih centi, jer naravno on ne prima kartice. Toliko o reklamama za Visu. Everywhere in the world. Samo ne na Sljemenu. Bolje da sam uzela Mastrcard. Bilo bi priceless. Pitam se da li da sjednem ili da ostanem stajati u busu jer ako jednom sjednem, kako cu ustati. Kriza mi sijevaju od bolova, Kuk me rastura. Noge bi pobjegle od mene da mogu. Osjecam bol u svakom misicu. Adrenalinska euforija uspona, prirode i bijega od zagrebacke stvarnosti se raspline. Nogometaski me faulira i ritne u potkoljenicu. Jos korak dva i doma sam.

Uhvatim odraz u izlogu. Izgledam kao cudoviste iz planine i prasume. Rascupana, crveno izgorjela ili nadam se samo zajapurena, s grcem od boli u misicima, zmazanih ruku i blatnih cipela.
Nekako sretna i vesela, okupana znojem i suncem. I bas sam si sexy. I mislim si da sam pol zivota potrosila u nastojanju da me drugi vide. Evo sad ja vidim sebe. I super sam si. Pobijedila sam bol i planinu.
Razmisljam uz glavobolju je li mozda vrijeme za laser, liposukciju ili samo solo put na Lastovo. I to sama.


Link

https://www.ntu.ac.uk/about-us/news/news-articles/2022/08/the-most-experien


ced-cat-owners-are-giving-their-pets-unwelcome-affection,-study-suggests


Studije objavljena u časopisu Scientific Report dokazala je da mačkoljupci uglavnom ne paze gdje diraju svoje mačke te ih često žele pomaziti tamo gdje to one ne podnose, a oni koji s njima žive često im ne daju dovoljno prostora da budu samostalne i nezavisne, što je za većinu mačaka nepodnošljivo.

Klasično pitanje: volite li više pse ili mačke?

Mačke

jer se ne daju dirati kad to ne žele
i zato sto cijenim nezavisnost mačke
više od vjernosti psa

A drage su mi
i ptice
i zlatne ribice
jer ih ne smijete dugo drzati u ruci
ni posjedovati
umiru jednako
od stiska i od zagrljaja.

Like Narcissus, we stare at our own reflection and can't have enough; and that special person we swear to love is nothing but a creation of our own imagination; a poorly tailored awkward suit which they carry around for us to worship. Until the day the suit starts to fall apart and we can no longer avoid the facts - there's that other human being we barely know and most certainly don't really like. And we don't like them not because they are so bad but because they are nothing like we've imagined. Maybe we hate them a little for trying to trick us into believing in them. But then we become wiser, move along and fall for the next imaginary saviour, the next magical Other. And this is all embedded in our culture - poetry, books, music, arts, cinema, you name it - the longing to meet someone who completes us, soothes us, makes us whole. The one who holds the key to us being happy and being something, our raison d'être.

prijevod:

Izgubljen ljubavni trud (ex: Shakespeare
Poput Narcisa, buljimo u vlastiti odraz i ne možemo ga se zasititi; a ta posebna osoba za koju se kunemo da je volimo nije ništa drugo nego kreacija naše vlastite mašte; loše skrojeno nezgrapno odijelo koje onaj drugi nosi uokolo da bismo ga obožavali. Sve do dana kada se odijelo počne raspadati i više ne možemo izbjegavati činjenice - to je u stvari drugo ljudsko biće koje jedva poznajemo i koje nam se sasvim sigurno ni ne sviđa, niti ga ne volimo, ne zasto što je to loša osoba, već zato što nije onakva kakvima smo je zamišljali. Možda je čak i pomalo mrzimo jer nas pokušava prevariti da povjerujemo u sve to. Ali tada postajemo mudriji, pa odemo dalje i padamo na sljedećeg imaginarnog spasitelja, sljedećeg magičnog Drugog. I sve je to ugrađeno u našu kulturu - poezija, knjige, glazba, umjetnost, kino, što god hoćete - čežnja da upoznamo nekoga tko nas upotpunjuje, umiruje, čini cjelovitima. Onaj koji drži ključ da budemo sretni i da budemo nešto, naš raison d'être (razlog postojanja).

(Jungova psihologija kao pomoć i samopomoć) za one koji pate od iluzije ljubavi.

The great false idea that drives humankind is the fantasy of the Magical Other, the notion that there is one person out there who is
right for us, will make our lives work, a soul-mate who will repair the ravages of our personal history; one who will be there for us, who will
read our minds, know what we want and meet those deepest needs; a good parent who will protect us from suffering and, if we are lucky,
spare us the perilous journey of individuation. Virtually all popular culture is fueled by this idea and its fallout the search for the Magical
Other, finding him or her, the dismaying discovery of this Other's humanness, and the renewed search. . . . Listen to the next ten songs on
the car radio. Nine of them will be about the hunt for the Magical Other.


Velika lažna ideja koja pokreće čovječanstvo je fantazija o Magičnom Drugom, ideja da postoji jedna osoba koja je
pravo za nas, učinit će naše živote uspješnim, srodnu dušu koja će popraviti razaranja naše osobne povijesti; onaj koji će biti tu za nas, koji hoće čitati naše misli, znati što želimo i zadovoljiti te najdublje potrebe; dobar roditelj koji će nas zaštititi od patnje i, ako budemo imali sreće, poštedi nas opasnog putovanja individuacije. Gotovo sva popularna kultura potaknuta je ovom idejom i njezinom posljedicom potragom za magičnim Drugim, pronalaskom njega ili nje, zastrašujućim otkrićem ljudskosti tog Drugog i ponovnom potragom za onim Drugim u kojem se zrcalimo. . . . Poslušajte nasumice deset pjesama na radiiju. Devet od njih bit će o tom lovu na Čarobnog Drugog.

Znam da neces vjerovati
Ali ja sam sramezljiva srna mekog srca
I plahog pogleda
I bojim se mraka
i lakse mi je pisati nego govoriti
i slusati nego se svadjati
i strah me
I zestokih stisaka koji ostavljaju modrice
Iako sam pokrivena njima od ramena do prepona i dolje po ledjima
Sa straznje strane all over
I imam meka bedra iako me drze cvrsto privijena uz uze da ne padnem u provaliju
I trapave noge
I grbava stopala
Na kojima stojim na gumenom uzetu dok radim zgibove
Jedan dva tri
I ne mogu vise.
I pitala sam se uvijek
Jesam li ti dovoljno plava da ti budem more
I dovoljno bijela
Da pozelis razgrnuti snijeg
I dovoljno lijepa da ti zastane dah
I da moras zmirkati kao kad gledas u sunce
I pitala sam se moram li se namontirati kostimirati i maskirati
Da ti budem vidljiva
I hocu li svoj napustenoj djeci svijeta dati tvoje prezime
A sebi zadrzati svoje
I kupiti kucu na oblaku
Usred grada
S vrtom i maslinama i limunima i bademima i narovima
Koji uvijek padnu na zemlju prije nego dozore
I smokvama koje ne daju plodove
Ali necu i nisam
Srecom,
nasamarala me moja unutarnja feministkinja
moja wonder women i interna super heroine
moj alter ego kad zagusti
i ja samo bolja i snaznija
koja me cuva da ne padnem u saht
Ili u rijeku ponornicu
I prijeci da ne zabrazdim na makadamu uzbrdo
Kraj mora
Po kupinama
Gdje ima zmija i otrovnih pauka

i ona koja od vilice postaje zlica
koja pise moje tekstove
na koje reagiraju bijesni kazalistarci
I muskarci bez muda
koji bi se sa mnom obracunavali
muski i sakama
radi pogazenog ponosa.

necu jos i nisam do sada.
Imam ja i kocnice
ugradjene u zastitno uze
koje me stite od vlastite pogibelji
ne brini
znam se brinuti
za sebe.


Link

Kazes osjetljiva sam
I bojis se
(moje ili svoje lomljivosti?)
Iako su me pakirali u kutije s
crvenim vristecim natpisom:
Fragile! Zerbrechlich!Lomljiva vsebina!
Do not shake! Do not turn! This side up!
na putu prema gore sam slomila metatarzalne kosti, bas sve
lijevu patelu, desnu bedrenu kost
desni kuk, lijevo rame i lijevi lakat,
desnu saku i nagnjecila karpalni tunel.

Svaki put me spakiraju sigurnije.

Omotaju u vise pamuka,
dodaju jos kuglica od stiropora
I najlonskih omotaca s mjehuricima
koje moji necaci vole gaziti nogom i slusati kako pucketaju.

Zamataju me kao skupocjenu keramicku vazu
I oblazu sijenom kao umjetninu na posudbi
Ili u sklonistu tijekom katastrofa i ratova.

Ali nema tog osiguravatelja
Koji ce pokriti stetu
Za slomljeno srce.

Ni kad te pojede rak
Dvaput

Ni kad te ugrize skorpion
Jer ga pustis preblizu,
glupa zabo krastaco!!!

U tome jest zar i car zivota -
biti out of the box.
Jer-
unutra stisnuta stiroporom, pamukom i plasticnim mjehuricima
osigurano bih umrla od dosade, pokrivena prasinom,
kao neinteraktivni eksponat u muzeju antickog stakla.


Link