ovo nije o glas /povratak sebi/

Jedan dan

Pričao mi prijatelj sve iz prve ruke.
(Nemoj po glavi D.P. - Azra)
Na moje "kako si?", a kako bi bio, vako, jebeno - baš vako, vid!
Počeli smo se dopisivati u ponedjeljak.
Malo poruka, malo znatiželje, malo igre. Ona slobodna, ja u ozbiljnoj vezi. Nije trebalo dugo da postane jasno kako se tu ne može graditi klasična veza.
Ona s vremenom ne može biti druga, a ja joj ne mogu ponuditi prvo mjesto.
Znatiželja u infuziji, direkt u krv, pa kipi...
I onda je ona ponudila rješenje.
Jedan dan.
Samo jedan dan zajedno. Bez obećanja, bez budućnosti, bez kompliciranja. Nakon toga brišemo brojeve telefona i svatko svojim putem.
U početku mi taj njezin prijedlog nije baš potpuno sjeo. Nisam bio siguran što zapravo znači provesti s nekim jedan jedini dan i onda se praviti da se ništa nije dogodilo.
Ali pomislih:

Izazov.
U nedjelju smo se sreli. Na brzaka popili kahvu, a vidim - nije to ona.
Nešt se sjebalo.
Od odlučne žene pojavi se nešt nit' ovamo nit' onamo. Pusti se ona, al nako, k'o lutka na koncu.
Podsvijest joj je od početka bila kontra. Stalno je dvojila možemo li stvarno izdržati taj jedan dan, a onda odigrati dogovoreno i otići.
Sljedeći ponedjeljak je tresnuo pitanjem:
"Da li si platio app?"
Abla, abla... malo rečenica, a i to malo bez pritisaka.
"Odluči sama." - govorih - "Imamo potencijal makar i samo vrijeme provesti bez intimnosti. Nešt k'o frendovi."
Neizvjesnost je trajala do prije pristojnog vremena za ručak.
"Dolazim, nagovorio si me" istopi ostatak dana.
Nastupi gotovo besana noć. Svatko u svojim mislima.

A onda je došao utorak.
Jebešmiciluulcu, taj utorak je bio fantastičan.
Razgovor, smijeh, bliskost, dodiri, seks...
Uzmi sa švedskog astala svega na volju, bujrum.
Bješe i noć i dio jutra, a onda poljubac za "aj bok".
Pojave se slova na netom omaljanom zidu.
Probilo prijašnju farbu idile.
Više nema sutra, ni planiranja, ni kahva ako prolazim kroz...
Samo taj jučer i jutros.
E jebeno nas je izgrizla zamka danima prije.
Što ako se konačnost uvali u onaj jedan dan?
Onako, uvali u podsvijest i krene kuckati u vrtloženju.
Opasnost da sve sjebe bila je bezgranična.
A opet, konačnošću sjebasmo bezgraničnu opasnost.
Jedan od rijetkih trenutaka kada svijest sjebe podsvijest.
Što smo manje imali, više smo uzimali.
Dogovor je bio jasan.
Jedan dan.
Vakuum...
Ma eto dana.
I onda se postavi ono neugodno pitanje koje nitko nije planirao:
Što napraviti s nečim što je trebalo trajati samo jedan dan, a dovoljno je dobro da poželiš?
Ne provesti jedan dan zajedno?
Sjeba nas potencijal, a dobismo pamtljivo.
Naša zadnja pjesma
....aj bok kroz zadnja vrata dok sam skupljao stvari a ni lice nije okrenula

Epilog

I kaj da ti velim...
Nastavi on.
Kaj da ti velim, sem da priznam kako skačem na zvuk pristiglih poruka.
Vjerujem da nije ona...
"Ako i cvilim - odjebi me, molim te."
Dogovor iz davnina.


A jebiga...



Odahnem kada nije ona.



---------------------------------------------------------------------------







...oprosti što nam ovo radim
dana tri dana do kraja kolovoza...a dani poslije?


/E, aj još jednom ostavi prazno sjedalo pored sebe u kinu/

Sam na svijetu, a taj svijet — jebeš mi sve — prepun.

Naletiš na me, jednostavno umotana u celofan štete.

Riječ viška?

Gladan gurman i odmatanja.

Intenzitet i nejednadžba.

Kako prebrisati intenzitet dok drugi zakon termodinamike nema ni najmanju namjeru popustiti?

I vidim ih sinoć, sve lijepe, a blijede. Isprane.
Guram ih agresivno u sebe.
Privlačne? Nema svemir tu silu večeras.

Osjetim poglede... mlačne.
Ma ne pale.

Suho, a ne gori.

Majku mu, TUPILO, jel?
....vraga, odsutnost bit će...

Vraćam se sam, no nekako zduboka sretan, kući.


Da.
Sigurno bi opet sjeo pored tebe.


https://youtu.be/o4ONbRo-OIQ


-------------------------------------------------------

Nije bitno koliko vješt igrač bio nekom silom putuješ u sve više razrede sa sve manje drugih igrača
....a više osjeta

Autor: nick_s_cave 29.08.2026. u 17:44

-----------------------------------------------------------------

REkonstrukcija


Rujan je stigao bojažljivo no dan po dan hrabrost mu je jačala. Slabo, jebeno slabo da izbaci iz monotone prazne kolotečine. Ništa, jebeno ništa na obzoru. S leđa mu dođu njene noge, samo noge. Gole, besramno izložene u nečemu na petu. Ostalo nije primjećivao. Pomisli na doktora Frankensteina, izlaz ga tresne jednostavnošću. Zgrabi te noge i zapleše. Put ga nanese ravno na posao slijedeći dan. Blokirao joj je broj čim je izašao iz njenog stana. Noge? ... njih je ponio u svojoj glavi. Baci se manično u potragu i sastavi ju gotovo cijelu. Mozak kao najteži dio stvarao je od djelića, a gdje je rupa zjapila previše široko, nadodao bi iz svog. Sretan promatrao je svoje završeno djelo... ona, identična.

-------------------------------------------------------------

Poslije...dvitri godine poslije.

Hladna bolnička soba. neki kurac od aparata zapišti povremeno. Infuzija u žili. Plitko i neredovito diše a koža u znoju. Žmiri smeta mu svjetlo. Nasmije se sam sebi...ona ne voli znoj. Čuje doktora kako sa nekim priča. Nije im nikako jasno odakle mu heroin u bolnici i kako je uopće živ, Nije im jasno a kamere ne daju nikakav odgovor. Pacijent svako malo sam od sebe odlazi u overdose... U ovom buđenju ona mu je na plahti...vjerojatno lebde. Prisustvom mu otvara oči. On je gola voda i prevrće se sa namjerom da se osuši. jbenmu ona ne voli znoj Neobično prazna bolnička soba i krevet bez plahte dočekao je jutarnju vizitu


---------------------------------------------------------------------------
-----------------------------



Kako si?

Zbunilo ju je na nekom njenom mjestu. Na mjestu koje je nekad bilo njihovo, a sada više nije.
Prekinuli su.
Majku mu.
„Kako si?“ zvonilo je po pustim hodnicima, iako pitanje više nije imalo kome biti upućeno.
Da, bili su zajedno. Bez ikakvih limita, a ipak na neki čudan način kontrolirano i vremenski ograničeno. Kao da su oboje od početka znali da postoji rok trajanja, samo ga nitko nije želio izgovoriti naglas.
Ona je izdržala.
On nije.
Ljuska koja je toliko dugo držala neku odvojenu formu napuknula je i počela se raspadati prema unutra, prema lomu.

Prošao je mjesec dana, a onda, sasvim neočekivano: „Spavajmo zajedno.“
Znala je kamo to vodi. Upravo zato ju je iznenadilo što je to rekao. Te večeri nije skidao hlače.
Samo ju je povremeno promatrao dok je spavala, a njemu se sporadično baš i nije—
Podne je već davno prošlo.

Jebeš jutro.

Jebaji ga... brojevi su u glavi.

Od samog početka to nije mirišalo na dobro.
Trebo si ti isto lijepo u Ikeu.

Najjače mi je to sa prijateljstvom..
Ma koji će mi prijatelji.. imam ih odavno i dovoljno.
Njih neć nikad nategnut i puhat im za vrat.

imaš pravo nije baš jasno
-Odluči sama.
Al' imamo potencijal makar samo vrijeme provesti bez intimnosti. Nešt k'o frendovi.
pa prepravih u
„Odluči sama.“ — govorih — „Imamo potencijal makar samo vrijeme provesti bez intimnosti. Nešt k'o frendovi.“

Zašto ti to nije ok?
Pa i sam kažeš da ne želiš i
nisi za vezu,imaš već obvezu i kaj ako ona razmišlja kao i svi muški .
Trofej ionako nije u pitanju,samo zanatiželja i adrenalin .
Sve je kristalno jasno postavljeno i fer play.

Dobro da nisi naletio na bogomoljku:))
Sorry,ako sam bila pre iskrena:))

Kao prvo nitko tko je u real tim vezi ne puca sa strane.

Ne interesira me fer-nefer, već psihološki dio - kako svijest složi kristalno jasno „samo jedan dan“, a onda podsvijest rovari i prekapa po onome što se u tom jednom danu dogodilo.

Ne kužim,govoriš li o dualizmu?

Nisam čitao (dosadan si), al fakat si papak!

I o čijoj podsvijesti je riječ?

Ne govorim o dualizmu. A podsvijest? Oboje. Svak' ima svoju.

Istekao rok trajanja,i tu je kraj priče.
Ali ego ne da,jel tako?

Nema ega ali ima kraja priče
Sjebato je to sto je dobro ali realno nema šanse

:))

Dodat još prstohvat sjebanosti.
Angelizacija bez demonizacije. Ne postoje usporedbe postojano.i pridoslica. Samo sagledavanje potencijala iz sitnih skupljenih podataka. Nema niti poređenja. Čista priča

https://www.youtube.com/watch?v=AjBLXBBuGcg

Sve si sami posložimo i zaslužimo,pa čemu čuđenje.

Ne, nema čuđenja. Sve je kristalno jasno, ali ima jebenih pitanja.

Prvo je pitanje svijesti o konačnosti i opasnosti da se ta svjesnost ubaci u utorak, u kojem fakat nema mjesta za sumnju. To je riješeno upravo pojačanjem svijesti o konačnosti. Nisu je potisnuli ni pokušali zaboraviti. Naprotiv, svjesnost da imaju samo taj jedan dan postala je dio tog dana i nije ga zakočila.

Drugo pitanje nastaje nakon iskustva: što ako je iskustvo toliko dobro da ga ne želiš odbaciti samo zato što je dogovoreno da traje jedan dan?

I tu imamo dvije svijesti.

Njezinu, koja se na rastanku ne želi okrenuti.

I njegovu, koja se kasnije trza na zvuk pristigle poruke.

Ona konačnost provodi tako da ne pogleda.

On je provodi tako da se nada da poruka ipak nije njezina.

Dogovor je jasan. Kraj je jasan. Nema čuđenja.

Ali jebena pitanja ostaju.

Žao mi je ,zvuči pomalo kao nezavršena simfonija,tko zna koliki je njezin kapacitet,nisam sigurna da se mogu staviti u njenu kožu,baš zeznuto.

Glazbenici su pokupili instruimente samo još u ušima odzvanja melodija. Glupo mi je priču banalizirati i svesti ju na sex moraliziranje romansu il neki enti kurac samo razmišljam kajje pojedinačno u glavi. Sviđa mi se otvoren završetak. Opet da sam ostavio neke note pa da se po njih vrate mislim da bi sjebao cijelu priču

-nisam sigurna da se mogu staviti u njenu kožu - to ti vjerujem i ne treba ti ali mislim da možeš vidjeti

Kad kažeš „žao mi je“ — svi smo mi svjesni konačnosti, ali nas ona i ne opterećuje baš...zguramo to u apstrakciju

Jebenmti smisli, al' da — slažem se. Zeznuto.

E sad, gdi je triki, gdi?

Imamo dobro osviještenu konačnost i promatram kojim ćemo putem nakon završetka — u žalovanje za onim što je završilo ili u radost zbog onoga što je postojalo.

Čokoladu i nepce bih za sada pustio na miru, zaštićeni su dogovorom pa tu nema nekih problema. :)

Meni je zapravo zanimljiva dinamika likova i pitanja koja ova priča otvara. Ne toliko što će s njima biti dalje, nego što se događa u glavi kad je kraj od početka poznat i svjesno prihvaćen, a iskustvo ispadne dovoljno dobro da ga više ne možeš tek tako svesti na „bio je to samo jedan dan“.

Od onih banalnih pitanja, koja samim time nisu bezvrijedna, možeš otići skroz do zajebanih. Što ako se dogovor ipak ne ispoštuje? Što ako se s vremenom uspostavi neka nova ravnoteža među akterima? I što se onda zapravo mijenja — odnos, dogovor ili način na koji ga svaki od njih doživljava?

Rujan je stigao bojažljivo no dan po dan hrabrost mu je jačala. Slabo, jebeno slabo da izbaci iz monotone prazne kolotečine. Ništa, jebeno ništa na obzoru. S leđa mu dođu njene noge, samo noge. Gole, besramno izložene u nečemu na petu. Ostalo nije primjećivao. Pomisli na doktora Frankensteina, izlaz ga tresne jednostavnošću. Zgrabi te noge i zapleše. Put ga nanese ravno na posao slijedeći dan. Blokirao joj je broj čim je izašao iz njenog stana. Noge? ... njih je ponio u svojoj glavi. Baci se manično u potragu i sastavi ju gotovo cijelu. Mozak kao najteži dio stvarao je od djelića, a gdje je rupa zjapila previše široko, nadodao bi iz svog. Sretan promatrao je svoje završeno djelo... ona, identična.