S ponistre se vide Alpe

Vidjela sam je. Ona stvarno postoji. Sakrila se tamo u tišinu mirne uličice u Muzičkoj četvrti. Treća kuća u nizu.
Muškarac leži u svom bolničkom krevetu. Četrdeset mu je godina. Nepokretan je jer je pao sa motora. Žena je fizioterapeut po zanimanju, tako su se njih dvoje i upoznali. Svaki dan u tjednu žena ide na posao. O muškarcu se brinu njegovatelji. Kupaju ga , oblače i stavljaju u kolica. Kolica su električna i on može preko terase izaći u vrt i tu uživati u suncu. On telefonira nekoliko puta. Zove nju u vrijeme kada zna da ona ima pauzu. Poziv traje kratko, ona voli čuti njegov glas. Kasno popodne ona se vraća. On je dočekuje na vratima sa velikim osmijehom na licu. Svaki dan. Svaku večer oni ostaju sami i spavaju zajedno u njegovom bolničkom krevetu.
Ljubav stvarno postoji, u maloj kući u mirnoj ulici.
I nemojte me više uvjeravati da je nema. Jer ja sam je vidjela…

Ima neki sindrom kada se liječnik zaljubi u pacijenta.
Ta ljubav obično upali.

Ako ni zbog čega drugog, a ono, zbog toga što ima više pacijenata nego li liječnika.

DA BUDEM ISKJEN I JA BI KJESNUO DOBJU SESTJU!!!

To je KJEJE već drugi sindrom,
- a tu je nas pacijenata puno više u odnosu na sestre.
Toga ima u filmovima.

lijepa priča
Ljubav kao runolist što raste iz stijene

I ja isto!

Sve je to lijepo, ali ljubav ima rok trajanja.