Iskričarije

Uobičajeni ugao na Korzu, zamalo svake subote.
I daj ti odoli i nemoj nekog od tih malih, krznenih vrtirepa odnijet doma.
A ovaj crni sa šarenom njuškicom, isti moj Piki.

Kad sam bio kikić, živio kod bake i djeda, imao sam psa. Odnosno, baka i djed su imali psa.
Piki je bio čistokrvni dvorištar. U to doba, dvorištari su tome i služili - čuvali su dvorišta.
Nisu bili tamo da bi se s njima igralo dijete.
Djed ga je tukao šibom - nisam to naprosto mogao gledati. A tukao ga je da bude oštriji, da napada neznance... to je jedina stvar koju sam ikad zamjerao svom djedu i nikad mu ne oprostio.
Jednog se dana Piki otrgnuo s lanca, prokrčio si put kroz tada još drveni dio ograde dvorišta i nestao. Našli su ga dva dana kasnije par ulica dalje, pregaženog.
Nikad više nisam imao psa - iako, u stvari, nikad ga ni nisam imao. Piki je bio sve samo ne moj pas. Jedva da sam mu uopće i smio blizu.

Gledam danas ovog malog pospanca, isti je. Ista boja, ista šarena njuškica...
Pa, njega barem nitko neće tući.


Slikao sam i pobjegao prije nego je stigao dići glavu i pogledati me.