-vrbica-

Divno je biti roditelj, ali biti sretan roditelj ne može se s ničim usporediti. A sreća roditelja počinje osmjehom na licu njegovog djeteta.Ako su naša djeca potištena ili uzrujana i mi zapadamo u isto stanje, iako tu činjenicu prikrivamo u njihovom prisustvu.
Da bismo njima pomogli, potiskujemo vlastito emotivno stanje i instiktivno postaje psihoterapeuti.
Okrenuti leđa svom djetetu roditelj može, ali privremeno. Ako treba i doživotno će tražiti način, kako da se opet zbliže.
Kada bi djeca znala, koliko njihovi roditelji pate kada se nađu u takvoj situaciji, ne bi im to priuštila.
Vrijednost roditeljske ljubavi ništa ne može zamijeniti.
Ako su nam djeca na prvom mjestu, zašto mi kao roditelji njima nismo?
Zar im došljaci odjednom više znače ?
Naravno da nitko od njih ne traži da sjede uz nas, jer imaju prava voditi samostalan život. U ostalom za to smo ih pripremali i poticali.
No upravo bi se toga djeca trebala sjetiti kada ih karijera, brakovi ili neki drugi interesi odvedu iz roditeljskog doma.
Kako čovjek stari, djetetova ljubav mu sve više znači. Ali ne u smislu, da svoj život podrede roditeljima.
Dovoljno je nazvati i pitati: "kako si? Trebaš li nešto?" Time samo pokazuju roditelju da nije zaboravljen. I za posjet se nađe vremena. Roditelji vole podijeliti sve što se događa u životu njihove djece. Oni su zapravo jedini ljudi koji su uvijek uz nas i u dobru i u zlu. Svi ostali dobro i zlo dijele s vama, ako baš moraju, ili po potrebi.
Zato, roditeljsku adresu (ako ju još uvijek imate) čuvajte u srcu. Dok ste živi na njihova vrata uvijek možete pokucati.
Svojoj će ih djeci sigurno otvoriti.

Nažalost ja tu adresu više nemam. Ali sada kad sam i ja roditelj, ponekad me zapeče savjest te pomislim da sam im mogla i trebala puno, puno više pokazati koliko ih volim i cijenim.

I Hitlerovi roditelji su ponosni!

Nešto ti se dogodilo i sada si emotivna! Proći će!

Darth, jesi li ti siguran da si željeno dijete ? Koji je tvoj problem ? Točno, Hitler je imao roditelje....kako je s tobom ?
Jesi se ti izlegao iz nekog kozmičkog jajeta ?

divno je biti roditelji i tesko je jako biti roditelj , isto kao sto je divno biti dijete i tesko je biti dijete .. al u svemu tome , rada se neki sklad ... koji oviis o mnogocemu ...

Mislim da im nismo na prvom mjestu, jer je ono rezervirano za njihovu djecu, kao što su oni na prvom mjestu nama.

Nesto si Vrbi previse zabrinuta , samo ne mogu dokuciti, cemu to?

Lijep osvrt Vrbice. Nedavno sam razmišljala o tome tko treba platiti večeru kada nam se prosreći pa odemo u restoran s odraslom djecom koja zarađuju više od nas. Zaključila sam da ja želim plaćati te večere, sve dok mogu. Neka mi nitko ne oduzima taj običaj... Naša će djeca plačati večere svojoj djeci, ako budu te sreće.
Što ti misliš o tome? :-)

Eto, covjek napise blog pa ode...) Tomo tebe ne zelim niti komentirati Jaro je rekao ono sto i ja mislim. Cib, nije mi nista, samo razmisljam. Ranga slazem se s tobom. Koliko god mi roditelji ne imali novaca, nismo skloni da nam djeca placaju racune
Dat cemo i zadnju lipu, samo kako bi im rekli....pusti, dobro je. Imam. Ne brini. Dokle. Ne znam...valjda cekamo da oni sami vide ili primijete. A za to smo sami mi odgovorni..

Fata, mozda je tako. Djeca su i meni bila na prvom mestu...zato sada i zalim, sto mozda i roditeljima nisam vise pokazala koliko ih volim i cijenim.

No vise ih nema....a ja to vise ne mogu ispraviti. Zato sam napisala ovaj blog. Mozda potakne nekog ciji su roditelji jos zivi, da im na vrijeme kazu da ih vole i da misle na njih.

Mozda i to, da uz sve obveze i teskoce nisu zaboravljeni. Da su jos uvijek tu negdje...u nasim srcima i mislima...