ZOON POLITIKON ili što dan čini drugačijim (BB bloška onanija)

da malo prekinem ovu BB onaniju od pisanja i brisanja blogova svakih par minuta, kako bi blog barem ličio na sarmicu (malo mesa, malo zelja) ili "kako vam drago" (kak bi reko moj šeki).

Btw nikad me žensko nije „skinulo“, pa bome nisi niti ti, brko! Ali, kad već nemreš bez mene i kad se već ismijavaš blogerima koji pišu, ne zaboravi činjenicu da su neki pisali dok si ti još išla u pučku školu. To samo po sebi ništa ne znači, ali ovih dana sam opet dohvatila I. Mandića i njegovu knjigu „Sebi pod kožu“. Nekako mi je uvijek bio pitak za čitanje, upravo zato što ima svoj tijek misli i ili ga uhvatiš ili odustaneš. I pisao je godinama kolumne u Vjesiku koje sam čitala, iako je uvijek bio trn u oku kulturnih i kultnih piskarala. Potom godinama i sama pisala blogove (od 2007.g.) i utvaram si da i ja tako imam svoj tijek misli koji godinama već stavljam van. Evo i danas ću ponoviti svoju Abecedu. Povod je to što sam baš ovih dana svom dragom čovjeku partneru poslala cijelu mapu pod tim nazivom sa svim mojim iskričavim pričama. Jednoć, davne 2013.g. u vrijeme ljeta i kiselih krastavaca ovdje na blogu, napisala sam svaki dan novu priču. Normalno, bile su to priče za van i prilagođene, kak veli Mandić, ne za moj dnevnik već za javnost. A tada je namjera druga i drugačija. Logično, kad imaš sjajnu misao želiš ju lansirat u svemir. Čovjek je ipak zoon politikon! Btw važno je da je čovjek vjerodostojan, sebi pa onda i drugima! A vjerodostojnost dokazujemo time npr da se ne stidimo sebe i svojih uradaka. Pa tako ja gotovo nikad ne brišem svoje zapise na blogu (evo već 14 godina kako sveudilj pišem). Dapače. Često im se vraćam i čitam ih ponovo. A ne odričem se niti svog života, pače...kak veli moj dragi, prekrasna si, poštujem te, volim te...svaki dan sve više. Čitam tvoje blogove i shvaćam tko si. O „biserju pred svinjama...“ neću, ali jasno je da se godinama upravo o tome radi? I znate kaj, drage moje „BB“ (brkata i buga) a nema veze sa brižitkom, gotovo da nema teksta kojeg se stidim, kojeg bih obrisala...sve sam to ja (za razliku od vas dvije koje svoje toliko brišete i same sebe i dezavuirate sebe (za nepismene: dezavuirati (franc. désavouer), poreći, opovrgnuti, osporiti; odreći se koga, uskratiti komu svoju potporu; natjerati u laž, lišiti vjerodostojnosti.)! I oni gdje sam opisivala sebe, svoje misli i oni koji su karikaturalno napisani. Jer, spadalo kakvo jesam volim zezanciju, volim britki humor, volim cinizam...ma volim sebe i svoje život! No, jedno je pisati o sebi u šali i pomalo se sprdati, a drugo je kad se sprdamo s drugim ljudima...koje niti znamo, a još manje kojima nemremo nit cipelu obrisat. Ako ništa ono po godinama i životnom iskustvu, jer ja sam bila tamo gdje ste vi, ali vi niste (a tko zna hoćete li i stići) gdje sam ja! A ljudi koji se sprdaju i ismijavaju druge kad tad postanu i sami predmetom sprdnje! Najvećim dijelom takvom rabotom upravo govorite o sebi, bijedi svoga jastva i vašem nezadovoljstvu i nemogućnosti da se nosite sa svojim životom? Kakogod, i ovo ne pišem poradi vas (iako gotovo da ne prođe tjedan a da me neka pogana usta ne spomenu) već zato što sam pričice opet pročitala i smatram da su dobre! A i dragi mi je napisao da je sve pročitao i još više me cijeni, voli, poštuje te smatra da jako dobro pišem. Na koncu, ovo je moj plaćeni prostor i kako sam već uplatila taj premium, nema razloga da ga i ne koristim, pa ću u par dana objavljivati „ljubavnu abecedu“, po nekoliko pričica (imena su, kao i neki sitni detalji izmišljeni tako da vjerujem da se nitko neće „pronaći“, iako znam da ćete se mnogi pronaći) iz vlastita života?

Pa krenimo redom, kak i ide Abeceda, jedino kaj ću preskočiti A (s njim ću završit u komentaru, i tu priču posvećujem „BB“ i ostalim prosvjetarima)!

(između jedan glazbeni numero, iako nije oriđinale,ali kako bih sprala gorak okus šrota koji se pušča ovih dana na blogu)

Link

B/Božidar
Sve je u osnovi počelo znatno ranije. Još u prosincu 2006. na sam badnjak. Dugo su me i često pitali o tome. Zašto baš tada, iako nije bilo pravog odgovora. Možda je taj dan kćer bila sažaljiva prema meni i konačno otjerala svoju mamu od sažaljevanja same sebe ka kompu. Nakon dva propala braka i ostavljena muža što je drugo preostalo. Valjalo je učiniti nešto još…drastičnije. A od slova A do slova B proteklo je prilično dana, mjeseci. Kad se zaljubiš nije lako zaliječiti rane. A još kad pri tome imaš pri srcu i bivšeg supruga kojeg kao svog ljubljenog čovjeka života isto moraš pospremiti, ne znaš u stvari što pospremaš. I u tom pospremanju otpila sam svojih prvih 14 kava. Božidar se pojavio u veljači 2007.g. i već u samom startu nije imao nikakvu šansu. Jer ja s oženjenima ne samo da ne pijem kave već se i ne družim. Ali uvijek u životu postoji neki ali. Kako reče guanta, tko sam sebe ne popljuje i nije neki čovjek. A imponiralo mi mr dr pa sveuč. prof. a godio klavir uz naša ispijanja kava. I rezolutno sam znala da neću biti s oženjenim. Ali sam ipak bila. Tada sam naučila mnoge stvari o sexu. Kako verbalno tako i stvarno. Svinganje mi bje strano a čovjeka koji je u tome bio doajen, gutala sam kao nekoć x100 romane. I opet je bio puno stariji. To je valjda bila još boljka od propalog braka. Ovom nije trebala vijagra. Dapače. Ali meni unatoč svim privlačnim epitetima i prilozima i priloškim oznakama kako umnim tako i fizičkim nikao nije odgovarala ona..zaposjednutog teritorija. Iako sam slobodna, vrlo sam monogamna. I ne volim povremeni seks u prilici ili neprilici neke hotelske sobe, moga stana u intervalu da li i kada će mi doći kćer. Pa je priča od prekrasnog druženja koja su često završavala uz kavu na jarunskom jezeru, završila time da jednog dana naprosto više nisam poslala sms, on nije meni. I tu je priča završila. Elegantno i damski i gospodski kako je i počela. On zasigurno još svinga…ova iskra je nevinašce. I smokva bje premekana zanj. Jedino kaj faktor vrijeme ne ide mu u prilog. Sad je možda u staračkom. A možda i u jebačkom. Nikad se ne zna?

C/ Cvjetko

Moj SISI kao i sve ružne stvari, došao je iznenada. Iako nam je namjera bila samo brainstroming, završila sam u njegovoj vikendici. Na istočnim obroncima Medvednice. Jednog prohladnog poluzimskoproljetnog jutra sjela sam u svoj clio i otišla. Ne znajući gdje. Ponekad imam takve napadaje iznenadnih odluka. I učinim posve suprotno od očekivanog. I mene same. Jer tko normalan ide čovjeku koji mi je, istina dan prije donio cvijeće na prvu kavu, u vikendicu. U posjetu. Koja kod normalne žene i muškarca neminovno završava u krevetu. Jer ja sam u to doba svoje rane iskričavosti bila još posve normalna. A on plav, plavook, privlačan, nabildan, kako mišićima (istina bje i nešto špeka) tako i umom. A vikendica ubava. Na brežuljku, istočnih obronaka Medvednice. Znam da se ponavljam, al baš mi se dopala kao moguća destinacija mojih vikenda? Neka purgerska sela i zaseoci. Ubrao mi je neke plave cvjetiće uz rub ceste. Umjesto kamina bje stara peć na drva, neka pileća juhica koju je skuhala omama (tak ju je on zvao). Muškarac od pet banki ima dadilju. Koja mu kuha. I posprema. I sve je bilo tako puno mirisa i okusa da ni proust ne bi odolio. Pa nisam niti ja. Ali on jest. Tj. njegov mali koji nije postao veliki. I to bje moj prvi susret s muškarcem koji ne može. Poslije su zaredali na iskrici (osobito njegovi imenjaci) gotovo tako da sam već pomislila naručiti istraživanje atomske agencije iz Vinče da li iskrica ima neka štetna zračenja za jaja i muda. Jerbo za mene su ta dva atributa različita. Uvijek sam razlikovala one muškarce koji su imali muda (gotovo da sam srela jedva pokojeg) i one druge. Bez muda ali s jajima. I unatoč pokušajima nastavka storije u Zagrebu, nije išlo. Ja sam odlučila definitivno otići kroz vrata njegovog vrlo atraktivnog stana. Još atraktivnije lokacije. Koje li mene. Ta mogla sam biti druga Žuži? Zato mi se ipak u ovoj priči dalje ne…duži!

D/DRAGO

i nije bio baš tako drag. Kad sam mu vidjela fotku koju je poslao komentirala sam da je ko mafioza. Iako je činjenica da je udovac ulijevala povjerenje. Ta mrtve žene ne dolaze na vrata. But, u stvarnosti to bje pomalo zgrbljen i žgoljav muškarac. I, nitko mi nikad nije toliko (uzaludno) kuckao ne po vratima već po glavi i svim mogućim medijima (od mailova, telefona i ostalih prijetnji i uznemiravanja kako bivšeg, prijatelja, poznanika etc.) nego upravo njegova nova „supruga“. Istina ona je samu sebe takvom proglasila. Nikad nisam imala baš dobro mišljenje o slavoncima. Posebno ne onima koji slušaju Škoru i Thompsona. Kasnije, za jedan božić kupila mu upravo takav cd. Dok sam ispijala svoju kavu u jednom kafiću u gradiću nadomak Zagreba (po čijem zidu su upravo Thompsonove fotke ponosno stajale), mislila sam da sam sišla s uma. Ja i cd Thompsona. A priča je posve lijepo krenula. On, biznis u jednom drugom, meni dragom gradu, s povremenim izletima i povratcima u Zagreb. Baš romantično. S njim sam otkrila točkice…koje su otada postale tako česte u mojoj komunikaciji. Jer to su bili…poljupci koje mi je svaki dan slao. Bje to ljubav i strast koja je buknula obostrano. To može objasniti samo pjesma Solomona Burke - Together We'll Light Up The World….poslušajte. Shvatit ćete o čemu pričam. No unatoč toj i takvoj vatri kakvu nisam osjetila nikad u životu (o vođenju ljubavi danima, noćima…možda najbolje govori moj blog koji sam napisala) bilo je tako puno suvišnih lica. I jedan čovjek bez muda i jaja. Volim ljude koji djeluju potpuno benigno, koji te gledaju u oči (vlastite zelene) i njegove zelene…pa lažu. Prvo sebe, a potom i tebe. I tada sam shvatila da su muške zelene oči jebačke i lažljive. No, kažu i moje su takve. Iako ne i lažljive. Dapače, kamo sreće da sam manje željela istinu. I izbor. Ili ona ili ja. Muškarci su bića koja vole udobnost, poznato, mir…i uglavnom su vrlo prosječni. Oni drugi i drugačiji, koji vole izazov i nesigurnost, uzbuđenje…. rijetki su. Nažalost, oni pak nemaju nešto drugo. Obično su to ljudi kojima nije do statusa, kako materijalnog tako i društvenog.Gotovo da rastu na vrlo visokom drveću, poput lišća ili plodova. Tu su, ali fali onaj milimetar, centimetar…sjećam se uvijek mi je falio kad sam željela ko klinka ubrati neki plod sa drveta (murvu, trešnju, krušku etc.) I tada sam naučila životnu priču: ako tražiš od nekog izbor, onda budi spreman i na…neizbor. Tebe. Također, ono što je sigurno u trenu postaje….nesigurno (poput onog nedohvaćenog slasnog ploda na drvetu). Iako, kasnije se pokazalo da je on izabrao bolje nego li što sam ja njega. Viđali smo se još povremeno na kavama, sjećali se naših zagrljaja, neke stvari u mom životu mjerim…. prije i poslije njega. Ali, sretna sam što mi je omogućio da ja budem to što sam bila s njim. Dobro je da je otišao njoj i da ona mora podnašati svaki dan njegovo prisustvo i živjeti s pitanjem…kako je bilo s njom? Kako je mogao biti i sa mnom i s njom? Kako je mogao….A prošle su već tri godine. Ja ne žalim, čak se sve rjeđe i sjećam. Više se i ne srećemo…slučajno. Znam samo da sam (smo)….zapalili svijet!
Solomona Burke - Together We'll Light Up The World
http://www.youtube.com/watch?v=mKF_zAwDHkI&playnext=1&list=PL040AD3905E4F14


54

je_ _ _ i vo_ _ _i
nije bila moja brvnara...bje njegov već oronuli apartman...jedna zelena laguna nadomak...pitala sam ga: zar se bojiš, odustati ćeš? ne, dapače...pomislih, glumi macho tipa, ali izazov i moja strast...glad za nekim, nečim zvanim ljubav i vođenje ljubavi tjerali su me ka njemu...nisam vidjela što je trebalo iako sam sve vidjela...nisama htjela čuti iako sam slušala...s večeri razgovori...sve je bilo jasno...ali, želja za mnom s tobom bila je jača…rekao si: uvijek si željeo plavu, kao da sam znala da će biti neponovljivo, jedinstveno.........ha, imali smo 100 godina, pa ipak bili smo bezvremeni, bili smo dvoje prelazeći u jedno...tako smo se voljeli...tako smo se jebali...pa smo opet...pitali se jesmo li, kao da nismo da bismo opet...pred jutro se gledali u mraku, pa opet vodili ljubav...pa se jebali...zašto pamtim svaki pokret...dodir...reče, pamti naše dodire, kao da je kletva bilo...ne mogu iz zaboraviti...ne mogu ih ponovit! kasnije, kada presta vrtoglavica vidjeh sve što nisam htjela...čuh istinu a ne laži...kako se vratit prije poslije tebe i sebe. otišli smo oboje, vratili se...zar nisi vidio...nema niti tebe niti mene...ostadoše neke ljušture kako bi podsjećale na neke prošle sebe kao opomena nekim drugim meni, tebi...(nike, weblog 15.11.2007. 22:39:59)

14.10.2021. u 16:22   |   Editirano: 14.10.2021. u 16:38   |   Dodaj komentar

A / ANTONIJE



Hm, nikad nisam mislila da će mi hladno pivo odsvirati pravu seranadu za…kraj!
Pa poslušajte…naročito vi žene. Jer ovdje se radi o ženama…pa tako jedna žena sretne jednog iskričara (nije važno koji u nizu u ovih nekoliko godina), but…to je već drugi Ž. u mom životu koji nije mogao. I to ne samo jednom, već ciglih mjesec dana…je njegova ćuna bila mlohava. Na stranu to što je dotični naoko macho man, biker…reko bi čovjek…pravi muškarac. Znam, reći ćete stvar je do vlastite zablude, inspiracije, but…često sam čula izreku da bi se i mrtvom digao na mene…pa nije to bilo u pitanju. A nisam nekrofiličarka…no, nije mlohava ćuna jedini razlog ovog mog pisanog naputka…zaobiđi ga, već je i stvar elementarne pristojnosti i etike. Naime, u svakom društvu (pa bi tako trebalo biti i u našem) prosvjetni radnici trebali bi biti stupovi drušva, etike, morala etc, jer oni poučavaju našu djecu. But, jedan mr. dr. prije godinu dana (njegova ćuna je bila sasvim ok) kao negdašnji sveučilišni profesor…osta mi dužan nešto para. Ja sam za ravnopravnost…i ne mora muškarac uvijek plaćati sve…npr.vikend, ručak, ljetovanje etc…but, ako je dogovor fifti fifti , onda očekuješ da to i bude tako (pa posudiš, kaže, vratit će). No, unatoč protoka vremena od godine dana…ja svoje pare koje sam posudila…ne vidjeh. Ima jedna dobra izreka koja bolje zvuči na engleskom a otprilike ovako ide:
fool me once, shame on you, fol me twice shame on me!
I tako prođe vrijeme…zaliječim ja rane kako emocionalne tako i materijalne, kad tamo opet slična stvar. I opet neki nastavnik…učo…tjelesnog. Nije baš nešto, but…ipak je to prosvjetni radnik…koji bi trebao biti elita društva, moralni…stup. A ono em ima mlitavu ćunu koju sam ja pokušavala probuditi ciglih mjesec i više dana (a ona mrtav mrtvac) em mi opet osta dužan kune. Pa poradi navedenih pertinencija, bilo bi dobro drugim ženama da ga se klone tj. da unaprijed znadu to što ja nisam. A trebala sam. Da sam barem tu i tamo pročitala žuži jelinek takve stvari mi se zasigurno ne bi događale. Ipak, vrak ti po 250 kn..iako je bila stvar principa..i bilo je tu još nekih kuna, već me ta ćuna najviše…koštala. No, ipak sam je se brzo riješila…a vi drage moje…ako vas zanima, u strogoj diskreciji…poklanjam i foto i nick. Nisam žuži, ali početi ću davati savjete…najprije sebi a potom i drugim ženama…kako ne biti…glupača! Nije mala stvar javno priznati da si tretirana ko glupača…a nisi ta. But, kao i druge prijevare u stvarnom životu…i ove ovdje su tako…prirodne od nekih ljudi. O nekima pišu novine a o nekima se…šuti! One postoje…ma koliko mi šutjeli o tom, zar ne moji…pušači?"

Autor: sara_tera   |   14.10.2021. u 16:36   |   opcije


Dodaj komentar