(21) Da se ne zaboravi... Mostar

Mostar
Grad Mostar leži na obje strane rijeke Neretve. Njene obale spajao je stari most, viseći i lančani, koji je 1566. godine zamijenjen kamenim mostom majstora Hajrudina. Mostar se smjestio na važnom putu iz unutrašnjosti Bosne i zemalja Podunavlja prema Jadranskom moru. Političko je, kulturno, prosvjetno, gospodarsko, prometno i vjersko središte Hercegovine. Od gospodarstva u Mostaru i okolici navodimo najvažnije: tekstilnu, drvnu, metalnu, građevinsku i duhansku industriju, vinogradarstvo, voćarstvo, povrtlarstvo i iznad svega trgovinu. Mostar je grad dvaju sveučilišta, instituta, biblioteka, muzeja, galerija, kazališta, škola, arhiva, izdavaštva te kulturnih i sportskih društava.
Mjesto se spominje prvi put u predtursko doba, godine 1452., a prema predaji osnovao ga je Radivoje Gost, velikaš u službi vojvode hercega Stjepana Kosače. Ime Mostar pak prvi put je zapisano 1474. godine, nekoliko godina prije turskog osvajanja Hercegovine. Od 1522. godine Mostar je sjedište hercegovačkog sandžak-bega, u njemu stoluje hercegovački vezir.
Još prije turske okupacije, u Mostaru je postojao franjevački samostan. Kada je točno podignut ne zna se, ali su ga Turci za velikih progona katolika početkom XVI. stoljeća sasvim razorili. Prema urbanističkom izgledu i arhitekturi, Mostar je spoj istočnjačke islamske i zapadne kršćanske kulture. To prožimanje kultura dalo je gradu posebnu draž. Za austro-ugarske monarhije grad se još više približavao zapadnoeuropskoj uljudbi. Tada se podižu zgrade u neoklasifističkom i pseudoklasicističkom stilu kao što su Gimnazija, hotel "Neretva" i Gradska banja. Opaža se i novi urbanizam, koji se najbolje očituje u šest aleja, koje se sastaju u kružnom trgu, popularnom mostarskom Rondu.
U tursko doba Mostar ima 34 džamije, više makteba, hamova, dva hamama, sedam medresa, dvije biblioteke, sahat-kulu, vodovod i drugo. On je danas sjedište hercegovačkog muftijstva, kojemu je na čelu muftija Seid ef. Smajkić. Za rata u Bosni i Hercegovini svih 17 džamija na lijevoj i dvije na desnoj obali Neretve su oštećene ili srušene. Njih su rušile uglavnom srpske, a kasnije, u vrijeme hrvatsko - muslimansko-bošnjačkog sukoba, i hrvatske granate iz topova i minobacača.
Od 1777. godine u Mostaru je sjedište hercegovačke pravoslavne eparhije, a danas je u njemu sjedište zahumsko-hercegovačkog episkopa. Tu službu sada obnaša episkop dr. Atanasije Jevtić. U ratu pravoslavni hram (crkvu) sravnile su sa zemljom granate muslimansko-bošnjačke i hrvatske vojske.
Od sredine prošlog stoljeća u Mostaru stoluje mostarsko-duvanjski biskup, a prije toga je pripadao drevnoj trebinjskoj biskupiji. Današnji mostarsko-duvanjski biskup je dr. Ratko Perić. U gradu je i sjedište Hercegovačke franjevačke provincije na čelu s provincijalom dr. fra Tomislavom Pervanom. U ratu su srpske i muslimansko-bošnjačke granate teško oštetile mostarsku katedralu, sagrađenu poslije drugog svjetskog rata, a u požaru izazvanom srpskim zapaljujućim granatama u potpunosti je izgorio biskupski dvor. Franjevački samostan sv. Petra i Pavla, gdje je i rezidencija Hercegovačke franjevačke provincije, teško je stradao, a župna i samostanska crkva potpuno je srušena (topovima i izgorjela od zapaljivih granata) pa se sada upravo gradi nova crkva na starim temeljima.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Mostar je brojila 126.628 stanovnika, Od toga broja Muslimana-Bošnjaka je bilo 43.856 ili 34,63 posto, Hrvata 43.037 ili 33,98 posto , Srba 23.869 ili 18,83 posto, a ostalih 15.889 ili 12,54 posto. Sada se nacionalna struktura bitno izmijenila, osobito u gradu u koji je došlo mnogo izbjeglica Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, a dosta je Srba napustilo grad. U upravnom smislu sada je Mostar jedinstven grad sa šest općina: u tri općine većinsko je stanovništvo muslimansko-bošnjačko u druge tri hrvatsko.
Sukob Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u Mostaru počeo je uništavanjem katoličkih crkvenih objekata i dobara od muslimansko-bošnjačke strane. Srpski agresor je 1. svibnja 1992. godine granatirao crkvu i franjevački samostan sv. Petra i Pavla u Mostaru, 3. svibnja je u Bijelom Polju spalilo katolička crkvu Srca Isusova, biskupski dvor je spalio 6./7. svibnja 1992. godine, a 9. svibnja je spaljena crkva Sv. Petra i Pavla. Ta svetogrđa nastavljaju pripadnici Armije BiH koji nanose, u svibnju/lipnju 1993. godine, teška oštećenja franjevačkom samostanu i kući časnih sestara franjevki.
Do 30. lipnja 1993. godine postrojbe HVO-a sačinjavali su zajedno Hrvati i Muslimani-Bošnjaci. Svi Muslimani-Bošnjaci naselja Vrapčići i Bijelo Polje, prema iskazu brojnih svjedoka, bili su u postrojbama HVO-a. U Bijelom Polju na jednog Hrvata pripadnika HVO-a bilo je između pet i deset Muslimana-Bošnjaka. Oni su bili dugogodišnji kućni prijatelji, neki i po 30 godina, bili su čak i kumovi jedni drugima. Borili su se protiv zajedničkog srpskog agresora. U rano jutro 30. lipnja 1993. godine, između 2,30 i 3,00 sata (noću na spavanju) Muslimani-Bošnjaci - pripadnici HVO-a okrenuli su kartu, izdajnički su uperili puške u Hrvate u vojarni zvanoj "Sjeverni logor" u Mostaru i povikali: "Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimansko-bošnjačke vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi". Hrvati pripadnici HVO-a su se predali, dospjeli su u zatvor u Mostaru i tu su maltretiran i mučeni. Opljačkani su, oduzeto im je sve što im je bilo sveto, krunice su im čupali s vrata i gazili ih nogama, psovali su im "majku ustašku", izvodili su ih iz zatvora vani i onda vraćali izudarane i krvave.
U mostarskom logoru zvanom "4. osnovna škola" od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine stradavali su zatočeni pripadnici HVO-a. Oni su svakodnevno u skupinama vođeni na prisilni rad na bojišnicu gdje su se borili pripadnici Armije BiH i HVO-a. Kopali su rovove, utvrđivali i osiguravali borbene položaje Armije BiH. Od lipnja 1993. su praktički sve akcije Armije BiH bile usmjerene protiv HVO-a, a obustavljene one prema srpskom agresoru. Zarobljeni pripadnici HVO-a su također iz ugroženih mjesta izvlačili ranjene pripadnike Armije BiH. Pri tome su bili izravno izloženi smrtnim opasnostima od oružja postrojbi vlastitog naroda. Svjedoci navode da su u tim prilikama poginuli mnogi zatočenici iz logora "4. osnovna škola".
Dana 17. srpnja 1993. poginuo je Stojan Škobić, 18. srpnja Marko Nikolić je poginuo u Mahali (predio Mostara), 2. kolovoza snajperskim hicem usmrćen je Slavko Kolobara, na isti je način 4. kolovoza stradao Branko Kodro, 7. kolovoza ubijen je Tomo Kulušić, 8. kolovoza stradao Branko Kodro, istoga dana u Šantićevoj ulici pogiba Filip Raić, 14. kolovoza snajperskim hicem je usmrćen Zoran Bošnjak, Branko Grgić je poginuo od rasprskavajuće granate, 17. rujna Ante Mikulić je poginuo u Šantićevoj ulici, istog dana u istoj ulici poginuo je i Stanko Zovko, 18. rujna u Maršalovoj ulici poginuli su Ivan Alić i Zdenko Jovanović, 19. rujna Goran Tomić je preminuo od posljedica ranjavanja u Maršalovoj ulici dan ranije; 22. rujna Marko Lasić podlegao je ozljedama nakon brutalnog fizičkog maltretiranja u samom logoru, l. listopada je poginuo Anđelko Vrljić, a 7. listopada 1993. godine Anton Buntić. Oni su stradali obavljajući prisline radove za potrebu Armije BiH na samoj bojišnici.
Svjedok navodi da su svi poginuli i ubijeni zatočeni HVO-a pokopani u "Sjevernom logoru", gdje se nalazi ukupno 27 grobova. On kaže da ne zna što je bilo s preostalih 11 stradalih zatočenika iz logora "4. osnovna škola". Svi ti zatočenici su stradali dok je upravnik logora "4. osnovna škola" bio Mirsad Ćupina, koji je smijenjen 15. listopada 1993. godine i postavljen za upravnika civilnog zatvora, koji se nalazio u objektu zvanom "Razvitak" u Mostaru. Počinitelji tih ratnih zločina su pripadnici vojne policije Armije BiH, koji su bili čuvari logora "4 osnovna škola".
Oko tri sata ujutro 30. lipnja 1993. u mjestu Vrapčići kod Mostara pripadnici Armije BiH uhitili su četvoricu čuvara Tvornice tekstila i sproveli ih u logor "4. osnovna škola". Na ulasku u logor, dok su bili vezani, dočekivali su ih civili i uniformirane osobe i tukli uhićenike. Enver, zvani Bosanac, tukao je policijskom palicom našeg svjedoka po glavi i vratu. U zatvoru su uhićenicima oduzeti osobni dokumenti, cigarete, novac, nakit. Slobodan Marić, Srbin po nacionalnosti, pripadnik vojne policije Armije BiH provocirao je uhićenike, psovao im njihove najbliže i tukao ih. Hamid Šušnje je 12. srpnja 1993. godine tukao zatočene Čapljince, psovao im "ustašku majku" i prijetio da će ih sve pobiti. Vojni policajac Armije BiH to je sve slušao i gledao, a da nije zaštitio uhićene čapljinske Hrvate.
Pripadnici Armije BiH su 15. srpnja 1993. godine spalili 16 civila hrvatske nacionalnosti. Oni su prisilili jadnike da se popnu na limeni krov zgrade bravarsko-limarskog poduzeća "Soko" u Mostaru, a onda su zapalili zgradu pa su u silnom požaru svi izgorjeli. Na liniji razgraničenja nalazili su se pripadnici HVO-a i to su sve vidjeli, ali nisu mogli pomoći svojim sunarodnjacima. Pripadnici Armije BiH nisu tada, a ni dosada, dopuštali nikome da dođe na to mjesto, identificira stradalnike i da ih dostojno pokopa. To je genocidni čin pripadnika Armije BiH koji su tijekom srpnja 1993. bili stacionirani u Mostaru.
Četiri zatočenika iz logora "4. osnovna škola", i to P.Š., B.B., J.K. i S.P., odvedena su 22. srpnja 1993. godine na prisilni rad na groblje zvano "Šarića harem". Tu su kopali grobove, a kada su se vratili u logor bili su krvavi i izudarani, a zatočeniku J.K. je pored toga bilo prostrijeljeno rame. Zatočenici su kasnije svjedočili da su kopali grobove za poginule vojnike Armije BiH. Dok su tako kopali, prišao im je jedan pripadnik Armije BiH i od uhićenog J.K. tražio da klekne i poljubi jedan grob. Kada je on to odbio, pripadnik Armije BiH izvadio je pištolj i pucao mu u rame. Potom je taj vojnik pretukao svu četvoricu uhićenika, a vojni policajac koji je to promatrao nije ništa poduzeo da ih zaštiti.
Dok je još vladalo primirje između pripadnika Armije BiH i HVO-a, 3. rujna 1993. godine, poginulo je nekoliko civila, Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, a više ih je ranjeno. Topovima i minobacačima pripadnici Armije BiH pucali su po zapadnom dijelu Mostara, po Đikovini i Panjevini, odnosno po ulicama Haćamovih i Pave Miletića, koje su pod kontrolom HVO-a. Do napada je došlo iznenada, a od granata su poginuli: Mensur Cican (1964.) Musliman-Bošnjak, Stanko Cvitković (1940.) Hrvat, Lejla Hujdur (1980.) Muslimanka-Bošnjakinja, Kata Pehar (1928.) Hrvatica i Vencel Vidaček (star 63 godine), Hrvat. Ranjeno je još 20 civila, od toga su 12 Hrvati, a osam Muslimani-Bošnjaci. U tome dijelu Mostara, koji je pod kontrolom HVO-a, žive Hrvati i Muslimani-Bošnjaci.
Istog dana vojni promatrači iz Međugorja i predstavnici Španjolskog bataljuna UN-a iz Međugorja napravili su očevid na mjestu događaja, u Ratnoj bolnici u Mostaru, gdje su hospitalizirani ranjenici i u mrtvačnici, te o svemu tome sačinili svoje izvješće.
Toga istoga dana pripadnici Armije BiH ispalili su 15 minobacačkih granata na mostarsko naselje Balinovac. Od tih granata smrtno su stradala četiri, ranjeno je 18 civila, medu kojima je bilo sedmoro djece, od četiri do jedanaest godina.
Grabovica
U selu Grabovica, koje pripada mostarskoj općini, a graniči s općinom Jablanica, počinjen je genocid nad mjesnim stanovništvom 9. rujna 1993. godine. U masakru su okrutno ubijena 32 civila sela Grabovica.
U noći između 8. i 9. rujna 1993. u Grabovici su pripadnici Armije pobili civile hrvatske nacionalnosti. Grabovica je od 10. svibnja 1993. godine bila pod kontrolom Armije BiH i podosta udaljena od bojišnice. Hrvati tog sela su bili u svojevrsnoj izolaciji, pa nisu mogli ni kim komunicirati. Podaci o masakru su tek kasnije otkriveni, a još se ne zna što je s tijelima pogubljenih civila, Hrvata iz Grabovice. Prema nekim informacijama bacani su mrtvi u Neretvu ili su nepokopani trunuli po vrletima neretvanskog kanjona. Za neke se pouzdano zna da su teško mučeni, neki su razapinjani na križ, a zločinci su Jozu Brekala razapeli na drveni križ, otkinuli mu glavu i nabili je na kolac pokraj križa na kojemu je visio. Jozinoj ženi Luci Brekalo izvadili su srce koje su pekli na vatri. U obranu svojih susjeda digle su se tri Muslimanke-Bošnjakinje, ali su zločinci ubili i njih. U tome masakru ubijeni su: Josip Brekalo Ivanov (1939.); Luca Brekalo, Josipova supruga (1939.); Pero Čuljak Mijatov (1913.); Matija Čuljak, Perina supruga (1917.); Andrija Drežnjak Tomin (1921.); Mara Drežnjak, Andrijina supruga, Dragica Drežnjak, Andrijina kćer (1953.), Živko Drežnjak Blažev (1933.); Ljuba Drežnjak, Živkova supruga (1932.); Cvitan Lovrić Tadijin (1936.); Jela Lovrić, Cvitanova supruga (1940.); Ika Marić, Šimunova udovica (1921.); Ruža Marić Šimunova (1956.); Marin Marić Blažev (1911.); Marinko Marić Marinov (1941.): Luca Marić, Marinkova supruga (1944.); Marko Marić Antin (1906.); Matija Marić, Markova supruga (1907.); Ruža Marić Mijina (1935.); Ilka Miletić Ilijna (1926.); Anica Pranjić, Ivanova udovica (1914.); Frano Ravlić Stjepanov (1918.); Ivan Šarić Perin (1939.); Ivan Zadro Andrijin (1924.); Matija Zadro, Ivanova supruga, Mladen Zadro Ivanov (1956.); Ljubica Zadro (1956.); Mladenova supruga i Mladenka Zadro Mladenova, dijete (1989.).
Bilo je mnogo zahtjeva da se uđe u Grabovicu da bi se utvrdilo točno stanje, ali muslimansko-bošnjačke vlasti to nisu dopustile. Svjetski mediji su prešutjeli taj genocid nad Hrvatima. Navedeni masakr su izveli pripadnici Armije BiH s konjičko-jablaničkog područja. S padom ovog sela, početkom svibnja 1993.u muslimansko-bošnjačke ruke dospjela je i hidroelektrana Grabovica. Tada su u obrani sela poginula tri pripadnika HVO-a: Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić, a njihov zapovjednik Karlo Marić je bio ranjen i zarobljen. Dio odgovornosti za pad Grabovice snose i hrvatske vlasti Herceg-Bosne, koje nisu kvalitetno organizirale obranu Grabovice; nju je branilo tek nekoliko slabo naoružanih mještana.
Ratni zločin protiv zarobljenih vojnika počinjen je 19./20. rujna 1993. godine. Petnaestorici pripadnika Armije BiH predalo se osam vojnika HVO-a kod brane Solakovac. Nakon predaje su bili maltretirani, nanesene su im tjelesne povrede, mučeni su a neki i ubijeni. Među pripadnicima Armije BiH bio je i Bećir Omanović. Uhićenici su prebačeni kamionom u Mostar, svezanih ruku, ali je jedan od njih (J.P.) uspio pobjeći. Zbog toga su pripadnici Armije preostalih sedam uhićenika HVO-a tukli puškama, drvenim kolcima, rukama i nogama.
Na putu za Mostar u kamionu je jedan pripadnik Armije BiH uhićeniku J.K. nožem odrezao polovicu desnog uha. U Mostaru su bili smješteni u podrumu kuće u kojoj su boravili vojnici Armije BiH iz Vrapčića. Ti vojnici Armije BiH nemilosrdno su batinali dovedene vojnike HVO-a, tukli ih po svim dijelovima tijela drvenim letvama, gumenim palicama, nogama i rukama. Najbolniji su bili udarci po glavi malim drvenim stolcem (tronožac). Od tih udaraca u nesvijest je pao Pero Kosir iz sela Uzarića i više se nije budio iz kome. Počeo je povraćati krv, a oko 12 sati 20. rujna 1993. je umro. Kada su ga ostali uhićenici nosili da ga pokopaju, jedan pripadnik Armije BiH ispucao je u njega rafal iz automatske puške.
Uhićenici su tada bili zatvorenici u kući Drage Hrkača, u koju su navraćale razne skupine pripadnika Armije BiH i svi su se iživljavali nad njima. Na čelu uhićenog Dragana Lasića jedan pripadnik Armije BiH nožem je urezao slova "MAX". Poslije toga su dva pripadnika Armije BiH iznijela Dragana Lasića iz kuće i ubili ga.
Rodoč
U predjelu Mostara zvanom Rodoč izvršen je ratni zločin nad hrvatskim civilima 20. rujna 1993. godine. Toga dana Armija BiH je u 5,20 sati napala južni dio Mostra koji je kontrolirao HVO. Napadnut je Rodoč s naseljima Stotine i Kolonija. Prema podacima Centra za ljudska prava iz Međugorja, prema svjedočenjima očevidaca i dokumentima pogrebnog poduzeća "Komos" iz Mostara, smrtno je stradalo šestoro civila; Pero Grubišić (1930.) ubijen je u svojoj kući metkom snajperista s brda zvanog Višnjica oko osam sati; Biserka Miletić (1941.) ranjena je u nogu snajperom s Višnjice oko devet sati, ostala je ležati na ulici stotinjak metara od svoje kuće prema Koloniji. Kada ju je njeni sin, pripadnik HVO-a, pokušao izvući iz dometa muslimansko-bošnjačkih snajpera, snajperist ga je ranio u trbuh, a majku mu ubio; Ivu Koštru (1926.), ubili su isti snajperisti; Toni Božić (1968.), duševni bolesnik, pronađen je mrtav između zgrada u naselju Kolonija koje su u tom napadu bile privremeno zauzele snage Armije BiH, a ubijen je rafalom iz neposredne blizine: Huso Isić, Musliman-Bošnjak star oko 65 godina, bio je težak bolesnik, pronađen je mrtav u svome stanu u zgradi koju su bile privremeno zauzele snage Armije BiH, a ubijen je rafalom iz neposredne blizine: Tomislav Jovanović (1926.) poginuo je od granate pred svojom kućom u Podhumu.
U tim borbama Armija BiH je privremeno zauzela dio naselja Kolonija i odvela sa sobom četiri osobe o čijoj se sudbini više ništa ne zna. Odvedeni su: Ramo Crnomerović (1964.), zvan Čazim, ranjenik, invalid, pripadnik HVO-a, sestrić i usvojenik ubijenog Huse Isića (svjedoci misle da su ga vojnici Armije BiH ubili te da je njegovo tijelo ispod Mosta Hasana Brkića, a tome mjestu je nemoguć prilaz); Zlatko Isić (1956.), Musliman-Bošnjak, sin Huse Isića; Denisa Pača (1972.), kći Samije Pača, Muslimanka-Bošnjakinja, i Denis Pača (1975.), Samijin sin.
Šest vojnih policajaca Armije BiH 21. rujna 1993. iz Osnovne škole u Bijelom Polju, koja je također bila logor, a njegov upravitelj neki Ćurić, odveli su pet uhićenih pripadnika HVO-a. Na putu do Mostara strahovito su ih mučili, tukli su ih raznim predmetima, od siline udraca onesvijestio se uhićenik Miro Lasić, koji je od posljedica udaraca kasnije i umro. U Mostaru, u zatvoru "4. osnovna škola", udarani su zatočenici kundacima, neki buzdovanom, metalnim šipkama. Od siline udaraca mnogi su iznemogli padali na pod. Kad su četvorica uhićenika doslovno puzeći od iznemoglosti i bolova dopuzali u jednu podrumsku prostoriju, u njoj su zatekli ljude zarasle u bradu, koji su im rekli: "Mi smo Hrvati koje su Muslimani-Bošnjaci zatvorili u ovaj logor. Među nama ima civila i vojnika, nas je ovdje oko 60".
Muslimansko-bošnjački logor "4. osnovna škola" u Titovoj ulici u Mostaru bio je poznat po neprestanom mučenju zatočenih Hrvata, civila i vojnika HVO-a. Zatočenici su bili smješteni u dvije povezane prostorije, a svaka je imala po jedan otvor za zrak. Spavali su na spužvama i drvenim paletama koje su im donijeli članovi ICRC (Međunarodni crveni križ). Prvi upravnik zatvora bio je Mirsad Ćupina. Za njegove uprave u logoru zatvorenici su najviše mučeni. Od listopada 1993. novi upravnik logora bio je Mirsad Vražalica, koji je prije rata radio kao vozač velikih kamiona u mostarskoj "Špediciji", a zamjenik mu je bio Hasan Memić, koji je prije rata radio u tvornici "Soko". U siječnju 1994. poginuo je Vražalić, a na njegovo mjesto je postavljen Memić. Zatočenici su dobivali dva puta dnevno hranu, u 99 posto slučajeva to je bila riža, a u jedan posto grah i to u vrlo malim količinama. Bilo im je dopušteno ići na zahod samo ujutro i navečer, a preko dana su se morali snalaziti pa je zbog toga logor smrdio po fekalijama. Vodu su pili izravno iz Rijeke Neretve, koja nije bila pročišćavana. Preko dana su vodeni na prisilni rad da kopaju rovove, utvrđuju bunkere, izvlače ranjenike. Kako se sve to odvijalo na bojišnici, 20 uhićenika je poginulo, a preko 60 posto ih je ranjeno. Neki su pet mjeseci morali prisilno davati krv. Neki zatočenici su uspjeli pobjeći, a najveći dio je razmijenjen u veljači 1994. godine.
U mostarskom predjelu Podhum, u ulici Muje Bjelanca broj 25 zatekla se 28. listopada 1993. godine Hrvatica, rođena 1965. godine. Kada je došla u kuću u kojoj je sa svojom obitelji živjela do 1992. godine, upalo je pet naoružanih muškaraca sa šarenim rupcima na glavi. U njenoj pratnji je bio rođak J.P., kojeg su udarili kundakom u glavu i on je u nesvijesti pao na pod. Nju su zatvorili u WC, a poslije su je odveli u jedan podrum gdje je čula zapomaganje i plač neke žene, uz molbu da je ne siluju. Nešto kasnije u podrum su ušla dvojica, počeli su vikati na Hrvaticu, tražili da se skine, a neki Deba ju je uhvatio rukama i srušio dok ju je drugi silovao. To je sve trajalo dok u podrum nije ušao Goran Čavar, rođak silovane žene, koji je bio pripadnik Armije BiH, majka mu je Muslimanka-Bošnjakinja. Goran Čavar preko UNPROFOR-a dogovorio se s mužem silovane Hrvatice da plati za njen otkup. Razmjena je, uz pomoć UNPROFOR-a, izvršena kod jednog nadvožnjaka. Silovana je ostala trudna ali je abortirala. U napadu na franjevački samostan u Mostaru l. prosinca 1993. godine ranjen je fra Oton Bilić. Njega je spašavao domar samostana Cvitan Jurić i pri tome je ubijen iz snajpera.

15.04.2009. u 16:16   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Preduuugačko :(
Podijeli na 5 blogova, ljudima se ovo ne čita :(

Autor: I_disagree   |   15.04.2009. u 16:31   |   opcije


Boli me čuča. Nek si podjele na 5 čitanja.

Autor: Ailton   |   15.04.2009. u 16:36   |   opcije


ajme puno za citat e iiiiiiiiii

Autor: lile33   |   15.04.2009. u 16:53   |   opcije


jesam ti falila ;)))))

Autor: fever2   |   15.04.2009. u 16:54   |   opcije


A njihova poznata sveučilišta?

Autor: I_started_a_joke   |   15.04.2009. u 16:54   |   opcije


Ljudi su najveće životinje...kako mogu biti okrutni jedni prema drugima,tako ne može ni jedna druga vrsta...ako ih dovedeš u situaciju da to pokažu...a u takvu situaciju su dovedeni svi u u ludoj Bosni...Hrvati Srbima prodavali gorivo,Srbi Hrvatima davali tenkove,a Hrvati primali bošnjačke izbjeglice i ratovali s njima protiv Srba...pa onda ratovali protiv bošnjaka...pa onda svi protiv svih...i sve to da bi nekoliko debila uzelo lovu...rat u Bosni se održavao samo zbog prodaje oružja i municije...jedan metak za vrijeme primirjas je vrjedio jednu marku...za vrijeme bilo kakve ofanzive je vrijedio 3 marke...natjeraj ih da kupe,natjeraj ih da potroše što su kupili i udri opet. Šteta je što nikad nitko neće odgovarati zbog toga.

Autor: dr-drle   |   15.04.2009. u 16:58   |   opcije


Otkud lova za sve to,to sam zaboravio napisati...u Bosnu su stizali šleperi love...helikopteri su dovozili lovu...to je bio tako unosan biznis da je rat u Bosni pod svaku cijenu nije smio biti zaustavljen.

Autor: dr-drle   |   15.04.2009. u 17:01   |   opcije


Vidjeli ste na TV kako u Sarajevu '91 tisuće ljude nose Titove slike i skandiraju za mir...svi,bez obzira na nacionalnost...ljudi su znali šta će se desiti ako ih zavade i bojali su se toga...ali,desilo se ono što se moralo desiti.

Autor: dr-drle   |   15.04.2009. u 17:07   |   opcije


Nisu svi, nego su muslimani nosili Titine slike. Oni su, tada, vjerovali u jugoslaviju dok je svakom kretenu bilo jasno da se treba boriti za opstanak i goli život pred Velikosrpskim nadiranjem. Malo kasnije su ti isti nakon spaljivanja Hrvatskih mjesta izjavljivali da "to nije njihov rat". Toliko o suživotu.

Autor: Ailton   |   16.04.2009. u 10:27   |   opcije


Dodaj komentar