Godot samo što nije

Nedjelje su, kažu, stvorene za odmor, ležanje na kauču i uništavanje sarme iz teške kategorije. Ali kod mene ona žica za gluposti očito nikad ne spava.

Premotajmo film na jesen 2025. Sve je počelo klasičnim dopisivanjem, a završilo maratonom bez cilja. Kemija je radila na najjače, poruke su letjele brzinom svjetlosti, tipkovnica se dimila, a mi smo se zapričali toliko da je kava postala jedini način da napokon ulovimo zrak.

Normalan čovjek bi u toj fazi otipkao: „E, mogli bismo jednom na kavu“, opalio smajlić i nastavio češati trbuh pred televizorom. Ali ne, ja moram biti ja. Tip koji će radije proći kroz sedam krugova pakla nego poslati dosadnu poruku.

Vrijeme vani? Potop. Katastrofa s natpisom „ne izlazi“. Hladnoća grize, kiša pada u ritmu koji ne planira stati do idućeg stoljeća, ono vrijeme kad ni pas ne ide van. Ali kad se meni upali lampica za avanturu, povratka nema. Prije polaska sam, za svaki slučaj, napisao oproštajno pismo gradu i svijetu. Svojima sam velikodušno ostavio sve svoje dugove u nasljeđe, ako se slučajno zametnem u divljini Novog Zagreba, i herojski zakoračio na stanicu.

Ljudi moji, put od Kobiljaka do Dugava nedjeljom nije vožnja – to je ekspedicija pred kojom bi i iskusni vozači ZET-a tražili beneficirani staž i hitno bolovanje. Bus do Dubca, pa tramvaj do Glavnog, pa opet bus za Dugave... Cijelim putem prsti ne staju. Bila je to jedna duga virtualna šetnja kroz pljusak i vlastitu ludost. Toliko sam se uživio u tipkanje da sam skoro promašio stanicu tri puta – jednom iz znatiželje, dvaput jer sam zaboravio kamo uopće idem.

Uletim u kafić u Dugavama, naručim sok (da ne zamišljate odmah neke barske scene) i šaljem poruku: „E, da ne kompliciramo – dođi u onaj kafić u centru. Tu sam. Živ. Skoro.“

S druge strane – totalni šok. Nevjerica. Ovaj luđak je stvarno sjeo na tri prijevoza i prešao pola grada po vremenu na kojem su i galebovi proglasili štrajk? I onda se ona pojavi. Na licu joj vidiš onaj izraz: „Ovaj tip je ili kompletni luđak ili nevjerojatno simpatičan – idemo vidjeti.“ Bingo.

Kava je bila mrak, priča je tekla sama od sebe, a mi smo se zapričali toliko da sam potpuno zaboravio na vrijeme, vanjski svijet i osnovne zakone fizike.

Krenemo van, kiša je taman stala, čak se i sunce malo probilo, kao da navija za mene. Pozdravimo se, ja sretan kao klinac koji je upravo dobio vrećicu bombona, i odšećem do stanice za Glavni. I baš tada se nebo sjeti: „Čekaj, pa ovaj nije platio račun za kišu!“ – i otvori se kao tuš kabina na najjače.

Stojim na stanici, drhtim kao žele na vjetru i polako mi dolazi do glave par činjenica:

Kisnem kao zadnji amater.

Kišobran, onaj isti koji sam ponosno nosio sa sobom, ostao je naslonjen na stol u kafiću. Vjerojatno me i sad tamo čeka.

Ja sam vjerojatno jedini lik koji uspije osvojiti ženu petljom i šarmom, a onda sve prospe u roku od pola sata jer je zaboravio predmet zvan kišobran.

Morao sam poslati skrušenu poruku: „Eee, ispao sam totalni smušenjak. Zaboravio sam kišobran. I možda dostojanstvo. Ali tebi je bilo drago, jel'?“

I dok sam se vozio natrag u potpuno mokrim gaćama, zapravo se nisam mogao prestati smijati. Do Dugava dva putića, ona u polušoku, a ja – s kišobranom u kafiću, oproštajnim pismom u džepu i dugovima koje sam morao ponijeti natrag kući jer vjerovnici ne poznaju praznike. Službeno sam postao Zbunjola, i taj nadimak odsad ponosno nosim u svim idućim avanturama.

Link