preko vode do slobode

Mjesto dogadjanja: zracna luka
Jedan avion kasni satima…
Ceka se.
Mobiteli rade. Treba javiti onima koji su ostali i onima koji cekaju da se dogodilo nesto nepredvidjeno, ali da smo dobro i da je sve u redu.
Ona ne vadi mobitel. Gleda uokolo. “Ja nemam kome javiti” kaze sjetnog osmjeha, natoci whiskey i nastavi citati.
Mentalna biljeska za mene: zahvaliti onima koji ocekuju da im javim da kasnim, ali da cu stici. Zahvaliti im sto postoje.

Izmišljaš! Lažeš samo zato što sam Hrvat!

Vrijeme? Mjesto?

Nije vazno. Napisala sam sto sam htjela.

I to što drugi ne razumije što je pjesnik htio reči!?

Tko je razumio shvatit ce.

I svakom koji te čeka po 100 EUR! Depresivna si! Žalosno!

Mislis? :)

nijesve, istina je to što si napisala i pomalo je to gorak osjećaj! ali ima i ona druga, vedra strana...tako ja npr jednogm zgodom (a to nije samo tada već sve češće) dok sam negdje bila i putovala, tj vraća se kući u autu, ja i moja pesica...i tako dobijem ja neki poziv uz put i svrnem s puta...isprva sam malo krzmala pa kako, pa što...pa krenula sam kući? a onda shvatim, pa ja sve svoje imam sa sobom (pesica) i ne moram se nikom javljat da neću doći, da sam promijenila plan, produžila odmor negdje drugdje etc etc...lijep je to osjećaj kad ne moraš nikom polagati račune! ipak, volim kad se imam kome javiti..da me čeka!

Sve istina. Ali kad ima bar jedan prijatelj koji u svakom trenutku zna gdje si a nista ne ocekuje za uzvrat... to je dobar osjecaj... toj osobi sam zahvalna. Ne moram se javiti, ali zelim. I mogu, a da ne bude cudno