.

Skribomanija je nevolja. Ona nalikuje na one bezopasne a neizlječive boljke, od kojih nema pogibelji ali ni lijeka, pa se vremenom pretvori u napast i po pacijenta i po njegovu okolinu. Prvi simptomi ove infekcije opažaju se veoma rano: budući skribent obično započinje kao razredni pisac i mudrac, kao “pjesnička duša” čije pismene sastave nastavnica, uz pohvale, uvrštava u školske zidne novine, a dvorišna manguparija izvrgava podsmijehu u kome se miješaju sirova obijest, jed i zavist. Ovo dvostruko iskustvo, iskustvo hvale i prezira, prati kao usud svakog pisca cijelog života. Takva sudbina je pratila i one genijalne “skribomane”, kakvi su bili Dostojevski ili Nietzsche, čiju je skribomaniju opravdavala veličina njihovog djela, za koje je sasvim proizvoljno tvrditi da je moglo “biti i kraće”, jer je njegova obimnost nastala po diktatu same stvari, što postaje jasno već i pri površnom uvidu u razna sakata, skraćena izdanja Braće Karamazov ili Volje za moć. Ali, dok se veliki autori upuštaju u pisanje kao u sudbinu, pred piskaralom barem isprva treperi samo njegova blještava slika u kojoj je djelo ovjenčano slavom a autor okružen svakojakom pažnjom i pohvalom. Skribomanu nije do djela, već do ugleda. On sam sebe brzo počne oslovljavati kritičarom ili poetom, dodajući svom potpisu taj naslov gdje god mu se ukaže prilika. Marljivo obilazi klubove knjige i čitaonice, raspitujući se što ima novo, posjećuje javne tribune, na kojim mu je više do prisutnih nego do tribune, obilazi redakcije časopisa I ritualno davi iscrpljene urednike, koji mu – iznemogli – povlađuju…U svojoj biblioteci s brigom čuva sve što je ikada objavio, u taški nosi još dva puta toliko, što sve zajedno nije ništa spram onoga što ima nepokolebljivu namjeru da tek učini. Grafomana odlikuje upornost: ništa ga ne može pokolebati u njegovom nastojanju da postane priznata i poznata javna ličnost, u čemu mu napisano služi kao posrednik i zaštita istovremeno.