preko vode do slobode

Od jucer se osjecam jesenje.
Nesto me jucer podsjetilo na ono nekoc kad sam se Ilicom vracala iz skole, ulice su bile pune ljudi, dan se skratio i grgutanje grada postajalo prigusenije, jesenska je svjetlost konture cinila ostrijima, mirisalo je po kestenima i nadolazecoj hladnoci.
Hodala sam Ilicom kao nekad i odvela samu sebe k Vinceku na kesten pire sa slagom.
Vincek nije vise sto je bio, mala slasticarna blizu trga s osrednje losim kolacima (kolaci su i dalje osrednje losi :))). I ljudi su se promijenili. Sjecam se kako smo svi bili nekako slicni, uniformirani, na prvi pogled prepoznatljivi i predvidljivi. Sada se gradom muva eklekticna rijeka sarenih ljudi, individua, a ne mase. Medju njima hrpetina stranaca, toga nekad nije bilo.
Malo me uhvatila nostalgija...jesenska... Prolazna...

Sve se mijenja, pa i Ilica... i Vincek place... ali osmijeh ostaje ;)

...dosadnooo!!!... :)))

De gustibus, pise ti u profilu

...de gustibus non est disputandum...tak se kaže... živček...

Dirnuo me ovaj tekst. A znaš zašto?
On je tvoj osoban, a opet podsjetio me na moje gimnazijske dane, kada bi se u jesen vraćala iz popodnevnog turnusa.
Samo ja sam se spuštala Jurišićevom do Trga, a slastičarna je bila "Centar". Jeli bi kesten pire s dvosturokm porcijom šlaga.
Ljeti su imali najbolji sladoled od čokolade, s preljevom od čokolade koji je curio po kornetu.

Hvala za podsjećanje :)

Da, svi imamo svoju madlenu, valjda