preko vode do slobode

Dogodi se. I nije zato sto sam jutros dugo spavala. A nisam niti previse kave popila, dapace, niti jednu.
Jednostavno, nece san na oci.
Odgledala sam nekoliko nastavaka serije, procitala nesto stranica knjige, pokusala spremiti dan u ladicu i zatvoriti je, ali ne ide.
Ladica je premala. Trebalo bi je iskrenuti naopacke, istresti iz nje sve smece koje se nakuplja evo neko vrijeme i napraviti mjesta za neko novo smece koje nose novi dani.
I sad, pitanje je zasto uopce spremam smece, zasto ga odmah ne bacim? Ne ide to tako. Barem ne meni. Ne reagiram na prvu kad se radi o ljudima koji me uvrijede, ne shvatim odmah, ne izbacim roge jer ih niti nemam. Necu ih nikad niti steci, po svoj prilici.
I tako, s vremena na vrijeme, probdijem noc u kojoj vodim dijaloge sama sa sobom, s jedne strane ja, a s druge one moralne vertikale koje mi tu moju ladicu pune svojom zlocom, svojom nadmoci, svojom ispravnoscu, svojim sveznanjjem.
Nisu oni krivi. Oni samo traze zrtvu, a ja im dodjem ko kec na desetku.
Sumnjam da su njihove noci besane.

nisi jedina, ovih dana, noći mnogi ne mogu spavati...

Nesto u zraku? Pun mjesec? Polozaj zvijezda? Sto?

je, položaji zvijezda...mora biti

A i na tebe djeluju, vidim

je, neke sile, hehehe, ma neka...