preko vode do slobode

Predstoji nam jos jedno maturantsko ludilo.
Ne znam kako je to ovih dana, ali u moje doba (recenica koja dokazuje uznapredoovalu starost) kupili smo obicne majice, na njih nekim cudnim nacinom otisnuli nesto, novaca nismo imali, moderne tehnike tiska na platno bile su jednako daleko kao internet, smartphone i in vitro inseminacija, netflix i takve stvari, sastali se na ondasnjem trgu republike i tako malo hodali po gradu, malo pjevali, malo usli u neki kafic i nesto popili i rastali se, a da nismo razbili niti jedan tramvaj niti je itko zavrsio na hitnoj na ispumpavanju zeluca. Postali smo zreli.

No ovo nema namjeru biti kritika razularene mladosti. Nek rade sto hoce. Jer jednog dana, za nesto desetaka godina, netko ce iih pozvati da proslave neku jubilarnu obljetnicu mature.
I ako ne budu imali dobar izgovor, sastat ce se s onima s kojima su dijelili cetiri intenzivne godine zivota.
Ja sam do sad imala dobre izgovore da ne dodjem. Sad ih vise nemam. I otici cu suociti se sa svojom mladoscu, malo ocvalom, malo naboranom, malo pogrbljenom, malo sijedom i umornom...
Kakva sam i sama.
Da se farbam? Da odem i na brzinu si dam ubrizgati hijalurona u bore da mi ih ispeglaju? Da unaprijed smisljam odgovore na neugodna pitanja kako bih izbjegla reci tuznu istinu o neuspjehu na tolikim poljima zivota? Da prestanem jesti jedno 14 dana da bih smanjila opseg struka i uvukla se u traperice koje vec dugo ne mogu odjenuti?
Ili da svoj stari oklop zaodjenem sirokim osmijehom i velim samoj sebi: Eto, to sam ja. Kakva takva. Zrela. :))))